Napisala Živana Jovančić
Snimio Amer Beganović/Spektroom
Udarno pitanje – ko je putnik za Rio de Janeiro, nametnuli smo namjerno za početak razgovora sa uspješnim džudisticama, Larisom Cerić (25) i Aleksandrom Samardžić (18). “Ja sam putnik za Rio”, odmah je reagovala Larisa. Odskora se i zvanično zna da se nalazi u grupi olimpijaca koji će predstavljati našu zemlju na XXXI Olimpijskim igrama u Brazilu. Dugo i revnosno borila se za učešće na takmičenju o kome sanja svaki sportista, tim prije jer džudo ima težak sistem kvalifikacija koji traje čak dvije godine. Sve do masters takmičenja održanog u maju, u Guadalajari, Larisa nije bila sigurna ide li na olimpijadu. “To je jedno od najjačih takmičenja na kome se učestvuje po pozivnici, i na kome se samo 16 najboljih takmičara iz svijeta kvalifikuje za olimpijadu. Bila sam treća i time potvrdila svoju normu i mjesto na olimpijskoj rang listi. Na prošlu olimpijadu nisam mogla da idem jer nisam ispunila normu zbog povrede, a ovoj se radujem. Sretna sam i jako mi je drago što sam uspjela da se kvalifikujem.”
Za razliku od Larise, Aleksandra ostaje kod kuće. Trudila se, ali nije postigla neophodan sportski domet. Ipak, kaže da zbog toga nije ni tužna ni nesretna. “Pokušala sam, dala sam sve od sebe, potajno sam se nadala da mogu izvući svoj maksimum, međutim, nisam uspjela. Mislim da ni po godinama nisam zrela za veliko takmičenje kao što je olimpijada, ali nisam razočarana, jer ću nastaviti da se trudim i, možda, odem 2020. na olimpijadu u Tokio.”
Vječito zajedno
Larisa i Aleksandra stanuju pod istim krovom već tri godine. Navikle su na zajednički život, upoznale jedna drugoj narav, temperament i navike, a da su im se zvijezde podudarile, očito je po tome što se dobro slažu i dijele zajedno sve svoje vrijeme. A kako je Aleksandra stekla status sustanarke, otkriva nam Larisa. “To je predložio naš trener, dr. Branislav Crnogorac, i nisam imala ništa protiv. Lako se naviknuti na nekog ko je uredu. Dogovaramo se o svemu, zajedno sve radimo, kompromis je naše rješenje za sve. Nas dvije smo stalno skupa, ne samo na treningu nego i poslije, kad idemo vani, na ručak, uveče u neki klub. Vječito smo zajedno.”
Uz malo dobre volje, djevojke su podijelile kućne poslove, ali to nije tako striktna podjela, zavisna je ponekad i od nečijeg trenutnog raspoloženja. Larisa je zadužena za usisavanje, a kad joj se ne radi, Aleksandra je bez riječi zamijeni. U pravilu, svako sprema svoju sobu i svoj orman, i tu niko nikom ništa ne prigovara.
“Uvijek se dogovorimo ko će čistiti kuhinju, a ko kupatilo, ko pere suđe, ko vadi veš iz mašine. Nije to neki teret, svjesne smo da moramo sve srediti jer stan je velik, i meni nije teško da ujutro obrišem prašinu i sredim sve okolo da bi nam bilo uredno.”
A znaju se i posvađati, ne kriju naše džudistice, iako to bude oko malih i beznačajnih stvari. U njihovom domu se pouzdano zna da je Larisa strašno nervozna kad je gladna, a to će i sama priznati. “Kad sam gladna, može me apsolutno sve izbaciti iz takta. Ja sam dobra, pozitivna osoba, ali glad ne mogu trpjeti. Tada me može iznervirati baš sve. Vrlo sam temperamentna. Drugima se čini da sam flegman, ali nije tako.” Na ovo je stigla šaljiva opaska sustanarke kako ni na trenutak ne smije Larisu držati gladnu u kući.
