Napisao Rinat Kevrić
(…) Invalide tretiraju kao osobe od kojih ne treba očekivati nikakve važne stvari. Od njih se ne traži da budu oslonac, da se brinu o nekome ili nečemu. Imaju potpunu slobodu i mogu se komotno posvetiti samo sebi, a da ih niko ne optuži za egoizam. (Neimenovani pripovjedač romana 7 strahova Selvedina Avdića.) Kad sam prvi put pročitao ovih nekoliko rečenica bio sam užasnut i uvrijeđen kao osoba s invaliditetom, a sada ne mogu opovrgnuti istinitost ove izjave.
Majka priroda jeste bila „surova prema osobama s invaliditetom“ i uskratila im mogućnost ravnopravnog učešća na tržištu rada, ali tu je naše društvo koje bi trebalo bude senzibilno prema ranjivim kategorijama i nadomjesti tu „surovost majke prirode“ stvaranjem jednakih uslova za sve. Eh sad… Je li to tako u realnosti?, rekao bih (kao OSI) – nije. Je li to tako na papiru? – jeste. Zašto je to tako? – ne znam, a i bio bih pretenciozan (dok sam bio mlađi vjerovatno sam bio takav) da pokušam odgovoriti na ovo pitanje.
Brojne rampe za osobe s invaliditetom ispred institucija su tu pro forme radi (ne sve), one bi trebale osobama s invaliditetom omogućiti pristup i, ono što je još važnije, da im poruče da su ravnopravni članovi društva. U stvarnosti? Dešava se to da osobe s najvišim stepenom invaliditeta, osobe u kolicima, mogu samo doći pred tu i takvu rampu i plakati, jer, kao što jedan moj prijatelj reče: „Uz onu rampu ni Švarcneger ne može izgurati kolica.“ Da! Možda te rampe „pro forme radi“ najbolje opisuju stvarnost osoba s invaliditetom u državi u kojoj živimo.
Za koga je rezervisano dostojanstvo?
Neprocjenjivo iskustvo je kad te neko poštuje i cijeni kao sebi jednakog, a ne kada te sažaljeva i u tebi vidi samo nekog s invaliditetom. To većina „normalnih“ osoba u našem društvu i ne primjećuje, ističući kroz „banalne“ primjere kako im je dostojanstvo ugroženo. Dostojanstvo je termin koji je, tako mi se čini, rezervisan samo za „normalne“ – valjda jer ga samo oni imaju.
Osigurao sam sebi mrvicu tog dostojanstva, ali po cijenu toga da sam se izopćio iz društva: sad „imam“ dostojanstvo, ali u četiri zida
Čim pređem kućni prag vrlo brzo me neko, nesvjesno, podsjeti da sam građanin drugog reda. Nekada to ljudi, većina njih, rade potpuno nesvjesno (uglavnom je to obrazac ponašanja prema OSI), u želji da pomognu ne slute da (ovdje ću iskoristiti jedan fensi termin) pozitivno diskriminišu osobu. Poslije takvih tretmana ja se osjećam još jadnije (govorim iz vlastitog iskustva). O mojim ljudskim kvalitetima se ne sudi.
Kao da je moj jedini identitet samo ono što neko vidi na prvu – kao da identitet nije pluralna kategorija
To da mi neko kaže da sam nesolidan čovjek, da sam moralna splačina… Čini mi se lakše bih podnio nego ovu pozitivnu diskriminaciju. Kroz nju ti čovjek suptilno uz osmijeh poručuje da si vrijedan sadake.
Sadaka kao odnos prema OSI
Sadaka je riječ koja, možda, i najbolje opisuje odnos prosječnog bosanskohercegovačkih građana prema osobama s invaliditetom. Tako da su „sadaka“ i „rampe pro forme radi“ termini koji zorno oslikavaju položaj većine osoba s invaliditetom u društvu.
Da sve ne bude crno i da neko ne pomisli da se samo žalim na naše društvo, ipak, ono je od mene napravilo sretnog čovjeka. Vjerovatno je ljudima teško zamisliti da sam sretan i ispunjen. Nisam ni materijalno ni porodično ostvaren, a ni zdravlje mi nije bogzna kakvo. Dok sam jurio za srećom ona mi je uporno izmicala, onda kada sam se umorio od jurnjave i okrenuo se sebi našao sam sreću u sebi.
U svojoj samoizopćenosti sam se predao svojoj ljubavi iz davnina, čitanju, i u društvu Miljenka Jergovića, Selvedina Avdića, Semezdina Mehmedinovića, Ivana Lovrenovića… napokon se odvažio da nešto i napišem. Realno, to što piskaram vjerovatno i nema kvalitet, ali ima moć da moj život promijeni iz temelja.
Moj invaliditet me odveo u samoću (nikad usamljenost), a samoća mi je odškrinula vrata transformacije i sada mogu reći da sam, napokon, sretan čovjek.
Finansirano sredstvima Vlade Federacije BiH, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Poticaj: Novčani stimulans za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
