Napisala Amra Zvizdić
– Da, i ne. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća sam živio u San Francisku i radio u jednom butiku vintage garderobe. Ponekad pomislim da su to bili moji skromni počeci. Po povratku u Pariz, upisujem studij i na završnoj godini počinjem raditi za Kenzo. To je zapravo moje prvo modno radno iskustvo. Radio sam prvobitno u sjedištu Kenza u Parizu, a potom i u predstavništvu u New Yorku. U Kenzu sam se zadržao petnaest godina, što smatram odličnim radnim stažem u jednoj modnoj kući. Ko radi u modnoj industriji, razumjet će o čemu govorim.
– Pa, rok trajanja jednog stiliste je obično pet godina (smijeh). Moda umije da vas istroši, a da biste ostali relevantni, potrebni su vam novi kreativni izazovi.
Nakon Kenza, dolazite u Lanvin?
– Da, po povratku u Pariz počinjem raditi za Lanvin. Uporedo otvaram i vlastitu kompaniju Style Research. U proteklih nekoliko godina, pored redovnog posla, pružam i konsultantske usluge privatnim klijentima i klijenticama, i francuskim TV kućama sa kojima imam odličnu saradnju. Pored toga, stilizujem poznate ličnosti, učestvujem u modnim konferencijama u Francuskoj i inostranstvu, te jednom godišnje organizujem stilski master class za studente i studentice.
Danas slovite za jednu od najcjenjenijih figura u svijetu mode. Zanima nas kako se odvijala vaša modna evolucija?
– Još od ranog djetinjstva, kada sam imao jedva pet-šest godina, iskazivao sam interes za modu. Bio sam pod utjecajem roditelja, dvoje iznimno elegantnih ljudi. Moja majka je njegovala stil talijanskih filmskih diva. Bila je ženstvena i voljela je modu. Mog oca gotovo nikada niste mogli vidjeti bez odijela i kravate. Oboje su mi bili velika podrška u odabiru karijere. Kao adolescent, otkrio sam različite muzičke stilove koji su uveliko uticali na moj modni izričaj. Prvo je to bila ska muzika, pa je moja garderoba postala crno-bijela i prepuna kariranog printa. Potom sam otkrio New Wave i bendove The Cure, New Order i Depeche Mode, pa je moja garderoba iznenada postala isključivo crna. Kada se na muzičkoj sceni pojavio David Bowie, otkrio sam dandy stil. On je zaista bio genijalac i moja velika inspiracija. Zbog njega sam počeo obilaziti pariške buvljake i kupovati unikatne vintage odjevne komade. Kao posljednja faza moje stilske evolucije, došli su elektro-pop muzičari poput Pet Shop Boysa. Od tada se u moju garderobu uselila čitava paleta boja. Tom stilu sam ostao vjeran do danas. Volim boje.
“Moj glavni problem sa globalizacijom nije demokratizacija luksuza, već činjenica da se brišu kulturni identiteti. Danas se svi oblače na isti način, svi su takoreći uniformisani. To nije način na koji ja doživljavam modu, ali, nažalost, moram prihvatiti takvu realnost”
Znamo da ste i modni kolekcionar te da obilazite vintage prodavnice širom svijeta u potrazi za savršenim odjevnim komadom. Zanima nas šta jedan vintage komad čini kolekcionarskim?
– Da, sakupljam modne komade iz različitih vremenskih perioda, to je moja velika strast. Da bi jedan komad bio kolekcionarski mora prije svega biti “coup de coeur”, odnosno nešto što lično preferiram i što odgovara mojoj estetici. Moram se zaljubiti u njegovu originalnost, ljepotu, kvalitetu izrade i teksture, te bezvremensku upotrebu. To mora biti dizajnerski komad po mom ukusu − komad dizajniran na način da bude klasičan, a ipak avangardan. Volim snažne komade, poput metalnih haljina Paca Rabannea, Leonard haljine sa jarkim printom, kožne hlače i haljine Johna Galliana, Christian Lacroixove suknje i svilene bluze, Lanvinove jakne, nakit Elie Topa. Iza svih ovih komada uvijek stoji posebna priča, a priča je ta koja prodaje.
Kakav je vaš stav po pitanju modne industrije danas?
