Piše Mersiha Drinjaković
“Nemoj me više zvati! Samo me uznemiravaš! Bit će šta će biti!”. Mama nije neko koga je lako isprovocirati, pa sam, nakon 11 poziva tog dana, shvatila sam da sam pretjerala. Kako da joj objasnim da me je strah bez da joj kažem da me je strah, a ne znam čak ni čega tačno.
Kakve su se sve scenariji odigrali u mojoj glavi ne bi ni Tarantino mogao izrežirati. Jer je mama s druge strane entitetske linije. I odbija da joj se remete ramazanski dani. I želim, stvarno želim da to poštujem, a svaki zaštitnički damar u meni vrije i nagoni me da je ubjeđujem da dođe, samo na nekoliko dana…
Ništa nije u redu
I nisam jedina, znam da su se slične rasprave vodile u brojnim porodicama proteklih sedmica, napetih, otrovom političkih strijela opterećenih. I ovaj privid normalnosti mi je teško padao, sve je kao u redu, a ništa nije u redu.
Teško mi je bilo ubijediti sebe i da vjerujem u ono što bi logika u svakoj normalnoj zemlji nalagala – u institucije sistema. Previše je bilo iznevjerenih očekivanja i besmislenih izjava i poteza da bih mogla mirno zaspati. Kakvim aršinom povjerenja mogu mjeriti ono što će poduzeti institucije, ako je na kocki sigurnost moje mame? I majki i očeva širom manjeg entiteta? Da li je iko pitao njih u tim sad već malobrojnim i sve manje naseljenim povratničkim mjestima – kako su? Treba li im šta? Osjećaju li strah?
Stvarnost i panika
Pratila sam, kao i svi, medije, i to sa strašću, dok je Z tvrdio da će mi od toga biti samo gore. I bilo je. Iz vlastitog iskustva ću reći – čak i kad imate najbolje namjere da izvještavate u interesu javnosti, neka vam uvijek bude na pameti da vas ta javnost gleda i sluša i da joj kreirate stvarnost (i ponekad i paniku) ako niste oprezni. Ako ne shvatate psihičko opterećenje koje je zavladalo u našim glavama, da u takvom stanju pod mikroskopom mjerimo svaku rečenicu i tražimo u nekoj od njih sigurnost i nadu, onda ne trebate raditi ovaj posao.
Previše je uznemirenosti izazvano i dezinformacijama i informacijama koje se nisu pakovale uredničkim intervencijama u cilju zaštite javnosti. Ja ZNAM da je situacija ozbiljna, ne trebaju mi dodatni stresovi tipa “upali su, nisu upali u sjedište SIPA-e”!
Kakvi, bolan, klikovi!? Na takvu politiku medijskog djelovanja gledam jednako kao i na političare koji u ovakvim situacijama kalkulišu kako će iz stanja na terenu izvući koji poen za sebe!
U zemlji u kojoj se tuže žrtve nasilja
I da, danas je 8. mart. Ako išta mogu učiniti da povežem ovaj dan sa svim prethodno napisanim to je možda ova konstatacija – nisam vidjela nijednu ženu u prvim redovima ratnohuškačke mašinerije, ako je i bila koja takve su, u mojim očima, izgubile pravo da ih se posmatra kroz kategoriju roda, opredijelivši se da djeluju samo kao stranački vojnici.
Proći će i ovo, sve prođe, ali neka se zna u moru besmisla koji živimo da je jedan centar za socijalni rad podigao tužbu za klevetu protiv žene koja je svoje iskustvo borbe za izlazak iz kruga nasilja podijelila na društvenim mrežama. I da ovo možda najbolje govori o tome kakav jaz nerazumijevanja vlada između onih koje pomoć i podršku trebaju, i onih koji tu podršku pružaju: “Javnim iznošenjem neistinitih činjenica protiv Javne ustanove Centar za socijalni rad Kalesija tužena je dovela Centar i sve uposlenike Centra u jako nezavidnu i, da kažemo, rizičnu poziciju”. Kad javno govorimo o institucionalnom nasilju – ovo bi mogao biti jedan od školskih primjera takvog nazadnog djelovanja.
Izvinite na rizičnoj poziciji u koju ste dovedeni, samo bih vam rekla ovo: žene u BiH su u riziku samo zato što žive ovdje!
