Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Hamza Duraković
U augustu 2022. Ines Kavalec izgubila je sina. Denis je imao 20 godina, bio je osoba s teškoćama u razvoju i roditeljima je predstavljao cijeli svijet. Čini mi se jedino logičnim da ovdje ponovim riječi koje su nastale nakon što je Denis preminuo –napisali smo ih tada u Graciji, želeći roditeljima pružiti barem trunku utjehe: “Da nije bilo Denisa, njegova mama Ines Kavalec bi se bavila nekim drugim poslom. Da nije bilo Denisa, ne bi bilo njezine čelične volje da svom sinu i drugoj djeci s poteškoćama u razvoju osigura mjesto na kojem će se osjećati svoji na svome. Da nije bilo Denisa, ne bi bilo Udruženja “Dajte nam šansu” kojeg je utemeljila njegova mama, ne bi bilo servisnih centara, lijekova, pelena, prevoza, radionica, druženja, psihološke i pravne pomoći, ne bi bilo ničega… Da nije bilo Denisa, ne bi njegova mama znala kakvu pokretačku silu ima u sebi. Da nije bilo Denisa, ne bi bilo ni sjajnih poduhvata Udruženja “Dajte nam šansu”, ne bilo teško dobijenih bitaka, institucionalnih rješenja, ne bismo svi mi znali sa čim se sve suočavaju osobe s poteškoćama u razvoju.”
Ulazeći u četvrtu godinu od Denisove smrti, u Ines se prelomila odluka da napiše knjigu: o Denisu, životu koji je dijelila s njim, o svim bitkama koje su je lomile, ali ne i slomile. “Ova knjiga kojoj sam dala ime Dar nije kraj. Ona dođe kao most. Mislila sam da ću tako zatvoriti jedno poglavlje, kako bih zaokružila bol, ali ništa nije završeno. Ona je novi početak naše priče, našeg postojanja i ljubavi. Ovo je način da moja prošlost, ali i sadašnjost, ne ostane samo rana, nego i svjedočanstvo. Ona zatvara jednu tišinu i otvara novi prostor za razgovor, za razumijevanje, za povezivanje s drugima. Možda je Dar završetak mog straha da govorim i jasno izgovaram riječi i emocije. A ako nešto počinje, počinje hrabriji i svjesniji dio mene.”
Planirano je da „Dar“ bude promoviran na Denisov rođendan, 7. aprila 2026. godine. Izdavač je Dobra knjiga, a urednica, recenzentica i lektorica je Indira Kučuk-Sorguč, koja je u ovaj projekat, kako ističe Ines Kavalec, uložila svoje srce i dušu.
U kom ste trenutku znali da Dar mora biti napisan?
– Godinu nakon najteže realnosti, odlaska mog sina na neki bolji svijet, počela sam pisati. Napisala stranicu i stala. Nisam mogla… nije bilo pravo vrijeme za to. Dani su prolazili, a ja sam sve više i više živjela Denisa, i živim. Sve što sam radila i što radim ima obličje njega. Dođeš u situaciju kad si na raskrsnici – hraniti se tugom na način da vas izjeda ili oblikovati tugu u nešto više…
Kako je to “nešto više” dobijalo svoj tok?
