Razgovarala Dženita Vilajet Avdičević
Snimila Amna Geljo
Između Sarajeva i Berlina, majčinstva i umjetnosti, prošlosti i onoga što tek nastaje, Amila Mujanović-Hodžić danas svoje priče ispisuje nitima. Produkt dizajnerica i umjetnica koja stoji iza studija SELICE, ovog je ljeta u rodnom Sarajevu predstavila izložbu ručno rađenih tapiserija In Between the Threads i posvetila je kćerkama Djuli i Amal, ali i svemu onome što nas povezuje s mjestima, ljudima i nasljeđem koje nosimo sa sobom.
Odlazak iz Sarajeva i život u novoj sredini nisu uvijek bili jednostavni. Iskustva prilagođavanja, promjene i ponovnog pronalaženja vlastitog identiteta s vremenom su postala važan dio njenog umjetničkog izraza, u kojem se lično iskustvo neprimjetno prepliće s univerzalnim pitanjima pripadanja, sjećanja i nasljeđa.
U Berlinu je zasnovala porodicu i postala majka, a majčinstvo je dodatno promijenilo njen odnos prema vremenu, nježnosti i odgovornosti, ali i prema onome što želimo ostaviti iza sebe. Možda upravo zato u njenim rukama niti postaju mnogo više od materijala: one čuvaju tragove, prizivaju uspomene i stvaraju prostor u kojem se prošlost može nastaviti živjeti, a naslijeđe dobiti neki novi oblik.
Izložbu In Between the Threads posvetili ste svojim kćerkama. Šta ste poželjeli da one jednog dana saznaju o vama upravo kroz ove tapiserije?
– In Between the Threads za mene predstavlja mnogo više od predstavljanja umjetničkog rada. To je lična priča o povratku stvaranju, nasljeđu i vrijednostima koje želim prenijeti svojoj djeci. Možda je upravo zato posveta Amal i Djuli najličniji dio cijele izložbe.
Kada sam postala majka, prioriteti su se prirodno promijenili. Posvetila sam se djeci, iako nikada nisam prestala stvarati, razmišljati i razvijati svoje ideje. Mnogo toga što sam stvarala u tom periodu ostajalo je unutar mog studija i često nije bilo poznato ni ljudima koji su mi bliski. Zbog toga su Amal i Djula dugo poznavale prvenstveno mene kao mamu, a mnogo manje onu Amilu koja je postojala i prije njih – dizajnericu i umjetnicu. Umjetnost, zanat i dizajn moja su strast i nešto čemu sam posvetila veliki dio svog života, prvo kroz umjetničku školu, zatim kroz studij produkt dizajna, ali i kroz godine provedene s djedom u njegovoj stolarskoj radionici, gdje sam razvijala mnoge svoje ideje i lične projekte. S vremenom je stvaranje za mene postalo i jedna vrsta lične terapije, prostor kojem se uvijek iznova vraćam. Voljela bih da moje kćerke kroz ove tapiserije, ali i kroz drugi umjetnički rad, upoznaju i taj dio mene.
Moj umjetnički fokus nije usmjeren isključivo na tapiserije. U studiju se paralelno razvijaju druge ideje, istraživanja i projekti i voljela bih da kroz sve to jednog dana razumiju da žena kada postane majka ne prestaje biti sve ono što je bila prije toga. Neki dijelovi nje možda na određeno vrijeme utihnu, ali ne nestaju. Voljela bih da iz ove izložbe ponesu nešto za sebe. Da znaju da kroz život ne moraju birati samo jednu ulogu i da uvijek imaju pravo vratiti se sebi, mijenjati se, počinjati ponovo i slijediti ono u šta vjeruju, čak i onda kada im se učini da je prošlo previše vremena. Ako im kroz svoj rad mogu ostaviti jednu poruku, voljela bih da to bude upravo ta – da nikada ne izgube vlastiti glas i da se, bez obzira na to koliko će se njihove uloge kroz život mijenjati, uvijek vraćaju svojim strastima i onome što ih istinski čini sretnima. Baš kao što mene, nakon svih promjena i različitih životnih uloga, umjetnost i dizajn iznova vraćaju važnom dijelu mene same.
