Napisao: Rinat Kevrić
Obično počinje u djetinjstvu, od najranijeg doba. Tada se mnogi sterotipi, putem odgoja djece, nesvjesno, suptilno ugrađuju u glave mladih ljudi, pa sa tim predrasudama mnogi odrastaju i kasnije se vode kroz život, govoreći „To je tako oduvijek bilo.“ Toj indoktrinaciji posebno doprinose tradicija, škola, religija, pop kultura…
Taj obrazac ponašanja vjerovatno je, zapravo, siguran sam da jeste, prisutan i u zemljama Zapada, ali kako je kod njih licemjerje na jednom višem nivou, tako isto je i mizoginija dobro skrivena ispod deklerativnog poštivanja osnovnih ljudskih prava.
Biti stanovnik Bosne i Hercegovine, kao i drugih okolnih država, podrazumijeva da si od malena okružen steretipima o ovome i onome, pa te isti, većina osoba, i ne primijećuje i ne doživljava kao nešto što u biti i nije tako, nego na temeljima istih formira svoje „autentično mišljenje“. Pa je tako uobičajeno i najnormalnije da se u takvom društvu lijepe etikete, a po pravilu ti što lijepe etikete, tj.oni koji osuđuju, polaze od generalizacije i od radikalno lažne premise da su svi ljudi jednaki.
Ta lažna premisa da smo svi jednaki posebno dolazi do izražaja u svijetu rodnih uloga. Na papiru i u slovu zakona ne postoji nikakva razlika između žene i muškarca u BiH. U stvarnosti postoje brojne nevidljive barijere, a za njihovo postojanje možemo zahvaliti brojnim generacijama koje su odgojene na rodnim stereotipima. Jedna od tih nevidljivih barijera je i „stakleni plafon“. Ovom kovanicom su feministkinje u prošlosti označavale nemogućnost žene da napreduje u hijerarhiji firme – ta kovanica je i dan-danas veoma aktuelna.
Mada će mnogi koji ovaj problem minimiziraju reći da postoje žene (i, eto, kao to je dokaz) koje su na visokim rukovodećim pozicijama, a ti isti (da li se prave da ne vide ili stvarno ne vide?), kao da zanemaruju jedan cijeli obrazac ponašanja. A to je da bi žena napredovala u karijeri mora (da, mora!) igrati po muškim pravilima. Pa vrlo često imamo žene koje su na visokim pozicijama u firmama ili u svijetu politike, ali ni jedna od njih ne igra po postulatima feminizma. Naprimjer, Angela Merkel je, tek kada se povukla iz svijeta politike, dala nedvosmislenu izjavila da je feministkinja, dok je sa pozicije kancelarke (2017) dala neku dosta opreznu izjavu o feminizmu. To nam govori da se u svijetu moćnika igra po muškim pravilima.
Jedne prilike sam, kao nadgledač izbornog procesa, upoznao, na prvi pogled, dosta perspektivnog i elokventnog momka, koji je svoju ograničenost i zatucanost, ipak, otkrio tek nekad iza ponoći kad su naše riječi nefiltrirano izlazile iz nas – danas je on perspektivan mladi političar. Rekao mi je, dok smo sjedjeli jedan pokraj drugog, na stepenicama, ispred škole, oko pet poslije ponoći: da mu se gade feministkinja i njihova borba za prevlast. Pogledao sam u njega, ali kako nisam nikada reagovao na gluposti koje čujem, samo sam odšutio njegove riječi i pustio da ih vjetar što prije zamete.