– Moj svakodnevni unutarnji govor sa mnoštvom pitanja i potpitanja završio bi ovako: “Ali ja želim da nas dvoje nastavimo živjeti.” Najlakše je odustati, predati se… ali to nismo Denis i ja. Često sam gostovala u medijima, davala izjave, intervjue, i svi su uvijek pitali odakle mi snaga. Moj prvi podkast je upravo bio kod vas u Graciji, na godišnjicu Denisove smrti, i tada smo o njemu, o nama dvoma, pričali kao da je on i dalje tu…
Kako to biva u životu, često vas “poguraju” ili motivišu ljudi sa kojima niste ni bliski, niti se dobro poznajete. Tako je na mene uticao jedan naš glumac koji je napisao autobiografsku knjigu. Rekao mi je: “Ines, nemoj čekati da inspiracija dođe – jer neće. Otvori svaki dan folder gdje si počela pisati i napiši barem jednu riječ, tako će sve nadolaziti.” Desilo se potom gostovanje u jednom podkastu i zadnja konstatacija bila je: “Ines, molim te da počneš pisati knjigu zbog svih nas koji smo voljeli Denisa, tebe i Denisa.” Nijemo gledam voditelja i ne vjerujem te iz prve odgovorim: počela sam prije godinu i po i stala. I javno obećam da ću napisati knjigu. U meni je sazrio unutarnji glas s ogromnom željom da napišem knjigu kao svjedočanstvo ljubavi i kao primjer kako se može nastaviti voljeti i nakon smrti. Od tog gostovanja u podkastu za mjesec dana napisala sam knjigu.
Za samo mjesec dana?
– Sve o čemu sam pisala je moj život, i tu nema prostora za polemiku. Misli koje sam pretvarala u pisane riječi tekle su kao na traci. Iskreno, emotivno me slomilo, bila je to vrsta retraumatizacije, ali želja da Denis i ja zauvijek trajemo – jer knjiga ne može nestati – kao i želja da nekoga inspirišem, bile su jače od bola.
Postoje li dijelovi vaše priče koje ste dugo odgađali zapisati jer su još uvijek bili previše bolni?
– Dio knjige gdje treba da opišem ono najteže – Denisov odlazak. Svakog detalja se sjećam, ali baš svakog. A to uvijek pokušavate zaobići, potisnuti… I sad je trebalo to staviti na papir, prenijeti emocije, tugu, bol… Počnem pa stanem. Od suza nisam vidjela, od boli u duši nisam mogla nastaviti… I tako je to trajalo dok taj dio knjige nije bio ispisan. Suprug, kad bi se probudio, pitao bi me: šta ti je, sva si natečena? Ali uspjela sam, jer ljubav je jača, kao i želja da pokažem i dokažem da smrt nije kraj. Ali zaista!
Kada ste prvi put pročitali rukopis u cjelini, kakvu je to reakciju proizvelo?
– Pročitala sam ga “u cugu” i zapitala se: je li ovo fakat moj život?! Šta sve u jedan život stane. Znate ono kad možda po prvi put sami sebi kažete, pa ti si beton! Znala sam se smijati dok sam čitala, pa bi krenule suze, i tako naizmjenično. Na kraju, bio je to osjećaj zadovoljstva i uspjeha. Knjiga nije pesimistična, naprotiv. I stvarno mislim da će za sve čitatelje biti važno štivo, da će mnogima pomoći da spoznaju kako trebaju biti zahvalni na svemu što imaju, da vole život i da uživaju u svemu što im je podario.
Šta je s onima koji su, kao vi, prošli, ili prolaze, kroz teška životna iskušenja?
– Njima će ova knjiga biti dokaz da tuga može prerasti u smisao. I ono najvažnije, nju nije pisala osoba sa naučnog aspekta, već neko ko je sve to prošao i živi, dakle vrlo opipljivo, a mislim da to svi trebamo – istinite životne priče.
Kako danas govorite o Denisu?
– Gubitak mog sina je moja najveća bol, ali on je i moja najveća inspiracija i najljepša uspomena. Kad mi je teško, sjetim se njegovog osmijeha i snage. I to me podiže, tjera da idem naprijed. Kako me svojim postojanjem vodio kroz život, tako me vodi i sada. Kako je to moguće, pa moguće je! Ponavljam, želim da nas dvoje zauvijek trajemo. On mene nadahnjuje na način da pokažem i dokažem da je ljubav nešto što može zauvijek da traje. A znamo da nas ljubav pokreće. Tako je meni njegova, naša, ljubav podstrek. Sve što danas stvaram, radim, gradim, nosi njegov pečat. Moj sin je moja životna inspiracija! Daje mi impuls da mijenjam stvari i usrećujem druge, najposebnije, jer su oni, sva ta posebna bića, moj Denis. Ono čemu svjedočim jeste da ljubav između roditelja i djeteta ne prestaje, ona samo mijenja oblik!
