Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Vijest s početka novembra glasi ovako: U produkciji OFF Pro i CINEA Entertainment, u Sarajevu je u toku snimanje kratkog igranog filma Jan, mladog sarajevskog producenta i reditelja Kenana Musića. Prva klapa filma je pala u ponedeljak 31. oktobra, a film se snima na više od deset lokacija.
Iza ove kratke najave stoji puno složenija priča: o bosanskohercegovačkom društvu, generacijskom jazu, odnosima koje gradimo kroz život, depresiji koja nas pritišće samo činjenicom da se 30 godina bavimo istim temama, vrteći se u krug. I sa svim tim se u koštac uhvatio osnivač Omladinskog Film Festivala (OFF) Kenan Musić, želeći progovoriti filmskim jezikom mlađih generacija, približiti stvarnost ispričanu na velikom ekranu onima koji ne pamte rat, ali ga i danas žive kroz transgeneracijsku traumu.
Iako se svi deklarišemo za dijalog, malo ga ima, onog suštinskog. I zato Kenan otvara prostor za razgovor filmom Jan. “Frustrira me činjenica da se porodice, društva i zajednice raspadaju jer ljudi ne razgovaraju o bitnim temama. Žao mi je što smo kao društvo pali na ispitu empatije i tolerancije, te se doveli na taj stadij ignorancije, provokacija i vrijeđanja da oni kojima nismo podrška mentalno obolijevaju, postaju depresivni, osjećaju se odbačeno i na kraju jako često počine onaj fatalni korak – oduzmu si život”, govori Kenan.
Postali smo letargični i sve opravdavamo, kako Kenan kaže, sljedećim riječima: “Ma neka ih nek rade šta hoće, samo da nisu blizu nas”. Kakva god tema bila, šta god bio problem, veći ili manji, nedostaje nam empatije. “Vidio sam kroz moje društvo i generacije rođene 2000-ih godina kako reagujemo oštro i nepromišljeno na stvari koje nam nisu drage, ali jesu bliske, i to je pogubno.”
Priča o nama
Još jedan važan razlog vodio ga je ka stvaranju Jana: želio je ispričati priču blisku generacijama ljudi rođenih poslije rata i još mlađima. “Nemamo filmova i sadržaja koji su namijenjeni generaciji koja je rođena u 21. vijeku. Filmovi nam se uglavnom baziraju na pričama o ratu ili storijama o sadašnjosti u kojima uvijek mora biti neki spomen na rat. To me muči već godinama i želio sam da Jan bude prvi koji će početi šareniti tu ponudu.”
Uvjeren je kako njegov kratki film otvara novo poglavlje produkcije sadržaja za mlađe generacije i teme koje su bliske njima. “Kad ga pogledate, shvatit ćete koliko ovo nije priča o onome o čemu su svi mislili da jeste već na prvo čitanje sinopsisa, već o onome što ignorišemo u mahali, u haustoru, kvartu, školi, na poslu, jer ‘nas se ne tiče’, a kada se nama desi, ne znamo kako reagovati ili postajemo najgora verzija sebe.”
Glavne uloge Musić je dao naturščicima, mladićima Ammaru Fazlagiću i Maksimu Jovanoviću, koji su odgovorili izazovu što ga je reditelj postavio pred njih. “Maksim se inicijalno prijavio da volontira na OFF-u, međutim, slučajno sam otvorio e-mail u kojem je bila njegova fotografija i napisao sam mu da dođe na audiciju za film u sklopu OFF Talents programa. Vidio sam lik koji mora biti u filmu, lice koje želim da gledamo na kinoplatnima i u filmovima i serijama koje pravimo u Bosni i Hercegovini.”
Iako je na radionicama tokom festivala Maks bio redovan, posvećen, komunikativan i vidno raspoložen za ulogu, jedinu zagarantovanu rolu je zapravo imao Ammar Fazlagić, koji igra Alija, najboljeg Janovog druga. “Karakter Alija kako sam ga zamislio u filmu je jako teško naći. Kada mi se Ammar ukazao pred očima prvi put prije dvije godine, pa onda i ove godine u martu – jednostavno je bio lik po kojem sam htio raditi scenarij i graditi taj karakter najboljeg druga koji je presudan u filmu.”
Maksim i Ammar su prvi put zajedno odigrali scenu krajem augusta na audiciji na kojoj je autorska ekipa pogledala i poslušala više od stotinu mladih ljudi koji su se prijavili. “Arma Tanović, koja je sa mnom radila casting, kada je ugledala Maksa i Ammara, i bez da su počeli raditi scenu, rekla je: ‘Pa oni su hit’.”
