Foto: Željko Vidinović i Todor Milivojević
Nedjeljom ne kuham. Dobro nisam ni ostalim danima baš majstor od zanata, ali nešto se kao i pripremi. Našla sam se na Čaršiji, poslalo me po ćevape. U autu mjeri 37 stepeni a subjektivni osjećaj je 300 i to u hladu. Shvatim da mi treba vode dok dobacim do Petice. Svratim u granap.
Miješaju se akcenti, ekavica, ijekavica, švedski, engleski, talijanski… slušam pažljivo. Dvije mlade prodavačice sa širokim osmijesima strpljivo objašnjavaju koji rahatlokum je na sniženju i šta je sve popust na količinu. Naravno da ne odolim dok čekam u redu, pa dohvatim jednu kutiju ove slastice, i to od narandže.
„Je li ovako gužva stalno“, pitam ih kad sam došla do kase. „Skoro uvijek, ali ovih sedam dana je baš posebno, sve smo skoro rasprodali“, kažu mi. „Šta je to posebno“, pravim se nevješta.
„Ovo je sve – Dino, došli ljudi na koncerte“.
Sve je puno, prepuno, po centru Sarajeva, računam kako su ljudi naravno došli i da potroše, moraju jesti, prespavati, pa će da ponesu sebi suvenire za uspomenu, poklone za prijatelje… Prije Sarajeva su sigurno svraćali i na neka druga mjesta, odlučili proširiti svoj turistički boravak u prijestolnici i na još neke destinacije, svugdje je neko inkasirao novac od Dinine publike.
Je li Dino zaradio, pa bila bi sramota da nije, sa onakve tri noći spektakla (ali stvarno spektakla).
Na stadionu smo M i ja u 18 sati. Prži sunce, ali nismo htjele ništa prepustiti slučaju. Jest da imamo godina, ali imamo i utakmica u nogama kad su koncerti u pitanju. Mašemo lepezama, dok sunce polako zalazi i dolazi dugo čekano osvježenje, počinje pirkati i vjetar.
„Meni je ovo treća noć! Nizašta ne bih ovu magiju propustila!“ Dva sata kasnije, sa širokim osmijehom me obavještava A – prijateljica koju dugo nisam vidjela, dok drug Z dodaje: „ja sam tek drugu noć“.
Ja sam otišla tek treću noć. I to nakon što sam odgledala internet, snimke, sve primjedbe i komplimente. Dino izlazi u devet sati, pred, i treću noć, prepuno Koševo. Razmišljam u tom trenutku o još nečemu, o tome kako je bilo propusta, i jako mi je žao svih onih koji su tu prvu noć ostali pred kapijama stadiona, sa uredno kupljenim kartama, to je noćna mora svakog organizatora. Mislim i o srbijanskim tabloidima koji ga razvlače po internetima, govoreći o organizacijskim propustima, te nazivajući ga „Adžija“, što ga namjerno posprdno svodi na jedan identitet i to onaj s kojim se očito žele razračunati.
Ja jesam Dinina publika, na kakav god me to kvocijent „svodilo“ ili „dizalo“, te kakvu god notu mom identitetu davalo. Ne bih tu ništa više dodavala.
Više od tri sata (mi smo bili više od pet sati, računajte da smo došli ranije) muzike pretvorilo se u putovanje kroz živote nekoliko generacija. Hiljade ljudi pjevale su svaku riječ, kao da se radi o njihovim vlastitim životima.
