Četvrti AJB DOC Film Festival ponudio je gledateljima, u sklopu nove selekcije Smart Doc, dokumentarce snimljene mobilnim telefonom. Tim povodom, predstavljamo dvije mlade autorice, Hanu Sokolović i Zejneb Musić, koje su debitantskim ostvarenjima – jedna pričom o ljubavi, braku i starenju, a druga o ovisnosti – osvojile srca publike
Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Od oko 300 prijavljenih filmova, u programu AJB DOC Film Festivala, završenog 14. septembra, te održanog u kinima, za razliku od lanjske online verzije, prikazana su 23 filma u četiri selekcije, među kojima osam regionalnih, pet bh. premijera i šest svjetskih, te tri specijalne projekcije. Na 4. AJB DOC Film Festivalu, koji je još jednom ponudio sjajna dokumentarna ostvarenja, zasjale su dvije mlade autorice: Hana Sokolović i Zejneb Musić. Naime, nova festivalska selekcija pod nazivom “Smart Doc”, pod pokroviteljstvom Samsunga, dala je priliku svim zainteresiranim autorima da snime dokumentarce mobilnim telefonom, a kako su Hana i Zejneb učestvovale na treningu produkcije dokumentarnih filmova mobilnim uređajima u sklopu 3. AJB DOC-a, odlučile su se okušati u ovoj novoj filmskoj formi. I nastali su tako dokumentarci: Hanin On je moj drug i Zejnebin Biram život.
Novinarka i fotografkinja
Hana (26) je psihologinja, novinarka i aktivistkinja. Iza nje je trogodišnje iskustvo na televiziji N1 Bosna i Hercegovina, a posljednjih godinu dana aktivno radi u nevladinom sektoru. Osnivačica je Udruženja građana Mreža aktivističkih promjena, u okviru kojeg se bavi aktivnostima u vezi sa zaštitom i promocijom različitih ljudskih prava.
Rođena u Damasku prije 21 godinu, Zejneb je u Sarajevu završila Gazi Husrev-begovu medresu i upisala studij vizuelnih umjetnosti na IUS-u, a trenutno je na trećoj godini. Profesionalna je fotografkinja i zaljubljenica u svaki vid umjetnosti.
Dvije autorice su lani, po okončanju treninga, dobile zadatak da rade na vlastitoj ideji koja bi rezultirala formom kratkog filma. “Prvi korak je bio odrediti pravac kojim želim ići. Šta želim postići filmom i koju poruku želim poslati gledateljima. Kada sam to okvirno odredila, priča je postajala jasnija”, govori nam Zejneb.
Hana se prisjeća kako je trening predvodio tuniški novinar i TV producent Adnan Chaouachi, te joj je zapravo to i bio prvi korak – upijanje znanja, a potom i razrada ideje o dokumentarnoj priči koju želi snimiti.
Zejneb se otisnula u avanturu koja ju je odvela na vrlo zanimljivo putovanje: odlučila je ispričati priču o problemu ovisnosti među ženama. “Kako je ovo vrlo osjetljivo pitanje koje iziskuje da protagonisti filma iznesu bolne i teške trenutke iz svog života, vrlo brzo sam naišla na zid.” No, nije odustajala. Kontaktirala je Almira Karadžu, upravnika Centra savremenih inicijativa, koji je ranije u javnosti govorio o svojoj borbi protiv ovisnosti o heroinu, i zamolila ga da joj pomogne da njezin film krene željenim pravcem. “Almir je, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna, pristao da sa suprugom Selmom ispriča tešku životnu priču u nadi da će ona biti od koristi drugima. Priču koja je nakon ogromne patnje, boli i iskušenja, zahvaljujući velikoj ljubavi i želji za boljim životom, postala primjer i pouka drugima da postoji svjetlo na kraju tunela.”
Hana je, s druge strane, odlučila ispričati priču o ljubavi, starosti i gubicima. Poznavala je stariji bračni par, Hasana i Šadu Mušanović, i shvatila da njihova životna priča treba biti zabilježena: “Priča o braku koji traje duže od 60 godina, priča u kojoj postoji toliko različitih elemenata sa kojima se ljudi svih generacija mogu identificirati.”
Mentorska podrška
Najvažniji dio pripreme bilo je upravo komuniciranje sa Hasanom i Šadom, objašnjavanje ideje snimanja i dogovaranja dinamike koja za njih i njihove godine neće biti prenaporna. “Trebalo je napraviti i dogovor sa sobom o tome šta su, u moru njihovih iskustava i priča, one koje trebaju zauzeti prostor u dokumentarnom filmu trajanja 24 minute.”