Šta se u vama promijeni kada svoj rad, koji je nastao negdje drugdje, pokažete pred ljudima i u prostoru koji nose dio vašeg naslijeđa?
– Povratak u Sarajevo za mene je bio mnogo emotivniji nego što sam očekivala. Dva dana prije otvorenja izložbe čak sam pomislila da ću sve otkazati. Bilo je previše emocija. Ipak, nakon nekoliko godina pauze i početka novog života u Berlinu, imala sam želju da prvu izložbu napravim upravo u rodnom gradu. Osjećala sam i da je Sarajevu potrebna ovakva izložba. Tapiserija je nepravedno zapostavljena, iako je kao predmet, ali i kao umjetnički rad, nekad predstavljala važan dio našeg naslijeđa, porodičnih priča i zanatske tradicije. Upravo su mi reakcije posjetilaca nakon otvorenja to i potvrdile. Dobila sam mnogo divnih komentara, a posebno su mi ostale riječi ljudi koji su rekli da je Sarajevu bio potreban ovakav povratak tapiseriji.
Berlin mi je dao distancu, prostor za istraživanje i drugačiji pogled na vlastito porijeklo, ali sam kroz tu udaljenost počela jasnije prepoznavati vrijednost onoga odakle dolazim. Rad koji je fizički nastajao u Berlinu, a koji u sebi nosi toliko toga što pripada mom naslijeđu, zanimljivo je predstaviti upravo u Sarajevu. Pred publikom koja poznaje ćilim, vunu, određene zanate i slike koje su dio našeg kolektivnog sjećanja, rad odjednom dobije još jedan sloj. Ljudi u njemu prepoznaju nešto svoje, ponekad čak i nešto što nisam svjesno unijela u njega. Iako sam kroz ove tapiserije predstavila savremenu tehniku tuftinga, koja se po načinu izrade značajno razlikuje od tradicionalnog tkanja, radovi su ljude ipak vratili uspomenama, zanatima i zaboravljenim pitanjima: Šta se dogodilo s tapiserijom? Zašto je gotovo nestala iz naših prostora? Šta se dogodilo sa ženama koje su bile posvećene tim zanatima i znanjem koje su generacijama prenosile?
Izložba nije ostala na vizuelnom doživljaju, već je otvorila razgovor o nečemu što je dugo bilo dio naše kulture i svakodnevice. Posebno mi je bilo važno što se izložba održala u Domu Zanata, prostoru koji govori o kontinuitetu zanatskog znanja i njegovom mjestu u savremenom dizajnu. Možda sam tek tim povratkom shvatila da odlazak ne mora značiti prekid s mjestom iz kojeg dolazimo. Ponekad je potrebno otići dovoljno daleko da bismo se vratili s drugačijim pogledom i jasnije vidjeli vrijednost onoga što smo cijelo vrijeme nosili sa sobom.

U vašim radovima niti postaju metafora pripadanja, sjećanja i identiteta. Kako to objasniti onima koji ne dijele naše naslijeđe?
– Osjećaj pripadanja nije vezan samo za naše podneblje. Svi negdje pripadamo, nešto napuštamo, nečemu se vraćamo i svi nosimo uspomene na ljude i mjesta koja su nas oblikovala. Za mene je nit lijepa metafora upravo zato što je vrlo jednostavna, a istovremeno može nositi toliko značenja. Jedna nit sama djeluje krhko, ali kada se poveže s drugim nitima, nastaje nešto snažno. Slično posmatram i identitet. Nismo satkani samo od mjesta na kojem danas živimo. U nama su porodica, djetinjstvo, ljudi koje smo sreli, mjesta koja smo napustili, jezici koje govorimo i iskustva koja smo usput stekli.