Uz Dinu su, kao i godinama dosad, stajali sjajni muzičari: gitarista Dino Šukalo, klavijaturista Mahir Sarihodžić, harmonikaš Adis Sirbubalo, basista Muamer Đozo, virtuoz na puhačkim instrumentima Adnan Busuladžić… Svaki od njih dio je prepoznatljivog Merlinovog zvuka, onog koji desetljećima jednako snažno odjekuje stadionima i koncertnim dvoranama. Posebno mjesto publike osvojile su dvije žene na sceni: Aida Mušanović Arsić – dugogodišnji prateći vokal Dine Merlina, pijanistica i korepetitorica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. S Merlinom sarađuje još od priprema za Eurosong 2011. i ostala je dio njegove koncertne ekipe više od decenije. Ajsela Zoronjić – pjevačica i vokalistica iz Sarajeva, članica benda No Limit, koja već godinama nastupa kao jedan od Merlinovih back vokala.
Mahir Beathouse pojavio se kao poseban gost i zaradio ovacije publike. Zajedno s Dinom Merlinom izveo je “Sredinom”, pjesmu koja je obilježila jednu epohu domaće muzike.
Mahir je godinama bio važan dio Merlinovog kreativnog tima, a iako se 2021. povukao iz pratećeg benda nakon teške nesreće, ostali su bliski prijatelji i saradnici.
Meni, laiku, ne znam šta struka ima za reći, sve je bilo besprijekorno. Svaki kadar, svaki prelaz svjetla, svaki laser, svaka poruka na ekranu, vatromet… sve je djelovalo kao dio pažljivo ispričane priče. Konfeti su padali u trenucima kada je emocija dosezala vrhunac, a nebo nad Koševom (stadion Asim Ferhatović Hase, da se ipak zna) postajalo još jedna pozornica.
Znala sam da postoji i spektakl s dronovima, ali jedno je gledati snimke na internetu a drugo biti im svjedokom. Obasjan svjetlom na nebu se pojavio lik Halida Bešlića. Tihi naklon prijatelju i kolegi. Omaž čovjeku čiji glas pripada istoj muzičkoj historiji kao i Merlinov.
Sve što se događalo na Koševu – produkcija, zvuk, scenografija, ritam, preciznost svakog detalja – moglo je stajati uz nastupe najvećih svjetskih muzičkih zvijezda.
Dok sam pratila detalje iz kadra u kadar sjetila sam se kako je Dino jednom davno pristao da bude dijelom naše kampanje za deset godina Gracije. I u studiju Jasmina Fazlagića pojavio se sa dva kofera prepuna odjeće. Jer je profesionalac koji želi da ispoštuje ono što je obećao.
Tri rasprodana koncerta na Koševu nisu samo potvrda njegove popularnosti. Mjera su njegovog razvoja. Dino Merlin nije preskočio nijednu stepenicu svog puta. Nekada je, u fabrici UNIS u Vogošći, radio na proizvodnoj traci i u noćnim smjenama, sanjajući velike snove koje je pretvorio u stvarnost.
svako eksperimentiSanje s novim zvukom potvrda su njegove životne filozofije – muzičar ne traje zato što ponavlja ono što je jednom uspjelo, nego zato što iznova traži od sebe nešto više
Na kraju večeri, dok su se svjetla polako gasila, razmišljala sam čemu smo upravo svjedočili. Nije to bio samo vatromet, laser ili dronovi. Bila je to disciplina cijelog tima. Nijedan kadar nije bio slučajan, nijedna pauza nije bila uludo tu. Sve je imalo svoje mjesto.
Ne znam je li ovo što pišem zanos od sinoćnjeg koncerta (vjerovatno i to jeste), uvijek se sjetim one, parafraziram, ljudi će zaboraviti šta ste rekli i šta ste učinili, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas. A ja sam došla sva zbrčkana od raznih problema i nakupljenih stresova i trebalo mi je baš to. Noć pod zvijezdama i da pjevam koliko god mogu. I Čarobnjak je ponovo nadmašio samog sebe: nakon prvog velikog koncerta na ovom stadionu 2000. godine, pa koševskih nastupa 2004, 2008. i 2015. godine, Dino se, još jednom, upisao u muzičku historiju.
Neki ljudi prave koncerte. Neki prave uspomene. Dino Merlin već četrdeset godina radi ovo drugo.
