Dobro sam ga upoznao prije više od 30 godina, jedan je od onih koji me je zarazio novinarstvom i učio u Omladinskom programu Radio Sarajeva. Sto puta sam bio bijesan i ljut na njega zbog onoga što uradi ili kaže. Međutim, i kada sam ga “mrzio” ja sam ga volio zbog njegove osobine vrijedne divljenja i najvišeg poštovanja, osobine tako rijetke u današnjem svijetu: nikada svoja (visoko)moralna uvjerenja nije podređivao svojim osobnim interesima, naprotiv, i nikada nije služio nacionalizmu, držeći se antifašizma kao “pijan plota”. Njegova uloga u odbrani Bosne i Hercegovine u zločinačkoj agresiji je historijska, ne samo u novinarskom kontekstu: svoj ogromni uticaj na javnost koristio je viteški, odlučno stajući u zaštitu nemoćnih koji su mogli postati žrtve “kolektivne krivice naroda” i postajući nepremostiva prepreka onima koji bi se zločincima možda svetili i zločinom nad njihovim sunarodnicima. Njegov angažman u ratu imao je terapeutski učinak na ljude: užasne vijesti postajale su zehru lakšim a lijepe još ljepšim kada ih je on saopćavao.
Zato je Senad Hadzifejzovic jedan od najznačajnijih novinara u historiji i bh. i ex-yu prostora. Ali, on nije samo samo to: on je jedna od najdugovječnijih, najautentičnijih društvenih zvijezda jugoslovenskog prostora: nešto kao kombinacija Haseta Ferhatovića ( po voljenosti od strane “običnog svijeta” i auri koju s lakoćom nosi), Gorana Bregovića ( ali sa obrazom i mudima) i Zdravka Čolića ( po broju obožavateljki).
Godinama ga izbliza pratim i ne prestajem se pitati otkud mu energija i volja za “ispravljanjem krivih … vjetrenjača” i to sa dječijom razigranošću. Možda je ona i razlog što ne vrišti nad poodmaklo realiziranim scenarijem RAK-ovsko-pravosudnog gašenja FACE televizije i njegovog uklanjanja sa medijske scene koji združeno provode najmoćnija bošnjačka dinastija i vožd iz Laktaša.
Kako mu je-on zna. Možda to i objasni u jubilarnom, 4.000. dnevniku.
A da je Senad biti lako, to bi mogao biti svako…