Koja je njegova životna lekcija koju najčešće nosite sa sobom?
– Naš život nije bio jednostavan. Denisovo odrastanje je bilo trnovito, sa čestim usponima i padovima. Mnogo toga smo prošli zajedno, a jedino oružje za prebroditi i pobijediti sve to bile su nada, upornost i želja! Kad dođe ona minuta “ne mogu više”, umorna sam, a dođe, pomislim šta bi on tada uradio ili rekao, na način koji sam samo ja to razumjela, i odmah se podignem. Vidim osmijeh koji ne silazi sa lica, koji kao da mi kaže: “Hej, mama, život je lijep, osvrni se oko sebe, vidi šta smo sve uradili, raduj se malim stvarima, budi zadovoljna i sretna!” On nas je tome svakodnevno učio.
Denis je moj podsjetnik da život, koliko god bio kratak, može biti ispunjen smislom. Njegov život me naučio da cijenim svaki trenutak, da budem bolji čovjek i da nikad ne uzimam ljubav zdravo za gotovo. I da je biti hrabar nešto što pobjeđuje i najteže izazove. I da samo tako se dobija svaka bitka.
Da li vam je pisanje o njemu vratilo bol ili donijelo mir?
– U želucu mi je uvijek neka vrsta pritiska kada pričam o njemu. Sigurno je to ta bol koja nikad neće nestati niti prestati. Ali moje srce piše i govori s ljubavlju o njemu i nama. Pisanje je bilo, bit ću iskrena, poticaj, ali i jedan vid retraumatizacije. Po prvi sam put, pišući, izgovorila neke riječi, napisala ih, od čega sam tri i po godine bježala. Prošla svaki detalj tog desetog avgusta, najtežeg momenta u mom životu, i tako ga zapravo osvijestila. Pišući, osjećala sam i bol i mir. Bol jer procesuiranje događaja izaziva suze, na momenat nevjericu da se to uopšte meni desilo, i ono pisanje u prošlom vremenu. A mir i radost jer imam šta pisati i biti ponosna na sve to. U konačnici, možda bih rekla mir, jer nastavljamo i kroz pisane riječi živjeti.
Šta mislite da bi Denis rekao da može pročitati ovu knjigu?
– Zamislila sam ga i čula njegove riječi: “Mama, hvala ti što nisi posustala. Hvala ti što si moja i dalje hrabra mama. Znam da si me beskrajno voljela, ali ovim si mi dokazala da naša ljubav nije nestala mojim odlaskom. Ti si mama koja ne da da naš život padne u zaborav i koja druge uči kako je sve moguće. Ja te posmatram i sa ponosom svima govorim: vidite, to je moja mama.”
Postoji li dio vas koji je ostao “zamrznut” u vremenu dok je on bio tu?
– Postoji, ali to nije zastoj u životu. Ja dišem, radim, smijem se, plešem, razgovaram. Ipak, duboko unutra postoji prostor koji ne poznaje kalendar. Tamo je njegov glas, njegov osmijeh, način na koji je ulazio u prostoriju, dozivao me i donosio svjetlo. Taj dio mene nije se pomaknuo dalje jer ne želim pustiti ono što je bilo najdragocjenije. Zato je možda i nastala knjiga. Taj “zamrznuti” dio je čuvanje ljubavi, naše mjesto gdje ga osjetim, vidim, milujem… Taj dio mene ne želi “ozdraviti”. Ne živim prošlost, ali je nosim sa sobom. Ne znam jesam li ostala zamrznuta, samo sam naučila živjeti s jednim dijelom srca koji pripada vremenu gdje smo on i ja.
