Piše: Kristina Ljevak Bajramović
U priči o zelenoj tranziciji, koja je istovremeno institucionalna i lična, susreću se tri perspektive koje se nadovezuju jedna na drugu. Jedna dolazi iz politike, gdje se odluke pretvaraju u zakone i podzakonske akte. Druga dolazi iz akademskog i istraživačkog svijeta, gdje se pokušava objasniti kako novac, vrijednosti i pravednost uopšte mogu stajati u istoj rečenici. Treća dolazi iz prakse energetike, klime i gradova, tamo gdje promjene postaju vidljive tek kada ih osjetiš na trotoaru, na računu, u zraku koji udišeš.
Politika koja misli dugoročno
Nasiha Pozder, federalna ministrica okoliša i turizma, govori iz prostora u kojem je odgovornost stalno prisutna, ali se ne mjeri samo potpisom i funkcijom. Nju, kaže, okružuju žene. Od kuće, preko stranke, do Ministarstva i fakulteta na kojem predaje. I to ne navodi kao ukras, nego kao činjenicu koja oblikuje način rada.
Kad se spomene ono što se često pripisuje ženama, da misle dugoročno, Pozder taj okvir širi i vraća ga na suštinu. Dugoročno razmišljanje je temelj svake ozbiljne okolišne politike. Jer govor o prirodi i resursima je govor o budućnosti, o tome šta ostavljamo iza sebe. U tom kontekstu podsjeća na primjer Christiane Figueres, žene koja je predvodila pregovore koji su doveli do Pariškog klimatskog sporazuma. Taj sporazum je, bez obzira na pokušaje negiranja i umanjivanja, ipak pokazao da istrajnost može donijeti rezultat. I da se promjene ne dešavaju na jednu konferenciju, nego na mnogo malih dana kada neko odbije odustati.
U njenoj slici sistema, uključivanje žena nije tema koju treba posebno otvarati, jer žene već jesu na mjestima odlučivanja. U Ministarstvu kojim rukovodi, žena je ministrica, žena je sekretar Ministarstva, žena je prva savjetnica, žena je šefica kabineta, kao i pomoćnice u ključnim sektorima. Važnije od nabrajanja funkcija je ono što iz toga izvodi. Žene, kaže, ne trebaju biti uključene samo kao korisnice projekata ili prava, nego kao one koje kreiraju promjene. Na terenu vidi žene koje vode programe, pokreću inicijative, ekološke start upove i održive turističke projekte. A zadatak institucija je da im daju podršku i da se prestane glumiti kako je rodna ravnopravnost neka dodatna stavka održivosti. “Rodna ravnopravnost nije ‘dodatak’ održivosti, ona je njen preduslov.”
Klimatske promjene pred vratima
U toj rečenici postoji ključ koji otvara i naredno pitanje, ono o građanima koji klimatske promjene još doživljavaju kao nešto udaljeno, kao priču koja pripada izvještajima, ne njihovim rukama. Pozder tu ne ide u patetiku. Ide u primjer. Ne baciti kesu smeća u prirodu. Ne izbaciti praznu plastičnu flašu iz auta. Za nekoga su to sitnice, za nju su to veliki koraci. Jer promjena svijesti počinje primjerom, ali i edukacijom, i dobrim okvirnim dokumentima. Govori o zakonima i podzakonskim aktima koje su donijeli, o dugom putu ka modernom društvu, i o tome da su nam potrebni kvalitetni lideri i liderke.
Za žene liderice kaže da unose drugačiju energiju, empatičnu, upornu i konkretno orijentisanu. I da imaju sposobnost povezati apstraktne teme poput klimatskih promjena sa stvarnim životom i svakodnevnim izborima. Upravo ta bliskost, kaže, mijenja način na koji ljudi slušaju.