Ne mislim da neko mora poznavati bosanski ćilim ili našu tekstilnu tradiciju da bi shvatio moje radove. Možda u njima neće prepoznati isto sjećanje koje prepoznajem ja, već pronaći neko svoje. Možda će rad probuditi emociju ili uspomenu koja uopće nije vezana za ćilim ili tapiseriju, već za porodicu, naslijeđe, prijateljstvo, djetinjstvo ili neki mali trenutak koji je ostao duboko sačuvan u nama. U savremenom načinu života takve trenutke smo potisnuli. Sve je postalo brže, dostupnije i usmjerenije prema stalnoj potrošnji i potrebi za nečim novim. Sve rjeđe si dopuštamo da zastanemo i vratimo se nečemu što već nosimo u sebi. Zato mi je važno da moji radovi ostave prostor za usporavanje, prisjećanje i ličnu interpretaciju.
Ljudi su mi pričali o svojim domovima, djetinjstvu, tapiserijama i ćilimima koje su imale njihove bake ili roditelji, ali i o dragim ljudima i trenucima koji su zauvijek ostali s njima. Tada sam shvatila koliko nešto što počinje kao vrlo lična priča može postati univerzalno kada dotakne osjećaje koje, bez obzira na to odakle dolazimo, svi poznajemo.
Posebno snažan dio izložbe govori o vuni i zanatima koji nestaju. Zašto nas tek onda kada nešto počne nestajati počne zanimati njegova vrijednost? I šta smo, kao društvo, izgubili kada smo prestali cijeniti znanje nečijih ruku?
– Tek kada nešto počne nestajati, shvatimo da zajedno s tim ne nestaje samo predmet ili zanat, nego čitav sistem znanja koji se stvarao i prenosio generacijama. Upravo zato sam na izložbi predstavila instalaciju od sirove vune pramenke. Željela sam vratiti pogled na sam početak, prije tapiserije, prije ćilima, čak i prije same niti. Kada pratite put vune – od ovce, preko šišanja, pranja, češljanja, vunovlačarstva i predenja – shvatite koliko je različitih ruku, vještina, vremena i znanja potrebno da nastane nešto što danas jednostavno nazivamo vunenom niti.
Tokom istraživanja posebno me zainteresovalo vunovlačarstvo, zanat koji sam i sama tek nedavno počela dublje upoznavati. Fascinantna mi je, ali istovremeno i poražavajuća činjenica da je na našim prostorima ostalo veoma malo ljudi koji se njime još bave, dok mi o tome gotovo ništa ne znamo. Kao da nismo ni svjesni da s nestankom posljednjih majstora ne nestaje samo jedan zanat, nego znanje koje možda više niko neće moći prenijeti dalje. A upravo su takva znanja dio onoga što naše podneblje, našu kulturu i naše porijeklo čini posebnim. Arhitekta Juraj Neidhardt govorio je o Sarajevu kao o gradu koji se može doživjeti poput muzeja pod otvorenim nebom. Ta misao mi je ostala duboko urezana i često se vraćam na nju. Sarajevo zaista tako i doživljavam, ali danas u tome osjećam i određenu tugu. Mnogi zanati i male radionice koje su nekad bile dio Baščaršije i života grada nestali su ili polako nestaju. Na njihovom mjestu sve češće susrećemo proizvode masovne proizvodnje. Time prostor polako gubi dio svoje posebnosti, jer nestaju ljudi, priče i vještine zbog kojih je taj prostor uopće bio autentičan. Imali smo, i još imamo, ogromno bogatstvo u tradiciji, materijalima i zanatskom znanju. Pitanje je koliko smo spremni da ga prepoznamo prije nego što ga izgubimo.
Živimo u vremenu masovne proizvodnje i predmeta koji se lako zamjenjuju. Mislite li da smo, kupujući dostupnost i brzinu, izgubili i određeni odnos prema stvarima koje posjedujemo?
– Masovnom proizvodnjom dobili smo dostupnost, brzinu i nižu cijenu, a izgubili dio odnosa prema predmetima, njihovoj historiji, naslijeđu i, rekla bih, ljepoti koja proizlazi iz načina na koji su nastali. Sve manje znamo ko je nešto napravio, odakle dolazi materijal, koliko je vremena bilo potrebno i čije su ruke učestvovale u procesu.
Predmeti zbog toga sve češće imaju kratkotrajnu vrijednost. Koristimo ih, zamijenimo i zaboravimo. Meni je mnogo ljepša ideja živjeti s predmetom koji nam nešto znači. Za koji znamo ko ga je napravio, odakle dolazi i s koliko pažnje i posvećenosti je nastao. Predmetom koji ćemo, kada se ošteti, poželjeti popraviti, sačuvati i nastaviti koristiti, umjesto da ga zamijenimo novim.
