Napisala: Živana Jovančić
Snimci: Nikola Blagojević i privatni album
Osnovana 1982., grupa Zvono, koja je ime dobila po istoimenoj sarajevskoj kafanici, zapamćena je po promociji i afirmaciji mladih avangardnih likovnih umjetnika, po izložbama u neobičnim prostorima te po vodećim protagonistima: Aleksandar Saša Bukvić, Sadko Hadžihasanović, Narcis Kantardžić, Sead Čizmić, Biljana Gavranović i Kemal Hadžić. Poslije dugogodišnje pauze, Zvono je po drugi put počelo život. U kafeu Underground rad mu je obnovio likovni umjetnik Saša Bukvić, jedini od bivših članova koji sada živi ovdje, riješen da slijedi misiju Zvona. “Oko sebe imam ekipu mladih, ali i onih starijih, i publici mogu ponuditi dobar program, izložbe, večeri poezije i muzike. I, ostajem vjeran jazzu, koji je Zvono obilježio kao mjesto”, kaže Saša Bukvić, jedan od osnivača i CKA Charlama te učesnik projekta SubDokumenta Jusufa Hadžifejzovića.
I dok se u Zvonu ponovo smjenjuju izložbe i umjetnici, poput Lale Raščić, Nine Knežević, Almira Zrne, Hamzalije Muhića i drugih, Saša ne odustaje ni od ličnih planova. Trenutno s rediteljem Segorom Hadžagićem priprema dokumentarni film o Zvonu te dodaje da bi volio ostvariti i neki projekat sa studentima istorije umjetnosti s Filozofskog fakulteta.
Umjetnost za kafanske goste
S dvadeset osam godina imao je sve: posao, brak, djecu, stan, auto, novac. Ipak, sve ovo što po uvriježenom mišljenju gradi čovjekovu sreću, Saši Bukviću činilo se nedovoljnim da bi sopstveni život smatrao sretnim. “Rekao sam sebi da moram nešto mijenjati. Nisam se mogao vratiti na Pravni fakultet, upisao sam ga jer je otac želio da nešto završim. Nije me zanimao taj studij, radije sam vrijeme provodio radeći s ocem u radionici slastičarne, i tako sam izgubio dvije godine a položio samo tri ispita. I onda sam upisao Akademiju likovnih umjetnosti”, pamti Saša i sjeća se divnih dana studija i dragih profesora koji su generacije osvajali znanjem poput Zdenka Grgića, Alije Kučukalića i Nade Pivac.
S Akademijom i Saša počinje ispisivati biografiju po kojoj ga većina identifikuje s grupom Zvono. Naklonjen komunikaciji i aktivizmu, kreira nove forme društvenog i umjetničkog eksponiranja studenata dvaju akademija, likovne i muzičke, te studenata Filozofskog fakulteta, a zbog njihove neuobičajane pojave za naš sramežljivo stegnuti društveno-kulturni ambijent, zbog smjelih nastupa na gradskim ulicama, prvih radionica pod vedrim nebom uz štafelaje, instrumente, predstave, poželjeli su ih vidjeti Zagreb, Beograd i drugi republički centri, i više niko ne osporava da je i Zvono stvaralo imidž Sarajevu koje je nekad slovilo za centar iz koga potiče novi talas: muzički, filmski, umjetnički.
“Sve je krenulo iz male kafane Zvono, otvorene pored nekad poznatog kafića Estrada koji je držao Raka Marić, kasnije menadžer Bijelog dugmeta. U Zvono su dolazili stariji, a nama studentima s ova tri fakulteta gazda je dozvoljavao da ostanemo samo tri sata prije deset uveče. To su bili mladi ljudi koji su drugačije razmišljali, govorili su tečno engleski jezik, slušali jazz. Jazz je oduvijek bio zaštitni znak Zvona; zbog jazza je i Raka Marić često navraćao u Zvono.” Po Sašinoj ideji, studenti su pred kafanskim gostima priređivali izložbe – bilo je to jedino mjesto gdje su se mogli predstaviti javno. Rodila im se ideja i da se zvanično organizuju, u tome su vidjeli za sebe prednost, ipak, sve su odgodili do završetka studija.
