Napisala Kristina Ljevak Bajramović
Sticajem mojih, uvijek specifičnih životnih okolnosti, početkom dvijehiljaditih komunicirala sam s nekima od ljudi koji će kasnije postati ambasadori Bosne i Hercegovine i pitala se kako. Ne dijeleći diplomatiju na mušku i žensku, jer bi to bilo krajnje neprofesionalno, ali polazeći iz sasvim lične perspektive, s vremenom sam shvatila da poznajem niz žena s ozbiljnim biografijama koje su prethodile njihovim ambasadorskim imenovanjima. One u diplomatiju nisu ušle slučajno, niti su u nju pale s Marsa, milošću onih koji o tome odlučuju. Njihova profesionalna putanja ne počinje protokolarnim fotografijama, nego godinama rada, izlaganja javnosti, preuzimanja odgovornosti i stalnog učenja.
Sjećam se i Nedeljka Despotovića, kojeg sam upoznala tokom njegovog mandata u Berlinu, kada je s puno posvećenosti dočekao grupu mladih bh. novinara na studijskom boravku u Njemačkoj. Tu je i Zlatko Dizdarević, koji je Bosnu i Hercegovinu predstavljao oslanjajući se na cjeloživotno iskustvo u međunarodnim odnosima. Upravo u Zagrebu, gdje je nekada bio ambasador, na promociji knjige Martine Mlinarević, ambasadorice BiH u Češkoj, srela sam Elmu Kovačević-Bajtal, ambasadoricu BiH u Hrvatskoj, koja je došla podržati i kolegicu i autoricu iz zemlje koju predstavlja.
Taj susret podsjetio me na nešto što često ostaje izvan fokusa. Da ja, prilično udaljena od diplomatskih krugova, poznajem žene koje su u diplomatiju došle s ozbiljnim profesionalnim i životnim zaleđem. Žene koje su ranije gradile karijere, znanje i mreže, i tek onda preuzele odgovornost predstavljanja države. U tom smislu, zanimljivo mi je posmatrati diplomatiju kao nastavak biografije, a ne kao nagli prekid nakon kojeg se očekuje da neko postane druga osoba.
Žene koje grade mostove
Martina Mlinarević ambasadorica je u Češkoj, u drugom mandatu. Sjećam se kada mi je Jasminko Halilović, jedan od “naših” ljudi koje neizmjerno cijenim, nakon što je sa Muzejem ratnog djetinjstva imao izložbu u Pragu u okviru generalne konferencije Međunarodnog vijeća muzeja (ICOM 2022), rekao da bi, da je sreće, Martina bila naša ambasadorica doživotno. Tada je, uz vlastito prisustvo, organizovala posjetu većeg dijela diplomatskog kora u Češkoj. Ali ovo je samo crtica iz značajnog, s ljudskim licem, diplomatskog angažmana ove srčane žene, o čemu je, između ostalog, pisala u svom posljednjem romanu Prenijet ću te preko Praga, zahvaljujući kojem zaista možemo upoznati kako izgleda diplomatija s ljudskim licem. I koliko je ljudskosti pokazivala pomažući i našim studentima tokom COVID-a, zbrinjavajući ukrajinske porodice nakon agresije na njihovu zemlju, ili pomažući onkološkim pacijenticama koje su dolazile u Prag na liječenje. Za diplomatiju se treba pripremiti, ali mi se, na Martinom primjeru, čini da se za nju potrebno i “malo roditi”, a ona je upravo takva. Žena od mostova.
Rezultati koji se mogu imenovati
Elma Kovačević-Bajtal u diplomatiju je ušla s jasnim uvjerenjem da mandat mora imati konkretan i trajan učinak. Još tokom angažmana u Norveškoj, započetog 2008. godine, fokusirala se na povezivanje institucija, privrede i bh. građana u inostranstvu, uz ideju da predstavljati zemlju ne znači samo prisustvovati, nego pokretati i održavati procese. Među rezultatima koji su ostali i danas je Norveško-bosanska privredna komora, osnovana na njenu inicijativu, kao i projekat vrijedan više od milion tadašnjih konvertibilnih maraka koji Ministarstvo vanjskih poslova BiH i dalje koristi.