Kada ponovo upoznamo cijeli put nastanka jednog predmeta, počinjemo drugačije cijeniti i njega i čovjeka koji ga je napravio. Upravo sam tu diskusiju željela otvoriti ovom izložbom.

Tufting je fizički i ručni proces. U vremenu u kojem gotovo sve pokušavamo ubrzati, šta ste vi dobili upravo time što ste sebi dozvolili da nešto traje? Je li vaš rad rukama na neki način promijenio i vas kao osobu?
– Sporost je postala luksuz kojeg možda nismo ni svjesni. Živimo u vremenu tehnologije, umjetne inteligencije, trenutnih odgovora i stalne potrebe da nešto završimo što prije. Ja sam možda pomalo staromodna, uživam u sporim procesima. Ali tufting je upravo suprotno od sporog procesa. Sama tehnika tuftinga može biti veoma brza. To je fizički i na trenutke prilično grub proces, što mi je posebno zanimljivo zbog kontrasta s mekoćom i nježnošću konačnog rada. Brzina tehnike ima svoje prednosti. Rezultat onoga što radite vidite gotovo odmah, možete reagovati, mijenjati, uklanjati ili dodavati elemente ukoliko vam se ono što ste prvobitno zamislili više ne dopada.
Međutim, cjelokupan proces nastanka tapiserije je mnogo sporiji. Tu su istraživanje, razmišljanje, skice, izbor materijala, boja i forme, zatim sama izrada i različite faze kroz koje rad prolazi. Upravo mi taj proces omogućava da istovremeno razvijam ideju. Tapiserija ne mora završiti onako kako sam je zamislila na početku. Tokom rada mogu potpuno promijeniti prvobitnu vizualizaciju i doći do sasvim drugačijeg rezultata.
Meni je i sama fizička repetitivnost rada imala gotovo terapeutsko djelovanje. Počela sam intenzivnije istraživati tapiseriju u jednom od najtežih perioda života i rad rukama mi je dao prostor u kojem nisam morala sve odmah razumjeti ili riješiti. Mogla sam jednostavno biti prisutna u procesu i pustiti da se ideja razvija zajedno sa mnom. Sporiji proces stvaranja daje mi i slobodu da promijenim mišljenje. Griješim, vraćam se, isprobavam nešto novo i dopuštam materijalu i tehnici da me odvedu negdje gdje prvobitno nisam planirala. Za mene je to važan dio stvaranja, jer kroz svaki novi rad istražujem podjednako materijal, tehniku i vlastiti umjetnički izraz. Upravo zbog toga se i unutar mojih tapiserija mogu prepoznati različiti pristupi i stilovi. Ne osjećam potrebu da svaki rad izgleda kao nastavak prethodnog. Naprotiv, ta različitost me inspiriše.
Šta je danas za vas dom? Sarajevo, Berlin, porodica, mir…?
– Nekad sam dom mnogo više vezivala za mjesto. Danas ga doživljavam kao osjećaj. Sarajevo je mjesto iz kojeg dolazim i u kojem postoje slojevi mog identiteta koje nijedan drugi grad ne može zamijeniti. Berlin je grad u kojem danas živim, stvaram i u kojem je nastao novi dio mene, u kojem živi moja porodica. Životom između ta dva mjesta shvatila sam da dom ne mora biti jedna tačka na karti. Dom su prije svega ljudi. Moja porodica, djeca, osjećaj sigurnosti i svakodnevni rituali koje možemo ponijeti sa sobom gdje god da odemo. Moj studio je upravo zbog toga dobio ime SELICE. Fascinirale su me ptice koje prelaze ogromne udaljenosti, prilagođavaju se različitim mjestima, ali nose instinkt povratka korijenima.
Čovjek može pripadati na više mjesta, a istovremeno osjećati da je između njih, kao ja između Berlina i Sarajeva. I možda dom upravo i jeste ono što uspijemo sačuvati u sebi dok se krećemo između različitih svjetova.