Snimio: Nikola Blagojević/Spektroom
“Stotinu malih smrti“, predstava nastala prema romanu Semezdina Mehmedinovića “Mem’ed, crvena bandana i pahuljica”, bio je najbolji izbor za završetak uspješne teatarske sezone pod ravnateljstvom Maje Salkić, direktorice Sarajevskog ratnog teatra. Prve na tom mjestu koja je žena. Od utemeljenja, u mračnom dobu opsade, kada su časni ljudi čuvali mentalno zdravlje svojih sugrađana i sugrađanki, pokrećući novo pozorište, u kojem su nastale neke od najznačajnijih predstava grada pod najdužom opsadom u novijoj povijesti.
Mehmedinovićev roman, jedan od najznačajnijih napisanih na našim jezicima u posljednjih trideset godina, potvrda je smišljenje repertoarske politike Maje Salkić, kao predvodnice nekog novog vala u kulturnoj politici Sarajeva, koja se upravo događa i koju smo dužni i dužne podržati. Jer svjedoči o čestitim umjetničkim i menadžerskim namjerama.
U saradnji sa Ulysses kazalištem ugostila je, sa svojim timom, ukrajinske umjetnike i umjetnice te realizirala predstavu “Othello”, s kojom su posjetili brojne gradove i osvajali publiku. S razlogom.
Postavila je i predstave koje se bave problemom različitih deprivilegovanih osoba. I na najdostojanstveniji način ispratila u mirovinu jednu od Sartrovih garderoberki. Što bi u nekom drugom vremenu bila možda irelevantna informacija, u današnjem je od neprocjenjive važnosti.
Možda je nećemo naći u rubrikama gdje su “najstilizovanije” osobe, ali Maja Salkić je putujuća umjetnost, najkreativnije odjevena osoba u sivom gradu i vremenu iste boje. I njene tufne i mašnice najvjerodostojnija su ilustracija njene energije, kreativnosti i šarma.
Uz svoj glumački i ravnateljski angažman, jednako je posvećena porodici, njen dom, kada nakratko u njega “zavirimo” putem društvenih mreža, oaza je odanosti umjetnosti svakodnevice. Sa suprugom odgaja dva predivna dječaka. Zbog njih ćemo je češće vidjeti na hokejaškim takmičenjima nego pomodarskim događajima.