Ljudi vas često doživljavaju kao simbol snage. Osjećate li se tako iznutra? Kako se zapravo osjećate?
– Joj, to je nekad veliko opterećenje. Ono što je problem jeste što biti “snažan” većina doživljava da vi ne plačete, ne posustajete, da imate snage i volje… Ja sam krhko biće, puno emocija, koje je iznutra izrešetano i koje osjeća tugu i bol. Često zaplačem, otvorim dušu sebi i bliskim ljudima i mislim da time dokazujem svoju snagu. Ne glumim, već živim ono što mi je život odredio. Osjećam se kao majka koja je izgubila sina i koja svakog dana pokušava naučiti disati s tom prazninom. Ima dana kada sam jaka, ali ima i onih kada sam slomljena. Ako ljudi u meni vide snagu, možda je to zato što ne odustajem od života. Ali ta snaga nije odsustvo boli, ona je način da živim s njom.
Šta je najteže u dugotrajnoj borbi s boli?
– U mom slučaju, hrabrost je postala gotovo simbol mog postojanja, jer me ljudi takvu vide – žena koja je izdržala neizdržive gubitke i preživjela neizmjerne izazove. To je pogrešno shvatanje hrabrosti. Istinska hrabrost nije u tome da budemo snažni i nepokolebljivi, već da dozvolimo sebi da budemo ranjivi, emotivni i ponekad slabi. Ta konstantna potreba da budem “hrabra” je nešto što je ponekad postalo izuzetno teško. Često drugi i dalje očekuju da budem osoba koja se ne predaje, koja je uvijek tu za druge, koja će izdržati i držati sve oko sebe. Taj pritisak je iscrpljujući, jer hrabrost nije uvijek u tome da “izdržimo”, već u tome da se suočimo sa svojim emocijama. Hrabrost je dozvoliti sebi da osjetimo, da tugujemo, da budemo nesavršeni. To je prava borba: shvatiti da je emocionalna iscrpljenost dio nas i da ne moramo biti hrabri u svakom trenutku. Davno sam odlučila javno pokazivati i iskazivati svoje emocije. Da bih mogla nastaviti dalje!
Da li je bilo trenutaka kada ste pomislili da nemate više snage? Šta vas je tada održalo?
– Kada vam život uzme dijete, oduzme vam dio identiteta, dio budućnosti, dio vas samih, dio vas tada zauvijek umre. Bilo je trenutaka kad sam se pitala kako dalje i da li ja to uopšte želim. Kako ustati iz kreveta, kako disati, a znati da njega nema. U tim trenucima nisam tražila snagu, tražila sam samo da preživim još jedan sat, još jedan dan. Bilo je dana kada sam posustajala, ali nikada nisam odustala. Nisam odustala zbog naše ljubavi, zbog onih koji su ostali, koje volim, i zbog odgovornosti prema njima. Najprije zbog moje kćerke Zare, koja je sada moj najveći smisao u životu i koja je zaslužila da kraj sebe ima mamu. Zbog porodice, roditelja, prijatelja i onih koji me vole. Držala me i drži misao da je njegov život, koliko god kratak bio, imao smisao i da ga ja nosim dalje kroz sve što radim. Bol je danas dio mene, ali naučila sam živjeti s njom, pretvarati je u nježnost, razumijevanje, ljubav i podršku.
Čega se danas najviše bojite?
– Ponovnog gubitka. Kada jednom doživite nešto što vam zauvijek promijeni srce, shvatite da više ništa ne uzimate zdravo za gotovo. Strah se uvuče tiho, u svakodnevne trenutke, u brige koje možda drugima djeluju pretjerano ili čak smetaju. Ali ono što je najvažnije, naučila sam i da ne dopustim da me taj strah potpuno vodi. On je tu jer sam voljela i jer volim. I normalno je da postoji ta doza straha, ali ne na način da me opsjeda. Možda me najviše plaši svijet u kojem nema dovoljno nježnosti, jer znam koliko je ona potrebna da bismo preživjeli ono najteže.