U Hrvatskoj je, povodom tridesete godišnjice genocida u Srebrenici, na njenu inicijativu Hrvatska pošta izdala prigodnu poštansku markicu, zasad jedinu stalnu poštansku marku posvećenu toj godišnjici. Takve geste imaju specifičnu težinu u zemlji prijema, jer ostaju kao dio javne memorije, u praktičnom, svakodnevnom opticaju. U Zagrebu je poseban fokus stavila na Kulturno-informativni centar Ambasade BiH, koji je u dvije godine postao živo mjesto susreta i kulturnih programa, sa oko stotinu organizovanih događaja. Za takav pristup radu, Ambasada BiH u Zagrebu dobila je Zlatnu nagradu GlobalLocal, a Kovačević-Bajtal je imenovana i za sekretarku Diplomatskog zbora u Republici Hrvatskoj.
Profesionalni kontinuitet umjesto improvizacije
Naredni put u diplomatiju vodio je iz novinarstva i evropskih integracija. Danka Savić je u diplomatiju ušla 2013. godine, nakon godina izvještavanja iz Vijeća Evrope i drugih međunarodnih institucija, te nakon nagrade za najbolju novinarku printanih medija za pisanje o evropskim temama. Njeno profesionalno usmjerenje dodatno su oblikovali stipendija i međunarodni program u Parizu, kao i magistarski studij evropskih studija. U toj biografiji prepoznajem logičan prelazak iz analize i praćenja međunarodnih procesa u direktno učešće u njima, uz znanje da se riječi u tom prostoru mjere drugačije nego u redakciji.
Tokom mandata u Češkoj Republici fokusirala se na kulturnu diplomatiju, parlamentarnu saradnju, bratimljenje gradova i promociju kulture, turizma i gastronomije. Kao trajan rezultat tog rada ostala je monografija o Alfonsu Muchi i njegovom angažmanu na Bosanskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, nastala kroz saradnju s Muzejom dekorativne umjetnosti u Pragu.
Posebno važnim smatra i promociju stećaka kroz regionalnu nominaciju za UNESCO, kao i predstavljanje Bosne i Hercegovine na Međunarodnom festivalu arhitekture u Pragu. U Španiji se njen rad nastavio kroz inicijativu za članstvo BiH u Međunarodnom vijeću za masline, imenovanja počasnih konzula, otvaranje konzulata u Alicanteu i organizaciju prvih Dana Bosne i Hercegovine na Tenerifima. Danas, u multilateralnom okruženju Stalne misije BiH pri OSCE-u, UN-u i drugim međunarodnim organizacijama u Beču, taj profesionalni kontinuitet dobija drugačiji okvir, u kojem se istovremeno uči i radi pod pritiskom širih međunarodnih agendi.
Kultura i komunikacija kao diplomatski kapital
Vesna Andree Zaimović iza sebe ima više od trideset godina rada u televiziji, radiju, štampanim i digitalnim medijima, od novinarskih i uredničkih pozicija do upravljačkih i strateških uloga. Poseban dio njenog profesionalnog puta čini petnaest godina iskustva u odnosima s javnošću, projektnom menadžmentu te edukaciji u oblastima web i data novinarstva i medijske pismenosti. To je znanje koje se u diplomatiji često pokaže ključnim, jer danas se države ne predstavljaju samo sastancima, nego i načinom na koji komuniciraju, objašnjavaju i reagiraju.
Akademski se oblikovala kroz studije muzikologije i sociologije muzike, a godinama je djelovala i kao muzička i pozorišna kritičarka te kulturna novinarka, s razvijenom regionalnom mrežom saradnika. U javnom prostoru prepoznata je po angažmanu na pitanjima ljudskih i manjinskih prava, promociji tolerancije i jednakih mogućnosti te borbi protiv govora mržnje. Taj vrijednosni okvir prenosi i u diplomatski rad u Španiji, gdje kulturna saradnja i javna komunikacija postaju jedan od načina da država bude prisutna i prepoznatljiva i mimo klasičnih diplomatskih kanala.
Iza protokola
Ono što mi je zajedničko u ovim primjerima nije idealizacija diplomatije, nego ozbiljan profesionalni put koji joj prethodi. Priprema, kontinuitet i osjećaj odgovornosti prema poslu koji se obavlja u ime države. I još nešto, možda najvažnije, svijest da se pravi trag u diplomatiji ne ostavlja protokolom, nego onim što ostane aktivno i nakon što mandat završi – u institucijama, programima, ljudima i odnosima.