Prije izvjesnog vremena, naše džudistice su dobile i treću sustanarku, Aleksandrinu mlađu sestru Anđelu (16), koja se brzo prilagodila zajednici i ravnopravno učestvuje u kućnoj podjeli poslova. “Ona nam je sad glavna”, govori Larisa u šali. “Dobra je, popravlja se, a to znači da je počela da odgovara, što nam je drago. Prije je nismo ništa pitali, nismo je toliko pazili, ali otkako nam odgovara, sad nam je draža, jer to znači da se bori za svoja prava.”
Anđelu, koja ne ispušta mobitel iz ruku, a voli gledati i televiziju, često šalju u kupovinu. Ponekad se ovoj tinejdžerici, koja je završila drugi razred Srednje farmaceutske škole, ne ide u supermarket, pa se u kući prolome viši tonovi. “Izbila je svađa prije nekoliko dana između Larise i Anđele oko toga koja će otići po sladoled. Njihovim žrijebom, red je pao na Anđelu, ali su i dalje sjedile na kauču i prepirale se. Trajalo je to sat vremena, ništa preozbiljno, i na kraju izašla sam ja i kupila im sladoled”, priča kroz smijeh Aleksandra.
Druželjubive i razgovorne, djevojke su uglavnom same u svom domu, a gostoprimstvo će ukazati samo onima koji im se unaprijed najave. Po tome kako pouzdano vode svoje domaćinstvo, kako oprezno raspolažu s budžetom, čini se da će danas-sutra biti pouzdan oslonac vlastite porodice i doma. Pričaju nam kako ponekad znaju i pretjerati u trošenju, jer Larisa ne žali dati novac za ručni sat i parfem, a Aleksandra na haljine. Ali se brzo i zaustave, priznaju same, jer je disciplina nešto što su stekle i kroz sport kojim se bave.
Zbog sportskih obaveza, a i školovanja, nekoliko godina nisu koristile godišnji odmor. Roditelje posjećuju za praznik ili kad ugrabe vrijeme, pa je tako Larisa posjetila za Bajram roditelje u Travniku. Ponosni su što im je kći olimpijka, a time se diče i njene sestre, starija Melisa i najmlađa Emina. Larisa je postala i tetka zahvaljujući Melisi, te veselo priča kako joj je njena sestrična, troipogodišnja Ema, najveća ljubav, kojoj kupuje i daruje razne stvarčice. I Aleksandra češće posjećuje svoje roditelje, a sa starijom sestrom Sanjom viđa se preko ljeta, jer živi u drugom gradu.
Neko kod kuće, a neko u Danskoj
Naše džudistice priznale su nam da ne znaju ni ovog ljeta kada će i kuda na odmor. Larisa se seriozno i disciplinovano pripremala za olimpijske igre, a kad smo je upitali nada li se olimpijskoj medalji, odgovorila je jednostavno i skromno. “Nadam se najboljem u Riju, ali ne želim da sebi stvaram pritisak koji će me suviše opteretiti. I ako izgubim i ako pobijedim, ja ću i dalje nastaviti da treniram džudo, jer sam u tome dobra.” Odmor će provesti kasnije, malo na moru, a onda kod najbolje prijateljice u Danskoj.
Aleksandra već misli na Evropsko prvenstvo za juniore do 21 godine, koje se u septembru održava u Malagi, a od jeseni je i vanredna studentica žurnalistike na Fakultetu političkih nauka. I Larisa želi da što prije završi studij opće kineziologije na Edukacijskom fakultetu u Travniku, a do diplome joj je ostalo tek nekoliko ispita. Možda ćemo jednog dana sresti Aleksandru u sportskom novinarstvu, a što se Larise tiče, sebe u budućnosti vidi kao trenera ili profesora u školi.
