Napisala Mersiha Drinjaković
Dobro, nisam baš totalna neznalica, ali tačno je da ne znam dovoljno o formacijama, ne bih vam znala objasniti zašto je neko igrao s trojicom nazad ili jednim naprijed, zašto je neki selektor u 67. minuti trebao napraviti izmjenu, a nije. Nisam, vala, ni selektor poslije bitke, niti analiziram taktiku. Ali, da znam navijati – znam!
Naravno da sam prvo navijala za naše, za tim predvođen Edinom Džekom. To je valjda prirodno i posve jasno. Kada su naši završili svoje putovanje po američkim stadionima (još jednom moram reći da sam im beskrajno zahvalna na svemu što su uradili na terenu i mimo njega), tražila sam neke nove “naše”. Našla sam ih na Zelenortskim Ostrvima, u Egiptu, u Maroku. U reprezentacijama koje su na Svjetskom prvenstvu bile “male”, autsajderi (Z. kaže kako danas nema malih, da svako može svakog iznenaditi).
Ipak, ja sam odabrala svoje timove, oni nisu bili među najbogatijim, najvećim ili najutjecajnijim, ali su došli igrati srcem i sanjati velike snove. Kako se društvo osipalo, ostala mi je Španija. Iskreno, prvi poriv da navijam za njih došao je zbog Palestine – svrstati se na pravu stranu historije u vremenima kad to nije baš lako i kad to ne rade ni puno jače nacije, meni je bilo golemo.
Ali, bilo je još nešto; tih jedanaest momaka na terenu vjerovalo je da nijedan nije važniji od drugoga.
O, znam da je sve politika, pa i fudbal, igra se, nažalost, može igrati prljavo. Uvijek postoji neko pravilo koje će pomoći jednim, a odmoći drugim. Uvijek postoji kadar koji će sudija vidjeti drugačije, senzor koji će nešto izmjeriti preciznije ili VAR koji će uvjeriti milione ljudi da je baš ta odluka bila ispravna.
Fudbal je kao život
I možda je baš ovo Svjetsko prvenstvo pokazalo koliko nogomet liči na život. Pravda nije uvijek jednako raspoređena. Ali ljepota igre jeste. I kako rekoh ne znam puno o strategiji ali meni je na terenu, u finalu, djelovalo kako je španski tim došao pokazati kako je dodavanje, davanje prilike suigraču, važnije od dokazivanja.
Lamine Yamal, Ferran Torres i ekipa – u španskoj reprezentaciji niko nije bio veći od tima. I možda je upravo u tome bila najveća razlika u odnosu na Argentinu. Argentina je, kao i mnogo puta dosad, vjerovala da će Lionel Messi pronaći rješenje. I teško je tu naći zamjerku. Messi je, realno, jedan od najvećih. Ali nijedan, pa ni najveći, ne može sam pobijediti reprezentaciju koja diše kao jedno.
Dok je Argentina čekala Mesijev trenutak magije, Španija je, meni laiku posmatraču se tako čini, gradila igru dodavanjem, kretanjem, povjerenjem jednih u druge. I možda baš zato, osim one univerzalne pravde koja se ukaže ponekad, ova pobjeda djeluje tako zasluženo. Španci su pobijedili i održali nam važnu lekciju; da je u vremenu kada se sve vrti oko pojedinaca (nemojte ni da počnem o kultovima ličnosti i vođama današnjice), još uvijek moguće pobijediti kao tim.
Na kraju je, što se mene tiče, pobijedio fudbal. Onaj u kojem lopta pripada svima nama. I zrnca pravde prosula su se na ovaj treći komad stijene od Sunca. Barem na jedan dan.
