Napisala Mersiha Drinjaković
Voljela bih da nismo morali čekati presudu za Aldinino ubistvo, da nikad nismo morali gledati njenu fotografiju na transparentima i majicama, da njena porodica nije morala stajati pred sudom i čekati da država izgovori ono što je trebalo biti neupitno od prvog dana: da je njen život imao vrijednost i da je nasilje koje joj je prethodilo moralo biti zaustavljeno.
Voljela bih i da djevojčice, žene, sve mi ne odrastamo u društvu koje je, malim, sitnim, skoro nevidljivim ohrabrivanjima, decenijama stvaralo ambijent u kojem je šamar ženi još uvijek nečija „vaspitna mjera“, u kojem je povišen ton normalna stvar, u kojem se podrazumijeva da žena treba trpjeti, prešutjeti, razumjeti, popustiti. U kojem se djevojčicama odmalena ponavlja da je „svaka zlatna koja iza zuba ostane“, da je šutnja zlato, da ne treba odgovarati, da ne treba provocirati, da ne treba biti previše glasna, previše svoja, previše bilo šta.
Voljela bih da nam se šutnja ne upisuje u genetski kod. Da se ne odgajamo da budemo manje vidljive, manje glasne, manje slobodne, samo da ne bi nekoga naljutile.
A onda, kada ne budemo takve, kada ne šutimo, kada kažemo ne, kada odemo, kada se usprotivimo, kada postavimo granicu, kada kažemo dosta je – šta smo tada tačno? Bezobrazne? Bezobzirne? Teške? Nezahvalne? One koje su ga isprovocirale? One koje su „mogle drugačije“?
Koliko smo puta slušali da je trebala šutjeti, da nije trebala odgovarati, da je trebala ostati, da je trebala otići ranije, da je trebala prijaviti, da je trebala znati. Uvijek je, nekako, ona trebala nešto. A on? Šta je trebao on?
Zato je današnja presuda važna. Ne zato što 45 godina može vratiti Aldinu. Ne može jedna presuda izbrisati sve što smo kao društvo decenijama tolerisali, prešućivali i trpali pod tepih jer to nije “naša stvar”. Ali presuda je važna jer je sud izrekao najstrožu moguću kaznu i jer je, barem danas, poslao poruku da se ovakvo nasilje ne može tretirati kao još jedna porodična svađa, ljubomora, ljubavni nesporazum ili tragedija koja se „dogodila“.
Svaka čast tužiteljici Vesni Pranjić i svim ljudima koji su radili na ovom predmetu. Kantonalni sud u Mostaru pokazao je da postupak može biti vođen efikasno i da institucije mogu ozbiljno, odgovorno i odlučno odgovoriti na ovako težak zločin. To ne treba uzimati zdravo za gotovo.
I vjerujte mi, vjerujte nam: povjerenje u institucije ne vraća se obećanjima i konferencijama za medije, seminarima na kojima usvajate znanja i vještine, ali ih ne primjenjujete tamo gdje treba. Povjerenje se vraća konkretnim postupcima, radom i odlukama. Razumijevanjem društva u kojem živimo. I kad sljedeći put neka žena pokuca na vrata institucije da je shvatite ozbiljno, da ne uzmaknete, da ne pomislite kako je to “porodični problem koji će se sam riješiti”.
Da se vratim na presudu, ne smijemo zaboraviti: ona je prvostepena i nije pravosnažna. Žalbeni postupak će vjerovatno uslijediti uskoro. Potrebni smo svi mi, pažnja javnosti, budnost, podrška porodici i pritisak da se svaki naredni korak u postupku završi u skladu sa zakonom i dokazima.
Danas, ipak, ipak, osjećam nešto što dugo nisam: malo više vjere da institucije mogu uraditi ono zbog čega postoje. Nije ovo pobjeda, jer kako da gledam na presudu nakon što je jedan život nasilno prekinut. Ali jeste pomak. Poruka da nasilje nad ženama mora imati najteže posljedice koje zakon dopušta.
Čitam saopštenje Ženske mreže Bosne i Hercegovine i zaustavljam se na riječima: “Pravda za ubijene žene ne može se mjeriti samo visinom kazne. Ona mora podrazumijevati i odgovornost institucija koje su dužne prepoznati nasilje i zaštititi žene prije nego što bude prekasno.”
I mislim kako bi bilo dobro da nam ovo bude lekcija, da naučimo koliko puno ranije moramo reagovati da do ubistva ne dođe. Aldina je morala biti zaštićena dok je bila živa. Dok je prijetnje bilo moguće prijaviti, dok je nasilje bilo moguće zaustaviti, dok je još postojala prilika da se vrati kući. Živa.