– Moja vizija modne industrije je potpuno realistična. Digitalna eksplozija koja nas je zadesila proteklih dvadesetak godina je doprinijela tome da se svaki brend posveti marketinškom ulaganju na način da razvija svoje prisustvo na online platformama. Online kupovina me ne čini pretjerano sretnim, ali čovjek se mora prilagoditi savremenim trendovima. Danas je najveći izazov ostati atraktivan kupcima, posebice kada je sve već toliko dostupno i viđeno. Mislim da ako pažljivo kuriramo sadržaj na internetu, možemo ostaviti najslađe za kraj. Moramo “natjerati” kupce da požele da nas posjete i u buticima. Moramo im dokazati da ih tamo čeka nešto što nije dostupno na internetu. Tu dolazimo do najvećeg izazova, a to je pružiti kupcima savršeno iskustvo kupovine u butiku. Kupci, a posebno kupci luksuzne robe, tragaju za izvrsnim iskustvom. Moj posao je da im takvo iskustvo pružim.
Radite u cijenjenoj modnoj kući Lanvin, koja je sve ove godine, uprkos promjenama u industriji, opstala. Po vašem mišljenju, šta čini jedan brend relevantnim?
– Dobar brend je uvijek zasnovan na dobroj priči. Tačnije, DNK brenda je taj koji je najbitniji. U slučaju modne kuće Lanvin, bitno je istaći da je to prva modna kuća visoke mode u Parizu koju je davne 1889. godine osnovala talentovana dizajnerica Jeanne Lanvin. Danas, Lanvin stoji kao sinonim za bezvremenski, elegantni pariški brend koji je uvijek simbolizirao posebnu vezu između majke i kćerke − Jeanne i njezine kćerke Marguerite. Simbol njihove ljubavi vidljiv je na logu prekrasne art déco bočice parfema Arpège, poznatog Lanvinovog parfema kreiranog 1927. godine. Danas taj logo vidimo i na Lanvinovoj prêt-à-porter ušivnoj etiketi, na nekim modnim detaljima i slično. Mislim da brendovi zasnovani na ljubavi i prisnosti moraju opstati, bez obzira na previranja u modnoj industriji. Zanimljivo je istaći da je Jeanne Lanvin bila prva francuska modna dizajnerica koja je osmislila lifestyle brend koji je podrazumijevao liniju nosive odjeće za muškarce i žene, liniju visoke mode za žene, a potom i garderobu za djecu i dekorativnu liniju za dom. Danas, sličan pristup izgradnji brenda vidimo kod Comptoir des Cotonniers, brenda koji svoje prisustvo gradi upravo na neraskidivoj vezi između majke i kćerke. Nedavno je poznata francuska glumica Charlotte Gainsbourg postala ambasadorica ovog brenda, a u reklamnoj kampanji se pojavila sa svojom kćerkom. Mislim da je to bio pun pogodak!
Dakle, ljubav pokreće (modni) svijet?
– Da!
“Konzumerizam nas je porazio, zajedno sa masovnom proizvodnjom i tržištem koje mari isključivo za profit. Potrošači danas tragaju za brzom modom, a ne za stilom”
– Nažalost, da. Konzumerizam nas je porazio, zajedno sa masovnom proizvodnjom i tržištem koje mari isključivo za profit. Potrošači danas tragaju za brzom modom, a ne za stilom. Stil se vještački nameće kroz izloge street style brendova. Zavladala je logomanija koja hara kao pošast, a ljudi se kreću kao pokretne reklame. Iskreno se nadam da će takav trend uskoro nestati.
Šta je jedna stvar na koju bi modni brendovi trebali obratiti pažnju danas? Koje iskustvo iz prošlosti bi trebali prenijeti u današnje poslovanje?
– Danas vrijeme teče doista brzo. U toj trci s vremenom, modne kuće nerijetko čine mnoge greške. Naprimjer, prečesto mijenjaju dizajnere. Modni dizajneri su poznati po tome da nameću vlastitu viziju i stil koji ne odgovara DNK-u jednog brenda. Samim tim, gubi se identitet brenda, a to je pogubno za prodaju. Vidjeli smo šta se desilo nakon smrti Sonie Rykiel. Nakon pedeset godina postojanja, ovaj kultni brend je proglasio bankrot. Nisu uspjeli pronaći adekvatnu zamjenu sa Soniu, i nestali su. S druge strane, vidimo da su Kenzo, Gucci i Bottega Veneta brendovi koji su uspješno nastavili postojati i nakon tranzicijskih perioda. Promijenili su stil, to je evidentno, ali je DNK ostao isti. Na taj način su zadržali postojeću i privukli novu, mlađu klijentelu, te nastavili graditi brendove pod istim ili sličnim identitetom.
Znamo da ste fascinirani modnom prošlošću, pa nam recite koje modne dizajnere iz prošlosti najviše cijenite?