Ispostavilo se da njih dvojica imaju dovoljno vlastite energije te da zaista briljiraju u odnosu jednog prema drugom. “Bukvalno je izgledalo kao da se znaju čitav život i da su stvarno najbolji drugovi. E, sad, problemi su nastali kada su počele probe. Ammar je preopušten, pravi zafrkant, a Maks je stidan i povučen. Scene njihovih bliskih odnosa, dodiri, pa čak i gledanje u oči jedan drugog, Maksa su baš činili nervoznim”, priča Kenan.
Sredinom oktobra, nekoliko sedmica pred snimanje, Kenan je mislio da ipak neće uspjeti da prevaziđe problem sa odnosom njih dvojice. “Nije to bio problem glume ili u onome što oni jesu, već u hemiji koje nema. I tu sam počeo pucati po šavovima.”
Desilo se čudo
Nije odustajao, nastavljene su probe za početak snimanja, vježbali su, počeli uvoditi druge likove, i 31. oktobra, na prvoj klapi, desilo se, kako Kenan kaže, čudo. “Maksim ispred kamere postaje čaroban. Poslije, rekao bih, i maestralan.”
U Ammaru je, opet, vidio sebe, verziju sedam godina mlađu. Na tim je zapažanjima i nastajao lik Alija. “I neke njegove karakterne osobine sam pisao po sebi, jer ja sam taj lik”, otkriva Kenan.
Međutim, ono što je Ammar imao i što ima, jeste, kako je Kenan shvatio, “ludost koja nema granicu”, a kada imate tu osobinu, onda možete sve. “On nije u ovom svijetu; on dolazi iz svijeta sporta i srednjoškolskih problema. U sportu je sjajan, sve suha zlata u borilačkim vještinama. U glumi, nešto najbolje što se desilo ili može desiti bh. filmu, garantujem. Od izgleda i držanja do govora, prilagođavanja partnerima u sceni, apsolutno sjajan. I to je sve što sam ja uočio u njemu u 30 ludih sekundi u jednom šoping-centru u Sarajevu kada sam ga vidio u martu ove godine, kada je počeo da mi prosipa neku TikTok foru.”
Iz razgovora sa Ammarom, Kenan je saznao da je kroz srednju školu zapravo doživio ono što ćemo mi gledati u filmu: “On je zapravo igrao svoj lik iz srednje škole i to je ono što je ovaj film učinilo još vjerodostojnijim. I to je njegova čar, što svaka scena ima korijene stvarne scene i priče, a svaki dijalog je prilagođen njima, onako kako bi to oni rekli.”
Uz Maksima i Ammara, u filmu igraju glumci Mehmed Porča i Arma Tanović, a pojavljuju se i Maja Salkić, Zan Mujkić, Harun Kurić, Nejla Podžić, Hana Zrno i drugi.
Ammar Fazlagić je student ekonomije, sportista i administrativni honorarni radnik u jednoj stranoj kompaniji. Član je Akademije borilačkih vještina Bushido te iza sebe ima veliki broj osvojenih medalja. “Film nas treba naučiti da trebamo biti pažljivi sa ljudima oko nas jer nikad ne znamo kroz šta prolaze i šta se njima dešava njihovoj glavi. Da odluke ne smiju biti nagle i nepromišljene te da moramo biti svjesni težine svojih riječi i postupaka. Nekada presitne zezancije mogu nanijeti najveće zlo. Film nas treba naučiti koliko je i bitno da imamo zdrav odnos sa ljudima koji nas okružuju i koliko zapravo smo odgovorni za sve što radimo.”
Sedamnaestogodišnji Maksim Jovanović, učenik je trećeg razreda Medicinske škole Jezero u Sarajevu, član je plivačkog kluba SportTime, plivanjem se bavi trinaest godina, a upisao je nastupe i za reprezentaciju BiH. U filmu je Jan, ili kako ga on vidi – mlada osoba koja se bori sa svojim emocijama bez podrške svojih najbližih i okoline. “Mene je snimanje ovog filma izmaklo iz moje realnosti i shvatio sam, proživljavajući ulogu Jana, da postoje i druge, tuđe realnosti o kojima ne razmišljamo a upravo one određuju život pojedinaca. Film treba stvoriti osjećaj doživljaja teme ili radnje koju obrađuje i pomaknuti nas iz realnosti, potaknuti na razmišljanja, potaknuti na preispitavanja”, kaže nam Maksim.