Obnovljivi izvori i nova infrastruktura
Njena ideja zelene tranzicije nije samo prelazak na obnovljive izvore, niti samo nova infrastruktura. Ona insistira na tome da zelena tranzicija mora biti i socijalna tranzicija. Da podrazumijeva promjenu načina na koji proizvodimo energiju i koristimo resurse, ali i promjenu društvenih odnosa. Na nivou politike to znači ulaganje u obnovljive izvore, javni transport i sistemsko upravljanje otpadom. Istovremeno, znači ulaganje u ljude, u obrazovanje, jednake šanse za žene i mlade, i zajednice koje se razvijaju na principima solidarnosti. I tu ne romantizira. Podsjeća na industrijsko naslijeđe, tradiciju i kulturološke obrasce, na činjenicu da “to nije jednostavno”, pa zato traži multisektorski pristup i jasno opredjeljenje da su reforme neophodne.
Kada govori o lokalnim zajednicama, njen ton postaje posebno topao. Najinspirativniji primjeri dolaze s lokalnog nivoa. Žene u manjim sredinama pokreću projekte koji imaju ogroman uticaj, bilo da je riječ o održivim turističkim ponudama ili edukativnim inicijativama. Ministarstvo kroz javne pozive daje podršku, uz dodatne bodove ženama i mladima koji nose projekte, ali i kroz umrežavanja, posebno u turizmu. A ono što joj ostaje kao najvažnija slika je jednostavno i snažno. “Te žene ne čekaju promjenu, one je same stvaraju, svojim rukama i upornošću.”
Za nju, voditi resor okoliša i turizma nije administrativna funkcija. To je poziv na odgovornost i prilika da se doprinese boljoj slici Bosne i Hercegovine, zemlje koja ima ogroman prirodni i ljudski potencijal. Spominje i podršku međunarodnih partnera, poput UNDP-a, Svjetske banke i GIZ-a, ali fokus vraća na smjer. Svaki korak mora biti u pravcu održivosti, jer je to korak ka prosperitetnijem i humanijem društvu.
Na kraju, kada joj se postavi pitanje o porukama ženama širom BiH, ona bira tri jednostavne rečenice koje više liče na poziv nego na slogan. Prvu preuzima od Stevea Jobsa, “Stay Hungry, Stay Foolish”, kao podsjetnik da su radoznalost i volja ključni. Drugu gradi oko malih početaka, ne čekati idealne uslove, krenuti pa će ostalo doći. Treću vraća na ličnu odgovornost, učiniti sve što je do nas, ma koliko se činilo malo.
A “zelenu budućnost” definiše rečenicom koja je, u stvari, mjera vrijednosti. “Zelena budućnost je lijek za društvo i koja će nam pomoći da napredak ne mjerimo potrošnjom, nego ravnotežom između prirode, ekonomije i ljudskog dostojanstva.”
Ekonomija brige i pravedna tranzicija
Ako je institucionalni okvir mjesto na kojem promjene dobijaju oblik, akademski prostor je mjesto na kojem se pokušava razumjeti njihova cijena. Ne samo finansijska, nego društvena i ljudska. Azra Bećirović, dekanesa Fakulteta za ekonomiju Univerziteta Sarajevo School of Science and Technology, već godinama se bavi zelenom ekonomijom iznutra, kroz nastavu, projekte i regionalne konferencije. U njenom govoru tehnologija i zakoni nikada ne dolaze sami. Uvijek dolaze zajedno s ljudima.
Briga za planetu, kaže, ne može se odvojiti od brige za ljude. Ljudi su dio ekosistema i prvi osjećaju posljedice klimatskih promjena. U tom kontekstu podsjeća na pojam care economy, ekonomiju brige, sve one poslove njege i brige koji ostaju nevidljivi u BDP-u jer nisu plaćeni. Upravo tu vidi jedan od razloga zašto je uloga žena ključna u zelenoj tranziciji. “Žene predominantno brinu o okolini i porodici, a više su zastupljene i u sektorima koji traže brižan pristup, poput zdravstva i obrazovanja.” Ta dimenzija, kaže, ne stoji nasuprot znanju i ekspertizi. Naprotiv. Žene su izvrsne menadžerice i inžinjerke, ali u te poslove unose i ovu dimenziju brige.
