Piše Emina Hadžić
U vremenu kada se luksuz najčešće mjeri cijenom sata, torbe, automobila ili broja destinacija na Instagramu, rijetko se spominje onaj najrjeđi i najdragocjeniji luksuz – prisustvo.
Ne ono fizičko, već ono istinsko. Kad te neko gleda u oči, kad sluša da bi razumio, a ne samo da bi odgovorio. Kad nije s tobom reda radi, već jer zaista želi biti tu. Takvo prisustvo ne možeš naručiti, platiti, ni iznuditi. I tu leži paradoks: što je ljudskije, to je rjeđe.
Neki ljudi jednostavno nikada ne ponude svoje prisustvo. Možda nisu naučeni, možda ne znaju kako, a možda ga čuvaju za one koje smatraju „vrijednim“. Možda su stalno negdje drugdje, u planovima, obavezama, porukama koje čekaju odgovor. Možda se boje blizine, jer blizina zahtijeva ranjivost. A ranjivost danas nije poželjna. Nije trendi, ne može se monetizirati, niti koristi za samopromociju.
Ali kad upoznaš one koji jesu prisutni, ali stvarno prisutni, to odmah znaš. S njima ne moraš da se dokazuješ, ne moraš da požuruješ misli. S njima i ti usporiš. U njihovom društvu tvoje riječi ne jure, tvoj pogled ne traži izlaz, tvoj um ne bježi. To su ljudi koji ne donose „više vremena“, već više dubine u vremenu koje već imamo.
To su ljudi uz koje se osjećaš viđeno. A viđenost je oblik pripadanja.
Prisustvo je poklon koji ne dolazi upakovan, ali ostaje zapamćen. Nije bučno, ali ostavlja najdublji trag. I nije za svakoga, jer neki ni ne znaju šta sa sobom, a kamoli šta s tobom. Prisustvo traži zrelost. I hrabrost. Da ostaneš. Da ne bježiš. Da ne misliš unaprijed šta ćeš reći. Da ne gledaš kroz osobu, nego u nju.
Neki ljudi su fizički tu, ali duhom odsutni. Slušaju, ali ne čuju. Pitaju, ali ne čekaju odgovor. Reaguju, ali ne osjećaju. S njima se razgovor pretvori u zadatak, a ti se osjećaš kao da nisi vrijedan njihovog pravog vremena. I najgore, počneš sumnjati u vlastitu vrijednost. Kao da si previše za one koji nikada nisu pokušali biti dovoljno.
A onda sretneš one druge. One koji ne pokušavaju da te poprave. Koji nisu tu da ti „objasne“, „pouče“, „usmjere“. Oni su jednostavno tu, bez potrebe da dominiraju razgovorom, bez da gledaju na sat, bez da provjeravaju telefon dok ti govoriš o nečemu što te boli. I upravo tada shvatiš da prisustvo ne znači samo „biti s nekim“. Prisustvo znači birati da budeš s nekim dušom.
Prisustvo je možda najtiši oblik ljubavi, ali i najglasniji dokaz da je nekome stvarno stalo do tebe.
Ako imaš nekoga ko zna biti tu, čuvaj ga. Ako znaš dati sebe, ne uskraćuj se. Jer među svim oblicima luksuza koje nudimo svijetu, najvredniji je onaj koji ne dolazi u paketu, ne može se kupiti, i rijetko se nudi. Prisustvo.