A čega se više ne bojite?
– Ne bojim se više ničega što mi je prije izazivalo strah. Sitnice koje su me nekad opterećivale, tuđa mišljenja, pogrešni koraci, nesavršenost, zapravo ne plaši me više ništa što ima rješenje, a sve ima, osim jedne jedine stvari: smrti, gubitka. Nakon najvećeg gubitka, mnogo toga što je izgledalo važno postalo je nebitno. Kada preživite najgore, strah od malih stvari izgubi moć nad vama.
Ako bi čitateljica nakon čitanja knjige mogla ponijeti samo jednu misao, koja bi to bila?
– Sve se u životu događa s razlogom, ali sve. I bol i tuga dođu u naše živote s razlogom, koje možemo pretočiti u snagu, ljubav i novu nadu.
Šta biste poručili ženama koje trenutno vode svoje teške bitke i misle da više ne mogu?
– Da je u redu misliti da više ne mogu. To ne znači da su slabe, već da su umorne, i to je ljudski. Znam da postoje dani kada izgleda da nema izlaza, ali ima, nada uvijek postoji, rješenje postoji, čak i kada ga ne vidite. Bol može biti podsticaj da nam u datim momentima čak da i snagu, ono kao neki oblik prkosa. Nekad je mala iskra dovoljna da vas održi do sutra. Ne moraju danas biti jake za cijeli život. Dovoljno je da budu jake za ovaj trenutak. I ako padnu, neka znaju da pad nije kraj, to je samo momenat kad tijelo i duša traže kratki predah. Bol ne traje zauvijek istog intenziteta. Mijenja se. I vi se mijenjate s njom. Ono što vam danas djeluje nepodnošljivo, jednog dana će vam biti dokaz koliko ste bile snažne, a to vam govori mama koja je izgubila svoje najsvetije. Postala sam osjetljivija, hrabrija da govorim, aktivnija da djelujem. Shvatila sam da ako moja bol već postoji, ne želim da bude besmislena, jer ona je tu s razlogom. Želim da iz nje nastane nešto što će nekome olakšati dan, dati snagu ili probuditi nadu. Patnja mi nije oduzela sve, dala mi je drugačiju vrstu misije, drugi oblik Denisovog djelovanja. I u tome pronalazim smisao i radost, jer nas dvoje smo nastavili tamo gdje smo stali nakon njegovog odlaska.
Kada ste posljednji put zaplakali od sreće?
– Moje prve suze radosnice su bile na dan zvaničnog otvorenja prvog Dnevnog centra “Denis” u Kantonu Sarajevo za djecu i osobe s teškoćama u razvoju. Koliko je to i bolno toliko sam bila sretna i ponosna – jer da nije bilo Denisa, ne bi bilo ni toga. Obuzme me sreća uz suze radosnice, onaj topao majčinski osjećaj, kad moja Zara sa ushićenjem javi da je položila jedan od težih ispita. Probudi u meni zahvalnost što je imam! Imam svoju divnu porodicu, roditelje koji su živi i zdravi, koji su uz mene kao najveći oslonac i moja najveća luka sigurnosti.
Imate li ritual kojim čuvate uspomenu na Denisa?
– Imam. Svaki dan ga živim tako što zagrlim i poljubim najposebnije. Jer grleći njih grlim Denisa. Svaki dan pustim našu muziku, barem jednu pjesmu, i tada pjevam i pričam s njim. Zamišljam ga i imam osjećaj kao da je tu, kraj mene. A ono što nikada nije prestalo je odlazak Denisu na njegovo vječito mjesto stanovanja. Svaki dan. Tako mi nastavljamo imati naše vrijeme, i te samo naše trenutke.