Investiranje i održivost
Kada govori o investiranju i održivosti, vraća se istraživanju koje je provodila. Fokus grupe su pokazale da su žene spremnije ulagati u zelena rješenja, čak i kada su skuplja. Spremnije su platiti višu cijenu električne energije ako dolazi iz obnovljivih izvora. Ne zbog romantike, nego zbog svijesti o zdravlju, sigurnosti i budućnosti. Istovremeno, naglašava i socijalnu dimenziju. Žene su osjetljivije na starije, bolesne i one koji žive na granici siromaštva. A održivi razvoj, podsjeća, znači i osigurati da ti ljudi ne snose veći teret tranzicije.
Biti liderica u području koje je dugo bilo rezervisano za muškarce za nju znači odgovornost. Ne samo profesionalnu, nego i onu koja se vidi tek kasnije, kroz utjecaj na druge žene. U posljednje vrijeme, kaže, imala je mnogo prilika uvjeriti se koliko je važno otvoriti vrata drugima. Najvrijedniji aspekt posla kojim se bavi je mogućnost da podrži i usmjeri djevojke i mlade žene koje dolaze. Govori i o vlastitom iskustvu podrške od djetinjstva, o obrazovanju koje joj nikada nije bilo uskraćeno, ali i o tome da je poslovni svijet mnogo zahtjevniji prostor. U njemu podrška okruženja postaje presudna.
Kada pokušava spojiti javni i privatni sektor, nailazi na problem koji je istovremeno administrativan i mentalni. Različita dinamika. Dok je javnom sektoru ponekad potrebno nekoliko godina da usvoji ili izmijeni propis, privatnom sektoru je brzina donošenja odluka pitanje opstanka. U Bosni i Hercegovini privatni sektor često ne može čekati državu, pa ide naprijed sam, tražeći alternative i rješenja. Ali postoje projekti koje bez države nije moguće realizovati. I tada, kaže, gubimo svi.
Iz tog iskustva izvodi lekciju koja zvuči jednostavno, ali je u praksi teška. Potrebna je bolja koordinacija i razmjena informacija između ključnih aktera. Zelena tranzicija je skup proces i traži nove finansijske instrumente, nove modele finansiranja i usmjeravanje sredstava u projekte s najvećim povratom. Bez toga, promjene ostaju sporije nego što bi mogle biti.
Muško-ženski timovi
Kada govori o ženskoj solidarnosti, bira realističan ton. U poslu, kaže, prvenstveno traži najbolje saradnike i saradnice, jer najbolje rezultate postižu muško ženski timovi. Ipak, svjesna je da je zelena tranzicija oblast u kojoj dominiraju muškarci, pa joj je posebno važno dati šansu kolegicama čije kvalifikacije ranije nisu bile prepoznate. Danas, dodaje, u Bosni i Hercegovini postoje odlični projekti koji sistemski povezuju poslovne žene.
Savjet mladim ženama koje tek ulaze u svijet javnih politika izgovara bez patetike. Kontinuirano ulagati u obrazovanje i profesionalni razvoj. Osluškivati intuiciju. Ne oponašati muškarce u radnom okruženju. Potreba za većim brojem žena na mjestima odlučivanja nije pitanje kvota. To je potreba za drugačijim pristupom rješavanju problema. “Pristupom koji dolazi više iz empatije, a manje iz ega.”
U njenom dijelu priče zelena tranzicija postaje pitanje pravednosti. Ko snosi trošak promjene. Ko dobija priliku. Ko ostaje nevidljiv. I upravo tu se njena perspektiva prirodno nadovezuje na onu koja dolazi iz prakse gradova i energetike, tamo gdje se promjene ne mjere dokumentima nego kvalitetom svakodnevnog života.
Tranzicija u svakodnevnom životu
Treća perspektiva dolazi od Dubravke Bošnjak, stručnjakinje iz energetskog sektora s dugogodišnjim iskustvom u međunarodnim projektima u oblastima energetike, klimatskih politika i urbane mobilnosti.
