Kad smo radili intervju sa tadašnjim producentom Jovanom Marjanovićem SFF je slavio svoju 25. obljetnicu i “dijete SFF-a” kako Marjanovića najčešće opisuju – bio je prirodan izbor za sugovornika. Rođen je 11. augusta 1980. u Sarajevu, u porodici građanske provenijencije, školovao se u zemlji i inostranstvu, da bi 2008. godine magistrirao menadžment sa specijalizacijom za filmsku industriju na Cass Business School na uglednom Cityju, University of London. Od mladog entuzijaste koji je stasao sa Sarajevo Film Festivalom, postao je jedan od njegovih vodećih ljudi: član je Savjeta te direktor industrijskog odjela CineLink Industry Days.
Brojne uloge
Usto, Jovan je u to vrijeme bio predstavnik BiH u upravnom odboru fondacije Vijeća Evrope Eurimages, savjetnik za umjetničku industriju Filmskog instituta u Dohi, kao i filmskog fonda Torino Film Lab, član Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju te docent na Odsjeku za produkciju i menadžment na Akademiji scenskih umjetnosti. Joja, kako ga zovu porodica, kolege i prijatelji, neko je koga krase pozitivan duh i energija, imponuje njegova stručnost, efikasnost i doprinos bh. kinematografiji i njenoj afirmaciji u svijetu.
Budući da je Jovan bio jedan od producenata filma It Must be Heaven (To mora da je raj), prikazanog svojevremeno na Cannes Film Festivalu, a potom i na SFF-u, njegov reditelj, scenarist i glumac Elia Suleiman posvetio mu je povodom pomenute nagrade tekst naslova Savršeni stranac, u kojem je napisao i sljedeće: “Jovan ima sve kvalitete koji meni nedostaju – on je racionalan, koherentan, strateški, efikasan, prizemljen… Na ovom potonjem kvalitetu ja sam mnogo radio, dugo i naporno, ali dosad bio neuspješan. Jovan je bio tu od početka. On je bio centar, prvi koji je pročitao scenarij i zadnji koji je sastavljao kockice finansiranja filma sve do konačne odjavne špice. Ja kažem da je on bio centralna ličnost, a, paradoksalno, on je uvijek insistirao da ostane na periferiji; moguće kako bi zaštitio svoju skromnost. Ili da ostane po strani od pozicije autoriteta kako bi zaštitio svoje dostojanstvo, kao i dostojanstvo poetskog prostora u kojem insistira da obitava. Jovan se može smatrati jednim od rijetkih primjera producenata iz prošlih vremena, a koji su producirali filmove iz strasti i ljubavi prema filmu. U današnjem svijetu neduhovnosti i pohlepe, Jovan je potpuno nepodoban. On je ono što ja nazivam Savršenim strancem.”
Zašto ste izabrali filmski put?
– Od povratka u Sarajevo, od mog internatskog i kibuckog iskustva, SFF je bio projekat koji sam pratio od početka – tu sam prvo počeo raditi. Tražio sam fakultet koji će mi omogućiti da studiram uz rad, a Pravni fakultet bio je logičan izbor. Diplomirao sam 2004., dobio sam znanje i opšte temelje, prostor za rad, široki dijapazon interesovanja; mislim da je ovo što danas radim za film izuzetno vezano za pravo. Ono što me najviše zanimalo, pravo intelektualne svojine, pravo autorske svojine i nekoliko takozvanih pravnih klinika iz tog domena, vezano je za ovo što radim, a i ono što predajem na Akademiji. Sve se sklopilo u neku logičnu priču.
Projekcionista i titler
Da li ste profesionalnu budućnost vidjeli u filmu već tada?
– Kino klub, projekcije i snimanje amaterskih filmova u tinejdžerskim godinama su nešto što me je profiliralo i što me je privuklo SFF-u, koji je na mom putu bio najzanimljivija stvar koja se dešavala u gradu. Uključio sam se u Obala art centar, nastavio rad u sklopu kina Meeting Point, gdje sam bio projekcionista i titler, onda su došle turneje i distribucija određenih filmova po BiH, uključujući i film Ničija zemlja Danisa Tanovića. Stvari su postale ozbiljne 2003. godine kad smo krenuli sa projektom CineLink i SFF-om, koji je od početka težio da bude ne samo smotra filmova nego i relevantna tačka za filmsku industriju, za stvaranje filmova. SFF je odlučio da napravi konkretan projekat – koprodukcija kao model finansiranja i proizvodnje filmova, a drugi je koprodukcijski market, po ugledu na festival u Rotterdamu, gdje su ljudi sa filmskim projektima dolazili da se upoznaju i zajedno naprave projekat i realizaciju tih filmova. Miro Purivatra rekao je da i mi trebamo nešto slično i zadužio Amru Bakšić Čamo i mene da to realizujemo. Bili smo u Rotterdamu, vidjeli kako oni rade, upoznali se sa svima, vratili se i napravili CineLink. U London sam otišao kada sam shvatio da je potrebno da se profesionaliziraju stvari. Moj magistarski je bio orijentisan na biznis, na finansiranje projekata, kompanija, ostvarivanje njihove dugovječnosti.
