Piše Emina Hadžić
Bugojno je mjesto gdje sam provodila svoja ljeta s bakom i djedom, gdje sam stvarala najljepše uspomene sa njima. Prisjećam se te kuće i njenog dvorišta gdje me je djed naučio voziti bicikl, gdje sam s bakom sadila cvijeće i gledala kako iz ničega nastaju prekrasni vrtovi. Iza kuće, naslonjena na stablo šljive, bila je klupica s koje smo djed i ja pekli kukuruze i promatrali avione na nebu. Pitali smo se kuda idu, a djed mi je govorio kako će, kad ja porastem i “poletim”, on i dalje sjediti tamo i promatrati avione. Tada sam sanjala kako ću postati stjuardesa kad odrastem i letjeti nebeskim prostranstvima, međutim, život je često sklon pisati drugačije priče.
Prošlo je gotovo trideset godina od mog posljednjeg prolaska tom ulicom. Nedavno me je srce ponukalo da se vratim. Željela sam stati ispred kuće i prisjetiti se svih dragih uspomena. No, stvari su se promijenile. Moji djed i baka više nisu tu, kuća više nije u vlasništvu moje obitelji, a klupica ispod šljive je nestala. Ali, uspomene su ostale netaknute.
Šljiva je i dalje tamo, ruže cvjetaju, ali broj 85, koji smo djed i ja zalijepili na kuću, gotovo je izblijedio. Ta ulica je i dalje ista, ali djeca se više ne igraju vani, susjedi više ne sjede ispred svojih kuća… Vrijeme nije stalo, život je nastavio svoj tok.
Iako sam postigla mnogo u životu, upoznala različite ljude, putovala po cijelom svijetu i živjela u različitim zemljama, nikada mi duša nije bila punija nego kad sam stala ispred te kuće.
Bez obzira koliko se mijenjali, koliko sazrijevali, jedno mjesto će ostati neizbrisivo u našim srcima, a to je mjesto gdje smo uz ljubav i toplinu postajali ono što smo danas.
Ta ulica u Bugojnu bila je moj prvi korak prema svijetu, mjesto gdje sam učila o životu, o ljubavi i o povezanosti s obitelji. Bilo je to mjesto gdje su svi brige ostavljali iza vrata i gdje su se smijali, razgovarali i dijelili priče.
Neka lica više nisu s nama, ali ostaju uspomene koje imamo i koje nam kao svjetionik u mraku osvjetljavaju život. Gledajući tu kuću i ulicu, shvatila sam koliko je vrijedno čuvati uspomene i ljude koji su nas oblikovali.
Bugojno će zauvijek biti moj osobni vremeplov, mjesto gdje se sklopivši oči mogu vratiti u dane kad sam s djedom gledala avione, kad sam s bakom sadila cvijeće i kada su život i ljubav bili najvažniji. Sve što mogu učiniti je čuvati te uspomene, čuvati ih i njegovati kao najdragocjenije blago.
Otišla sam s tugom u srcu, ali i s velikom zahvalnosti što sam imala priliku doživjeti još jednom tu posebnu ulicu, tu posebnu kuću i te posebne ljude koji su obilježili moje djetinjstvo na najljepši način. Možda me je život odveo putem kojim nisam očekivala, ali te uspomene ostaju neprocjenjive, i nadam se da me djed i baka odnekud gore gledaju i da su ponosni na mene.
Svaki put kad me srce ponovo povuče prema Bugojnu, znat ću da je to moj način da se vratim mom “sigurnom mjestu”, da se zahvalim i da se prisjetim. Jer, bez obzira na sve promjene u životu, ti trenuci i ta ulica nikada neće izblijedjeti.
