Napisala Mersiha Drinjaković
Postoje trenuci (nažalost sve češći) kad se čini da smo kao društvo zaboravili šta znači biti čovjek. Jedan od takvih trenutaka dogodio se nedavno u Sarajevu, u tišini jedne bazenske hale. Na Olimpijskom bazenu – simbolu zajedništva, sporta, uspjeha i solidarnosti – odstranjen je trener koji je radio s djetetom s posebnim potrebama. Kakva god odluka vodila ovome, poruka koja odjekuje je strašna: „Za ovo ovdje nema mjesta.“
Izvinite što vas uznemiravamo
Djeci s poteškoćama u razvoju nije mjesto na bazenu? Gdje jeste? Između četiri zida? Sakriveni od očiju onih koji su tipični članovi društva, da im ne remetimo red i raspored? Kako je moguće da nakon svega što govorimo i radimo u javnom prostoru, nakon što smo, valjda, evoluirali kao društvo, postoji podozrivost prema netipičnoj djeci? Inkluzija nije riječ koja lijepo zvuči u javnom prostoru – ona podrazumijeva svakodnevnu empatiju prema onima koji imaju drugačiju perspektivu na stvarnost. Inkluzija nije deklarativno podržavanje nekog tamo. Kad ste na poziciji moći inkluzija znači da svoje resurse ponudite svima – i tipičnim i netipičnim članovima društva.
Inkluzija nije luksuz. Nije usluga. Nije “poseban program” koji se nudi samo kada ima prostora, volje ili para. Inkluzija je ljudsko pravo. To je temelj na kojem gradimo društvo u kojem svako dijete – bez obzira na svoje potrebe, sposobnosti ili način na koji komunicira sa svijetom – ima pravo biti dio tog svijeta. Bez izuzetka. Bez pitanja. Bez uslovljavanja
Djeca koja su drugačija nisu manje vrijedna. Nevjerovatno je da to i danas moramo naglašavati! Ona nas uče kako voljeti bez predrasuda, kako komunicirati pogledom, kako osjetiti svijet dublje i punije. Ona nas uče strpljenju. Iskrenosti. I suštini postojanja.
Ako postoji trenutak u ljudskoj historiji koji govori o tome koliko često padnemo na ispitu čovječnosti, onda je to ovaj današnji tren. U svakom smislu. I padamo na testovima ljudskosti svaki dan.
Loša, pogrešna i opasna poruka
Pravimo rampe, ali ne otvaramo vrata. Govorimo o empatiji, a zaboravimo je primijeniti kad postane izazovna. Učimo djecu toleranciji, a ne pokažemo im kako izgleda kad odrasli stanu uz onoga kome je najpotrebnije.
Uklanjanje trenera koji je radio s djetetom kojem je bazen mjesto slobode i snage – nije samo odluka jednog menadžmenta. To je poruka. Loša poruka. Pogrešna. Opasna.
Nijedno dijete ne smije osjetiti da nije dobrodošlo! Da nije dovoljno. Da za njega nema prostora. I nijedan čovjek koji im pruža ruku, vodi ih, uči ih i vjeruje u njih – ne smije biti kažnjen zbog toga.
U svakoj zajednici, školi, firmi, instituciji – promjena dolazi s vrha. Ako lideri razumiju, promovišu i žive inkluziju, veća je šansa da će i ostali slijediti. Prava inkluzija znači da nikome ne moraš objašnjavati zašto je tu. Da je prisustvo svakoga prihvaćeno kao prirodno, a ne iznuđeno. To nije samo dobročinstvo – to je pravda.