Zejneb se, kad je dobila zeleno svjetlo od aktera svog dokumentarca, posvetila traženju najbolje lokacije, s koje će kadrovima prenijeti gledateljima emocije i poruku, kao i razradi detalja koji će biti upečatljivi. “Istraživala sam i statističke podatke o broju ovisnika u državi, rehabilitacionim centrima…”
Zejneb se, kad je dobila zeleno svjetlo od aktera svog dokumentarca, posvetila traženju najbolje lokacije, s koje će kadrovima prenijeti gledateljima emocije i poruku, kao i razradi detalja koji će biti upečatljivi. “Istraživala sam i statističke podatke o broju ovisnika u državi, rehabilitacionim centrima…”
Objema je ovo bilo prvo filmsko iskustvo. Dok je Zejneb prije smatrala kako je za film potrebna dobra oprema, na treningu je naučila da se poruka i priča mogu prenijeti i mobilnim uređajima. “Prvi put sam se susrela sa ovom formom umjetničkog izražavanja, jer se inače bavim fotografijom. Bilo je dosta izazova, ali mogu reći da sam mnogo naučila, a i dosta mi je koristilo iskustvo iz svijeta fotografije, kao i činjenica da sam studentica vizualnih umjetnosti.”
Hani je u ovom filmskom vatrenom krštenju pomoglo medijsko iskustvo koje je stekla kroz i rad na televiziji N1. “Kao reporterka uvijek sam uz sebe imala profesionalne, odgovorne i vrijedne snimatelje uz koje sam naučila koliko je ovaj posao važan. Naravno, znanje koje smo stekli kroz AJB DOC trening služilo je kao temelj za specifične potrebe snimanja mobitelom.”
I Hana i Zejneb su zahvalne na mentorskoj i savjetodavnoj podršci koju su dobile od ekipe s Al Jazeere Balkans. “Nesebično su dijelili znanje i bili od pomoći u svakom trenutku”, kaže Zejneb, dok Hana dodaje: “Producentica Nejra Kozarić, član programskog odbora Sead Kreševljaković i direktor festivala Edhem Fočo činili su ovaj tim, a ja sam kao mlada autorica od njih dobila potpuno povjerenje i podršku u procesu.”
Zejneb je na filmu radila skoro godinu dana, kad obuhvati cjelokupni proces, a poruka koju je željela prenijeti bila je sljedeća: “U životu, ma koliko težak bio, uvijek postoji nada u bolje sutra i izlaz iz problema uz jaku volju da se promjene dese i podršku iskrenih ljudi oko nas.” Najdražu reakciju nakon filma dobila je upravo od junaka svoje priče. “Njihov telefonski poziv nakon projekcije pokazao mi je da se trud isplatio. Ne mogu zaboraviti ni reakcije svojih prijatelja i svih dragih ljudi koji su podržali moj rad.”
Hanino stvaranje dokumentarca trajalo je nekoliko mjeseci, s tim što je uz puno takta i uviđavnosti ostavljala svojim sugovornicima prostora da se odmore, pa bi jedan dan snimali a drugi pravili pauzu. “Kada osjećate priču ljudi koju želite ispričati, prenošenje sadržaja u dokumentarac je nešto što se događa prirodno. Htjela sam da cijeli proces bude što manje opterećujući za Hasana i Šadu, zbog njihove dobi i zdravlja. Montaža je uslijedila u sedmicama nakon snimanja.”
Pomiješani osjećaji
Poruka Haninog filma je, kako kaže, pitanje percepcije gledatelja. Njezin autorski doživljaj je imao puno različitih dimenzija priče filma, a bilo joj je važno podsjetiti nas na zaboravljenu generaciju deda, nana, baka, komšija: “Na ljude koje često nemamo strpljenja sačekati da sitnim koracima, polako, pređu pješački prelaz, ili na kasi u prodavnici izvade svoje male novčanike i prebroje ostatke penzije od kojih preživljavaju. Generaciju koja je zaslužila daleko više institucionalnog poštovanja i podrške od onoga kako su danas prepušteni preživljavanju. Osim toga, važna dimenzija filma je i bračni odnos, ljubav, humor čiji žar nije nestao ni nakon šezdeset godina braka.”
Hana izdvaja i najdražu reakciju: “Sretna sam da je Hasanova i Šadina kćerka bila na projekciji i da joj se film dopao. Ipak prenosite nečiji život, prostirete intimu pred oči javnosti, i važno je da u tome postoji primarno poštovanje prema priči koju pričate. Njena reakcija je za mene potvrda da sam to uspjela uraditi.”
Mlade autorice će ovogodišnji Al Jazeera DOC pamtiti po premijeri vlastitih dokumentaraca, ali i po sjajnim ostvarenjima koje su gledale te po ljudima koje su imale priliku upoznati.
Dok je Zejneb preplavila pozitivna trema u trenucima projekcije njezinog filma: “Osjećaji su bili pomiješani, sreća i tuga zbog jedne teške životne priče, ali i ponos i zadovoljstvo nakon uspješno okončanog projekta”, Hana kaže kako treme nije bilo – samo sreće što taj trenutak može podijeliti sa porodicom i prijateljima, sa ljudima koji su bili njena podrška. “Lijepo je vidjeti na velikom platnu nešto što ste doslovno napravili sa svoje dvije ruke i jednim pametnim uređajem.”
Obje su sigurne kako će i u budućnosti nanovo raditi slične poduhvate. “Nadam se da ću u tome i uspjeti jer je ovo divan način da se kroz inspirativne priče utiče na društvo u pozitivnom smislu”, kaže Zejneb, a Hana dodaje: “Ovo iskustvo i znanje će mi biti pokretač da i u budućnosti kroz dokumentarnu formu pričam priče koje smatram vrijednima.”n
Gracija 415, oktobar 2021.