Zelena tranzicija, kaže, nikada nije bila samo tehničko pitanje. Ona je duboka društvena promjena. Upravo zato je važno da žene budu prepoznate kao liderice promjena, a ne samo kao učesnice procesa. Iskustvo iz projekata pokazuje da su inicijative u kojima žene imaju vodeće uloge često inkluzivnije, dugoročnije održive i bolje prilagođene stvarnim potrebama građana. Zelena tranzicija traži strateško razmišljanje, dijalog i sposobnost povezivanja sektora. Ako žene ostanu na marginama odlučivanja, gubi se ogroman potencijal znanja i inovacija.
U njenom radu posebno mjesto zauzimaju gradovi jugoistočne Evrope. Tamo je, kaže, najviše inspirisala spremnost lokalnih aktera da uprkos ograničenim resursima traže praktična rješenja. Klimatske promjene i energetska sigurnost za njih nisu apstraktne teme, nego pitanja koja utiču na grijanje, javni prevoz, kvalitet zraka i javni prostor. Najveći potencijal za stvarne promjene vidi upravo na lokalnom nivou kroz integrisano planiranje energije, klime i mobilnosti. Gradovi mogu relativno brzo uvesti mjere i vidjeti njihove efekte, od energetske obnove javnih zgrada do unapređenja javnog saobraćaja i sigurnog kretanja pješaka i biciklista.
U planiranju gradova posebno naglašava perspektivu koja dolazi iz svakodnevnog iskustva. Žene, kaže, često promišljaju gradove kroz kombinaciju različitih uloga i potreba. Kretanje s djecom i starijima, korištenje javnog prevoza, boravak u javnom prostoru u različitim dijelovima dana. U praksi to znači fokus na sigurnost, dostupnost i funkcionalnost. Postavljaju pitanja koja su ključna za kvalitet života. Da li su trotoari prohodni. Da li je javni prevoz pouzdan. Da li se ljudi osjećaju sigurno u večernjim satima. Da li grad služi svima, a ne samo automobilima. Kada se te perspektive uključe u planiranje, gradovi postaju inkluzivniji i zdraviji.
Rad na međunarodnim projektima donio je i važnu lekciju. Nijedno rješenje ne može se jednostavno prepisati i primijeniti u Bosni i Hercegovini. Uspješne politike nastaju tek kada se spoje međunarodna znanja i lokalna realnost. To znači jačanje kapaciteta institucija, postepeno uvođenje mjera i povezivanje strateških ciljeva s konkretnim koristima za građane. Kada ljudi osjete da klimatske mjere znače niže račune, čišći zrak ili sigurnije ulice, one prestaju biti apstraktne i postaju dio svakodnevnog života.
Međunarodna priznanja koja je dobila vidi prije svega kao potvrdu dugotrajnog i timskog rada. Istovremeno, ona imaju i širi značaj jer pokazuju da se i u ovom kontekstu mogu razvijati kvalitetni projekti koji prate globalne standarde. Volonterski angažman joj, kaže, stalno vraća fokus na to kome su ove politike namijenjene. Podsjeća da održive politike nisu same sebi svrha, nego alat za poboljšanje kvaliteta života, posebno za one koji su najmanje uključeni u procese odlučivanja.
Na pitanje o malom koraku koji svaka žena može napraviti danas, vraća se jednostavnim navikama. Birati proizvode s manjim utjecajem na okoliš. Racionalno trošiti energiju. Pješačiti ili koristiti bicikl. Male odluke koje imaju veliki efekat. Kada žene preuzmu inicijativu, često motiviraju i druge, pa mali koraci postaju pokret.
U toj tački se tri priče prirodno susreću. Institucije, ekonomija i gradovi. Politika, investicije i svakodnevni život. Sve tri sagovornice vraćaju se istoj misli, svaka iz svog ugla, da zelena tranzicija nije projekat koji se može prepustiti nekome drugom. Ona je zajednički prostor odgovornosti i mogućnosti.
