Piše: Amer Obradović
Svaki pravi grad ili generacija imaju svoje fore, legende s ulice, ljude sa margine, svoj šmek, miris, pa i zvuk. U Mostaru je ljubav prema štiglićima bila fora, a valjda ih niko nije volio niti voli kao Franjo Kulje Vladić. Njegova ljubav prema štiglićima vrijedna je kakvog dokumentarca legendarnog Davida Attenborougha koji je nedavno preminuo. U jednom od rijetkih intervjua kojeg je Kulje dao rekao je da se ni u penziji ne odmiče od njegove životne ljubavi – štiglića. ”Uzmem jednog koji najbolje pjeva, s njim odem u prirodu i čekam prigodu da uhvatim nekog novog. One koji propjevaju po mom ukusu ostavim ili nekom darujem, a one koji zašute, pustim i vratim majci prirodi. To su moje pjesme i moji dječački snovi koji još uvijek traju”, kazao je Vladić.
I dok se zna ko je najviše volio štigliće i njihov pjev, Mostarci imaju dileme, trileme i ostale ”leme” ko je bio najbolji fudbaler Veleža. Od Mujića, Bajevića, Marića i spomenutog Vladića, preko Halilhodžića i Bake Sliškovića, pa do Kajtaza i Tuce, ili Mehe Kodre… sve su to fudbalske gromade i neupitni majstori fudbalske igre. Nedavno mi je jedan Mostarac, koji je gledao sve ove fudbalere pod Bijelim brijegom (osim Mujića), rekao da ako gledamo tu poziciju razigravača, Franjo Vladić i njegov softver za pregled igre je bio neprevaziđen. Njegova dodavanja, navođene pasove s očima, ni Android, a niti IOS Steva Jobsa ne bi mogli programirati niti izračunati. Kulje je bio car sredine, neko ko kao da je imao štigliće na oba ramena koji su mu cvrkutali gdje da uputi loptu… Baka Slišković je bio također genije, neka vrsta fudbalskog Ahileja koji je sam odmah morao udariti na najvećeg protivnika, predriblati i sam završiti posao. Baka je bio moć. A Kuljine lopte zviždale su poput štiglića. Ne bi džaba najveći od svih Veležovih trenera, Sula Rebac, rekao: ”Kad ti on dadne loptu negdje, a tebe nema tamo – ti si kriv.”
Kad je došlo vrijeme barbarstva i protjerivanja Veleža sa njegovog stadiona, mnogi bivši igrači crvene svetinje okrenuli su glavu dok mu se činilo zlo. I to se ne smije nikada zaboraviti. Ta rana je i dalje otvorena. Poslije rata, samo je jedan ”štiglić” koji je trčao po travnjaku stadiona pod Bijelim brijegom bio blizu razine Franje Vladića – Luka Modrić. U sezoni 2003/2004. igrao je za Zrinjski i vidjelo se da on ima vanserijski talenat, da ima oči i pregled igre ravan Kuljinom. Ipak, u to doba teško je ko očekivao da će Modrić biti jedan od glavnih igrača Reala u njegovo novo zlatno doba i osvajanja brojnih Liga prvaka, te da će biti proglašen i za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva u Rusiji. Na stranu što je Lukita, kako ga u Madridu zovu, jedan od ljudi koji su insistirali da na dočeku hrvatskih nogometaša zvijezda bude notorni Thompson i da se dade raspravljati zašto Boris Dežulović nikako ne može navijati za fudbalske reprezentacije Hrvatske i Srbije, ali njegova nogometna vještina mora biti bar zehru veća od mnogih upitnika koji se s pravom postavljaju. To je tako, i Luka, kao i nekad Kulje, izvan terena ne zna uvijek kako se treba ponašati, ali i to je dio fudbalske karme. Genij na terenu, često ne radi izvan njega.
Iskreno, još dok je bio u Tottenhamu, nisam vidio da se Modrić može vinuti daleko, na oblake fudbalskog neba rezervisanom samo za odabrane. Mislio sam da se preuveličava njegov uticaj na igru, ali nisam vidio da taj ”štiglić” pjeva dok igra. A njegova životna priča mu je tome kumovala. Lake noge i pregled na stado podno velebitskog krša u djetinjstvu, pa do izbjeglištva po zadarskim hotelima i igranja lopte dok padaju granate, dali su mu tu životnu patinu koja oplemenjuje i širi vidike. Možda je tajna njegovog majstorluka jednostavnost, ali i taj pregled igre koji vas čini superiorinim u odnosu na protivnika. I kad djeluje sporo, njegove misli su brže od svake odbrane i reakcije protivnika.
Dok Luka i Hrvatska još jednog bivšeg Veležovca – Zlatka Dalića – čekaju svoju prvu utakmicu na SP-u u Kataru, moram se vratiti na jednu anegdotu u Vladiću i onim mostarskim štiglićima sa početka teksta. Kažu, kad je Velež igrao veliku utakmicu protiv Derby Countyja, da je Isma Tuce imao dva “starca – štiglića” kojima nije bilo premca. Isma je Kulji rekao da će mu dati jednog ako da gol nadobudnim Englezima. ”Šta ako dam dva?”, pitao je Vladić. ”Oba su tvoja, samo daj!”, potvrdio je Isma. I legenda kaže kad je Kulje dao drugi gol, popeo se na žicu i zagalamio: – Moja su obadvaaaaaaaa… Luka Modrić igra svoje posljednje svjetsko prvenstvo, u pijesku Arapskog poluostrva, gdje samo pjev štiglića može biti ljepši i od Messijeve magije, Sakinog talenta, Mbappetove brzine ili Neymarove zaigranosti. No, oni štiglići koji zašute, vraćaju se majci prirodi. Da bi neki novi propjevali i donijeli dječačke snove o kojima i dalje sanja Franjo Vladić.