– Volim rad mnogih dizajnera, ali ako moram izabrati nekoliko, bili bi to: Paul Poiret, Gabrielle Chanel, Jeanne Lanvin, Madame Grès, Cristobal Balenciaga, Yves Saint Laurent, Pierre Cardin, Elsa Schiaparelli, Claude Montana, Christian Dior i Oscar de la Renta. Jesam li pretjerao?
Ne! A od živućih modnih dizajnera?
– Danas, izdvojio bih rad Jeana Paula Gaultiera, dvojca Dolce & Gabbana, Giambattiste Vallija, Albera Elbaza, Alexandrea Vauthiera, Jacquemusa, Vivienne Westwood, Isseya Miyakea, Karla Lagerfelda… Oh, on je preminuo… I Agnès b.
Radite u svijetu luksuza jako dugo pa vas moramo pitati da li je globalizacija doprinijela demokratizaciji luksuzne mode? Da li je danas dostupna više nego ikad?
– Da, sigurno jeste. Zahvaljujući društvenim mrežama, danas možete kupovati brže nego ikad. U pariškim “dépôts vente” i vintage buticima možete pronaći odlične second hand luksuzne komade, ili prisustvovati Drouot aukcijskim rasprodajama u Parizu. Postoje različite aplikacije, kao što su Vide Dressing, Vinted ili Ebay, koje danas nude vintage luksuznu robu po razumnim cijenama. Ne vidim to nužno kao lošu stvar, iako priznajem da velikom dostupnošću takva roba gubi na ekskluzivitetu.
Za čime zapravo traga prosječan kupac luksuzne garderobe? Da li je to potraga za trendovima ili…?
– Prosječni kupac luksuzne garderobe je stranac koji traga za određenim komadom kojeg je vidio na Instagramu – to je tužna činjenica. Potom, traga za specifičnim i unikatnim odjevnim komadima poput večernjih haljina za vjenčanja, gala zabave, crveni tepih ili jednostavno odjećom koju ne može pronaći u svom gradu ili državi. Pariz je, što se toga tiče, nezaobilazno mjesto za kupovinu jer nudi sve što čovjek može poželjeti.
Imajući u vidu da je moda specifičan oblik vizuelne kulture, da li vjerujete da je ona zapravo odraz našeg društvenog stanja? Ukoliko jeste, da li trebamo biti pesimisti ili optimisti?
– Moda u potpunosti održava naše trenutno stanje društva. Moj glavni problem sa globalizacijom nije demokratizacija luksuza, već činjenica da se brišu kulturni identiteti. Danas se svi oblače na isti način, svi su takoreći uniformisani. To nije način na koji ja doživljavam modu, ali, nažalost, moram prihvatiti takvu realnost. Primjerice, jako je tužno vidjeti da je kimono kao odjevni komad gotovo iščeznuo u Japanu. Danas, kada šetam ulicama Pariza, raduje me vidjeti žene iz afričkih zemalja koje se ne srame nositi tradicionalni boubous. Mislim da je samo Indija zadržala svoj kulturni identitet, jer žene i dalje često nose tradicionalne sarije ulicama Mumbaija ili Goe. To mi pruža nadu.
Govoreći o nadi, kakva je budućnost mode?
– Mladi ljudi su budućnost, i jako sam sretan što svoje znanje i iskustvo mogu podijeliti s njima. Volim raditi s mladim ljudima jer je takav vid saradnje uvijek uspješan, i čini mi se da uvijek ja više naučim od njih nego oni od mene (smijeh). Pokušavam ih naučiti pravim vrijednostima, objasniti kako da definišu i razviju vlastiti stil, te kako da steknu više samopouzdanja kroz odijevanje. Sretan sam kada neka od mojih Lanvin klijentica, nakon što joj odaberemo odjevnu kombinaciju, dođe ponovo da nam kaže kako je za nju dobila pregršt komplimenata i kako ju je to učinilo sretnom. Veliki sam optimista jer vjerujem da se svijest ljudi mijenja, i da se svijet mijenja nabolje. Ponovo se posvećuje pažnja gotovo izumrlim zanatima. Modna kuća Chanel je, recimo, uložila ogroman novac u edukaciju zanatlija koji će nastaviti njegovati francuski know-how po pitanju veza, bojenja tkanine i sl. Modni dizajner i vizionar Julien Fournié udružio je snage sa kompanijom Marcel Dassault kako bi svojim kupcima omogućio 3D skice svojih kreacija. Kada čujem ovakve primjere, jako sam optimističan. Budućnost leži u rukama mladih ljudi, ali je na nama da im pružimo znanje, iskustvo i priliku da čine dobre i korisne stvari.
