Piše Emina Hadžić
Ne bojim se uspjeha. Bojim se svijeta u kojem je postalo normalno šutjeti dok neko pored nas raste.
To je misao koja mi se posljednjih godina sve češće vraća. Ne zato što sam izgubila vjeru u ljude, nego zato što sam ih upoznala. Onakvima kakvi jesu kada skinu maske, kada nestanu kamere, kada se ugase reflektori i kada više nema koristi od lijepih riječi.
Tada shvatite da nije najteže graditi karijeru. Nije najteže ostvarivati snove. Nije najteže raditi danima i noćima kako biste stvorili nešto svoje.
Najteže je prihvatiti da će vas mnogi početi gledati drugačijim očima upravo onda kada uspijete.
To sam osjetila na vlastitoj koži – kroz prijateljstva koja su se polako gasila bez ikakvog objašnjenja; kroz poslovne odnose koji su trajali dok god sam bila “dovoljno mala”; kroz kolege koji su znali pohvaliti svakoga, osim onoga ko im je stajao najbliže.
I tada sam shvatila nešto što me zaboljelo: ljudi uglavnom ne zavide onima koji imaju više, već onima koji su imali hrabrosti pokušati.
Dvostruki kriteriji
Danas živimo u društvu koje se deklarativno divi uspjehu, a zapravo ga teško podnosi kada dolazi od ljudi koje poznaje. Posebno kada je riječ o ženama.
Snažna žena jos uvijek mnogima nije inspiracija. Ona je prijetnja. Žena koja ima svoj glas, svoj stav, svoju viziju i koja ne traži dopuštenje da bude ono što jest često izaziva nelagodu. Dok šuti, svi je vole. Kada progovori, postane “teška”. Dok sanja, svi je bodre. Kada počne ostvarivati snove, odjednom postane “prepuna sebe”.
Koliko smo puta čuli da žena mora biti skromna, tiha i nenametljiva? A koliko puta smo čuli da muškarac zbog istih osobina postaje lider?
Dvostruki kriteriji još uvijek postoje, samo su postali sofisticiraniji.
I upravo zato sve češće primjećujem koliko je podrška među ljudima postala rijetka. Iza svakog projekta, svake ideje i svakog uspjeha stoje mjeseci rada, deseci ljudi, kreativnost, ulaganja, odricanja i golema količina hrabrosti da svoj rad izložite javnosti.
A opet, koliko često izostane ono najjednostavnije? Jedan “like”. Jedna objava. Jedna riječ. “Bravo.” “Sretno.” “Čestitam.”
Ništa od toga ne oduzima vrijednost onome ko podršku daje. Ali može značiti cijeli svijet onome ko je prima.
Zašto smo to zaboravili?
Zašto nas toliko boli kada neko drugi uspije?
Zašto vjerujemo da će tuđi uspjeh umanjiti nas?
Istina je potpuno suprotna. Veliki ljudi se ne boje tuđeg uspjeha. Oni ga slave. Jer znaju da život nije utrka u kojoj može postojati samo jedan pobjednik.
Samo nesigurni ljudi misle da će tuđe svjetlo ugasiti njihovo.
A neće. Svjetlo se ne oduzima. Ono se dijeli.
Podrška nije znak slabosti
Voljela bih živjeti u društvu u kojem ćemo jedni drugima biti prvi koji će zapljeskati. U kojem neće biti važno ko je iz kojeg grada, kako se preziva, kojoj branši pripada ili kakvo mišljenje imamo jedni o drugima.
Jer poštovanje ne bi smjelo biti rezervirano samo za ljude koje volimo. Poštovanje pripada svakome ko radi, stvara, pokušava i ne odustaje.
Možemo imati različite karaktere, različite vrijednosti, različite poglede na svijet, ali ljudskost bi trebala biti zajednička svima.
Na kraju života niko se neće sjećati koliko smo puta nekome uskratili podršku iz ponosa, sujete ili zavisti. Ali će se itekako sjećati kako smo učinili da se ljudi osjećaju. Zato, ako me pitate šta danas najviše nedostaje ovom društvu, moj odgovor nije više novca, više uspjeha ili više moći.
Nedostaje nam ono najjednostavnije: da budemo ljudi jedni drugima.
Jer podrška nije znak slabosti.
Podrška je najveći dokaz vlastite sigurnosti.
