Žarko Laušević , koji od 1999. godine živi u Americi, knjigom Godina prođe, dan nikad, kombinacijom autobiografije, romana, dnevnika i zatvorske hronike, vratio se u žižu interesiranja. I nikog nije ostavio ravnodušnim. Potresna ispovijest jednog od najpopularnijih bivšejugoslavenskih glumaca naprosto je razgrabljena u Srbiji i Crnoj Gori te je u kratkom vremenu doživjela treće izdanje, s odštampanih 200.000 primjeraka. Autobiografija je predstavljena krajem novembra u Muzeju jugoslovenske kinoteke u Beogradu, a on se okupljenima obratio putem videa iz Amerike. “Naravno, ja nisam slobodan čovjek. Čovjek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja riječ. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni, sloboda je da me slobode, svojataju, mrze i mrcvare. A ja više i ne znam šta znači ta riječ. Je li to možda samo sjećanje da sam jednom kao dijete trčao oko Biljarde i bio srećan, ili je sloboda onaj trenutak kada sam odlučio da napišem ovu knjigu?”, pitao je Laušević s druge strane Atlantika, ne očekujući odgovor.
Bol ne čuje
Rođen u Cetinju 1960., Laušević je bio jedan od vodećih glumaca svoje generacije, a do 33. godine postao je glumačka zvijezda nekadašnje Jugoslavije. Generacije će ga pamtiti po ulozi Šilje u kultnoj seriji Sivi dom, kao i u filmovima Šmeker, Oficir s ružom, Braća po materi, Crni bombarder i mnogim drugim. Njegova sjajna karijera prekinuta je naprasno 1993., nakon što je sukobivši se s grupom mladića ispred podgoričkog kafića Apple, kako je kasnije svjedočio, u samoodbrani ispalio 13 hitaca iz pištolja i ubio dva 20-godišnjaka, a jednog teško ranio. U zatvoru je proveo četiri godine i sedam mjeseci, a nakon što je pušten na slobodu, razveo se od supruge Maje, s kojom ima sina i kćerku, i, strahujući od krvne osvete, odselio u New York. U posljednjem intervjuu pred odlazak, koji je dao beogradskom nedeljniku Nin, obrazložio je zbog čega nije izgovorio završnu riječ na suđenju: “Htio sam ponovo da kažem tim unesrećenim porodicama da shvate, ako mogu, koliko sam svjestan zla koje sam im nanio, tragedije koju su doživjeli i koju preživljavaju. Znam da bol ne čuje, ali od mene ne bi bilo srećnijeg čovjeka na kugli zemaljskoj da se to nije desilo, da sam mogao drugačije. Da sam mogao da pucam u noge, da sam mogao da ne pucam uopšte. Ali, nisam umio, ni smio. Da jesam, koliko bi mi lakša zora bila. Odlučio sam da se sklonim, da ustupim vremenu prolaz, ako će to nešto značiti nesrećnicima koji su ostali bez svoje djece. Od oštećenih ne tražim da mi oproste. Znam da to ne mogu, jer ja sam sebi ne opraštam. Samo Bog to može.”
Slobodni i oni drugi
U New Yorku se oženio scenskom šminkericom Anitom i dobio kćerku. Prvih se godina bavio molerajem, pokušavajući sastaviti kraj s krajem, a na kraju je, kako se šalio s prijateljima koji bi ga povremeno viđali u Americi, shvatio kako je isplativije da čuva dijete kod kuće. Tamo ga je zatekla vijest i kako je Vrhovni sud Crne Gore preinačio njegovu kaznu na 13 godina i raspisao potjernicu za njim. A ni od američkih vlasti nije imao mira: prije dvije i po godine pripadnici Imigracionog biroa uhapsili su ga zbog nelegalnog boravka u Chicagu, te je neko vrijeme proveo u ekstradicionom pritvoru. Ipak, ostao je i odlučio se na šutnju. Sve do danas: “Sa slobode na zatvorenike gledaš kao na poseban, niži sloj ljudi, nikad i ne pomišljajući da bi jednom mogao da im pripadneš. Našavši se među njima, otkrivaš i da su manje niski i manje opasni nego što si očekivao. Zato ti je sloj slobodnih ljudi, kojima si do juče i sam pripadao, postao mnogo dalji, ne vjerujući niti da si ikad bio dio tog društva, niti da ćeš se ikad više vratiti među njih.”
