Piše Emina Hadžić
Život ne dijeli iste karte svima. Znaš to, ali jesi li ikad zastao, zaista zastao da osjetiš tu razliku?
Za nekoga je jutro miris svježe kafe i tišina sigurnog doma. A za nekoga drugo, jutro je hladna soba, tiha i prazna, u kojoj jedinu toplinu daje nada koja se još nije ugasila. Nekome je život prepun izbora: putevi, snovi, želje… A nekome je borba da preživi dan, da ostane na nogama dok ga život neumorno gura na koljena.
Ponekad zaboravimo koliko su velike one male stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Tvoje „imam loš dan“ nekome bi bilo čudo. Tvoje „ništa posebno“ nekome bi bilo pjesma spasa.
Postajemo nijemi za tuđe boli, gluhi za tišine koje paraju iznutra. Više ne pitamo „kako si“ da bismo slušali, nego da bismo završili rečenicu. Sve je postalo brzo, plitko, prolazno. A duše… one pate tiho. U kutovima soba. U srcima koja više nemaju kome da se otvore.
Mili moj, kad ti bude teško, sjeti se da negdje neko nosi tišinu težu od riječi. I ako ti život da više nemoj graditi zidove. Gradi stolove. Široke, tople, iskrene stolove. Za one koji nisu nikad imali gdje sjesti. Za one koje niko nikada nije stvarno vidio.
Jer istina je… život nije isti svima. Ali ljubav može biti. Pažnja može biti. Topla riječ. Otvoren dlan. Pogled koji kaže: „Tu sam.“ To su stvari koje svi možemo dati. I baš one čine razliku. Baš one nas čine ljudima.
Zato, ne zaboravi… tvoja svjetlost nekome može biti jedini izvor svjetla u cijelom danu. Nekada je dovoljno jedno iskreno „vidim te“ da neko ponovo povjeruje da vrijedi. Da nije sam.
Empatija je dar koji ne košta ništa. A mijenja sve.
I zapamti, mili moj: u svijetu koji često zaboravlja biti nježan – ti budi onaj koji pamti.
U svijetu punom buke – ti budi tišina koja grli.
U svijetu punom vrata koja se zatvaraju – ti budi ruka koja ih otvara.
Jer tvoja dobrota je tvoj najveći dar. I tvoja sposobnost da vidiš ljude onakve kakvi jesu, to je snaga koja liječi.
Uvijek pusti da te srce vodi. Jer ono zna put.