IDENTITET “Nisam se pokajao što sam se vratio. Ja nisam Kanađanin, već Sarajlija, i ovo je grad po mojoj mjeri. Ti nigdje nećeš biti Saša Bukvić, osim u Sarajevu, davno mi je rekla jedna prijateljica, i to sam dobro zapamtio”
“Skupilo se tridesetak ljudi, samo nas petero našli smo se na kraju na istoj talasnoj dužini. Znali smo da ne možemo ništa postići pojedinačno. Onda je važilo nepisano pravilo da mladi umjetnici ne mogu dobiti galeriju, pogotovo ako su studenti. Zvono im je dalo šansu, Zvono je bilo mjesto gdje su mogli pokazati slike, skulpture, sve što rade. Na početku nismo imali poseban program, ali vremenom smo se isprofilisali kao grupa koja radi nove medije, kao što su video, performansi, instalacija, grafike, hepeninzi…”
Čudo od izložbe
Tajna uspjeha grupe Zvono je u tome što su bili drugačiji, novi, zanimljivi, zainteresovali su publiku koja je, smatrali su članovi, imala strah od galerija i zato su joj se približili izlaskom u grad. “Našu prvu izložbu, koju smo priredili u nekadašnjoj Ulici Vase Miskina, vidjele su hiljade šetača, svi su je s velikim interesovanjem zagledali, što nam je dalo podstrek. A onda se i slikarka Azra Begić pojavila da je vidi, stala je pred nas i rekla: ‘Godine 1935. Lazar Drljača izlagao je na ulici i to na istom ovom mjestu‘”, s osmijehom prepričava Saša i veli kako su oni tada bili ubijeđeni da je ulična izložba njihov izum.
Da ono što su mislili i stvarali nije bio provokativni mladalački nestašluk, pokazalo je vrijeme. Napokon su i umjetnički krugovi prihvatili stasale avangardne umjetnike. Dogodilo se to na velikoj izložbi u galeriji Colegium Artisticum 1986., koju Saša označava godinom etabliranja Zvona. “Predstavili smo četiri segmenta: dokumentarni dio, klasična djela, odnosno slike i skulpture, te performans i medijski istup. Tada su nas odlično pratili sarajevska televizija i radio, novinari su pisali o nama; napravljen je, možda, prvi spot koji je najavljivao našu izložbu, vrtio se između reklama za deterdžent i konfekciju. Iako je tog dana u Sarajevu bio prolom oblaka, masa ljudi stajala je u redovima da uđe na otvorenje izložbe u Collegium i to nam je bilo najveće priznanje.”
A onda je došao rat. Razbilo se Zvono, a njegovi protagonisti rasturili na sve strane svijeta.
Tiha depresija
Saša je stigao u Kanadu, sa suprugom Grozdanom i šesnaestomjesečnim sinom Nikolom. Njegova izbjeglička priča je poput mnogih koje smo čuli: patili su djeca i odrasli, bilo je teško, učili su jezik, jedva preživljavali. Sklapao je kompromise s novim životom, počeo raditi u slastičarni, što mu i nije bilo strano jer je odmalena znao vještinu pravljenja kolača, uz roditelje koji su prije više od pola stoljeća u Sarajevu otvorili slastičarnu Jadranka, jednu od najboljih u gradu. Nije se tu dugo zadržao – zbog male zarade, a mnogo više dobivao je u kompaniji kod jednog Talijana koji je trebao vajara za izradu ukrasa od gipsa. Živjelo se bolje te je Saša u Toronto doveo i sinove iz prvog braka, Srđana (36) i Gorana (35), koji danas žive samostalno.
“Imao sam tihu depresiju. Radiš što ne voliš, a moraš zbog porodice i sebe, i to traje četrnaest godina. Ne možeš sebi priuštiti što si mogao ovdje, i, normalno, postaješ frustriran. Ipak, nisam želio da izgubim identitet. Kad bih se vratio s posla, posvećivao bih se umjetnosti: priređivao sam izložbe u alternativnim prostorima, ali ništa nisam komercijalizovao.” Čeznuo je da se vrati. Od rodbine mu je u Sarajevu ostao samo rođak Goran Gerin, nekad znan po pjevačkim pokušajima, danas advokat, i, zahvaljujući njemu, Saša je vratio stan, prodao ga i prije tri godine obnovio slastičarnu Jadranka. A nedavno i Zvono. Sada živi u iznajmljenom stanu, i mada mu je bivša supruga u Torontu s najmlađim sinom koji treba da završi srednju školu, Saša se osjeća zadovoljnim. “Nisam se pokajao što sam se vratio. Ja nisam Kanađanin, već Sarajlija, i ovo je grad po mojoj mjeri. Ti nigdje nećeš biti Saša Bukvić, osim u Sarajevu, davno mi je rekla jedna prijateljica, i to sam dobro zapamtio.”
