Nedavno objavljeno

Ako se ikada sretnemo…

Kako je moguće da je neko ko je nekada bio svjetlost i radost vašeg života postao izvor tolike boli?

Piše Emina Hadžić

Godine nas poput tkanine povežu s osobama koje nam se pojave kroz život. Neko dođe i s njime stvorimo neraskidivu vezu, a neko samo prođe. S pojedinim osobama zbližimo se do te mjere da nam postaju najbolji prijatelji, partneri, brat ili sestra po izboru, rame za plakanje i razlog za sreću. Ti neprocjenjivi odnosi građeni su na smijehu, razgovorima, strahovima, planovima i snovima. U njihovim očima kao u najčistijem ogledalu vidjeli smo odraz sebe, svoje pravo nesputano „ja“. U tom trenutku vjerovali smo da nam taj neko želi samo dobro, da nam nikada ne bi naudio, da nam je podrška i oslonac kroz nedaće koje život nosi.

Ali, život ima svoj nepredvidivi plan i odluči da ljudi s vremenom otkriju svoju pravu prirodu.

U trenucima kada nam se putevi počnu razilaziti dogodi se ono nešto, ono kada si zbunjeni postavljamo pitanje zašto, šta je pogrešno shvaćeno, zašto sve pada u zaborav, zašto ne stoje uz nas kao nekada i umjesto toga protiv nas koriste sve ono što smo nekad dijelili, naše strahove, tajne i traume. Svaka riječ koju smo im povjerili, svaki trenutak slabosti koji smo s njima dijelili postali su jako oružje u njihovim rukama.

Počeli su nas nazivati najpogrdnijim imenima i izgovarati najgore stvari o nama. Njihove riječi probijale su nam srce kao otrovne strelice, kao oštrica koja svakim svojim zamahom stvara rane bolnije od prethodnih. Bila je to osoba čija je maska pala i otkrila neprepoznatljivo i zastrašujuće lice.

U neobjašnjivom bunilu pitamo se kako je moguće da je neko ko je nekada bio svjetlost i radost vašeg života postao izvor tolike boli?

Unatoč svemu, kako bismo krenuli naprijed moramo ostaviti prošlost tamo gdje je stala. Iako nije lako, oprostimo im, ne zbog njih, već zbog sebe. Neka njihove puteve obasja svjetlost koju su nekad davno donosili u naš život, ali neka ta svjetlost nikada više ne zasjeni naš put. Sakupimo svoje krhotine i hrabro nastavimo dalje, a takvim osobama poželimo sve najbolje, uz molbu da pronađu svoj mir i sreću, ali daleko od nas.

Ako se ikada sretnemo na ulici, zamolimo ih neka pređu na drugu stranu. Ne zbog straha ili mržnje, već zbog očuvanja onoga što je ostalo od nas.

“Ponekad je ‘zbogom’ jedini način da zaštitimo ono što smo nekada cijenili, čak i ako to znači slomiti vlastita srca u tom procesu.“

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img