Šejla ima slobodnu umjetničku karijeru i radno vrijeme koje nije fiksno pa često preuzima veći dio porodičnih obaveza, ali u svim odlukama smo zajedno i nalazimo rješenja da svako ima svoje vrijeme potrebno za rad. Uz dobru samoorganizaciju i podjelu poslova i vremena, uz angažman pomoćnika i uz porodicu koja nam pomaže, uspijevamo da vodimo život koji nas čini sretnim
Jubilej SFF-a
Dvadeset peti rođendan SFF-a asocira vas na mlade dane, budući da ste odrastali s festivalom sa grupom mladih entuzijasta. Sjećate li se tih lijepih dana i uspomena?
– Da, sa entuzijazmom smo počeli, pričali smo o filmu i festivalu; ja sam se veoma brzo odredio, i moj odlazak u London to je definitivno potvrdio. Odlučio sam da je film i moj životni projekat, nešto sa čime želim da nastavim bez obzira što sam radio mnoge druge stvari. Ključni su bili ljudi sa kojima i danas radim. Prvo, dizajn kod Izete Građević: bilo je zanimljivo čuti kako se osmišljava program, kako ga prezentirati. Pošto sam došao iz šljakerske priče iz internata, to mi nije bilo dinamično, pa sam se prebacio u tehnički sektor i sa Almirom Palatom i njegovom ekipom vodio neko vrijeme kino Meeting Point, a nakon toga sa Amrom Bakšić radim u CineLinku. Miro je sve vrijeme bio neko ko nam daje inspiraciju, uputstva, apsolutno je bio mentor. Zadovoljstvo mi je sa svima njima biti i danas, sjetiti se prošlih festivala, uspjeha, grešaka, smiješnih stvari…
Sa filmom ste postizali uspjeh do sada, šta biste željeli postići u budućnosti?
– Još puno uspješnih filmova, uspješnih festivala, rada s mladima u okviru akademije, da doživimo uspješnu, vibrantnu i relevantnu kinematografiju i proizvodnju kulturnih TV sadržaja u BiH. Privatno, želim nastavak porodičnog sklada, uspjeh za troje naše djece, a za one starije dostojanstvenu i ugodnu starost.
Izazovi i obaveze
S obzirom na dinamičan posao i sve obaveze, pred kakve vas izazove stavlja privatni život, budući da imate porodicu?
– Organizacija je bitna, ništa se tu ne smije prepustiti slučaju. Moja supruga Šejla i ja imamo zgusnut raspored poslova i karijere, pokušavamo da nekako, kroz podjelu obaveza i kroz angažman profesionalne pomoći, i njena i moja karijera idu svojim tokom. A da, opet, porodične obaveze ne budu zanemarene. Šejla ima slobodnu umjetničku karijeru i radno vrijeme koje nije fiksno pa često preuzima veći dio porodičnih obaveza, ali u svim odlukama smo zajedno i nalazimo rješenja da svako ima svoje vrijeme potrebno za rad. Uz dobru samoorganizaciju i podjelu poslova i vremena, uz angažman pomoćnika i uz porodicu koja nam pomaže, uspijevamo da vodimo život koji nas čini sretnim. Najstariji sin Joel (9) ide u školu, kćerka Ela (4) najesen kreće u malu školu, a najmlađi sin Noam ima dvije godine (razgovor je vođen prije pet godina). Naše porodično druženje je jako dinamično, ali filmovi, muzika i kompjuteri također ispunjavaju veliki dio vremena naše djece. Joel planira da bude jutjuber, tako da stalno priprema neke svoje sadržaje koje planira plasirati na YouTube, Ela ima ogromnu maštu, a Noam se bori za svoju poziciju i vrlo je uspješan u tome. Svi su maze, ali on je najjači.
