NaslovnicaNAŠE PRIČEARIJANA MEMIĆ: Navikla sam na borbu i ne pada mi na...

ARIJANA MEMIĆ: Navikla sam na borbu i ne pada mi na pamet odustajanje

Bol Davora Dragičevića najbolje razumije porodica Dženana Memića koja, također zbog nerazjašnjenih okolnosti pod kojima je smrtno stradao ovaj 22-godišnji mladić iz Sarajeva, istinu i pravdu traži već dvije i po godine. U emotivnoj ispovijesti, Dženanova sestra Arijana priča nam o tome šta joj daje snagu da nastavi u traganju za istinom

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Kemal Softić/Spektroom

Najteži novinarski zadaci su oni kad trebate razgovarati s osobama koje su izgubile nekog svog. Tu prestaju da važe sva pravila koja ste naučili što u školi, što u praksi. Pripremljenih pitanja nema: sjednete s nekim i pustite ga da vam kroz riječi istoči tugu svog gubitka. Arijana Memić je 22-godišnjakinja čiji je brat Dženan, stariji od nje 13 mjeseci, 8. februara 2016. godine napadnut dok je s djevojkom šetao Velikom alejom na područiju Ilidže, a od zadobijenih povreda preminuo je u bolnici sedam dana kasnije. Sumnjajući u zvaničnu verziju Dženanove smrti, porodica Memić, prije svih Dženanov otac Muriz i sestra Arijana, već dvije i po godine traže istinu i pravdu.
“Imali smo više prijateljski odnos nego odnos brata i sestre. Jedno drugom smo sve pričali. Među nama nisu postojale tajne, bili smo baš vezani. Najviše sam voljela kad ostanemo sami kući – s njim je uvijek bio neki cirkus. Bio je veseo i uvijek okružen prijateljima, često smo našu raju zvali na kućna druženja”, počinje Arijana priču o bratu. Oči joj se pune suzama dok s teškim uzdahom govori o tome šta joj je prva misao kad je neko pita za brata: “Odmah ga se sjetim kako je izgledao u bolnici. Teško je vidjeti nekog svog u takvoj situaciji, ali i pored svih povreda, meni je bio lijep kao slika.”
Tad, dok su se Dženanu još borili za život, a on bio u komi, Arijana mu je u posjetu otišla na svoju ruku, krijući od roditelja. “Mislim da je to bio treći dan njegovog boravka u bolnici. Vjerujem da bih žalila čitav život da to nisam uradila. Medicinska sestra me je pustila u njegovu sobu. Rečeno mi je da ostanem koliko mogu i koliko sam spremna i sposobna ostati.”

Uspomenu na Dženana sačuvat će još jedan poseban događaj: u Velikoj aleji na Ilidži, 11. avgusta, na dan Dženanovog rođenja, bit će održana noćna trka “Dženan Memić”

Kad se našla u bolničkoj sobi, njen brat je izgledao kao da spava. Uzela ga je za ruku, učinila joj se jako teškom… “Rekla sam mu: ‘Braco moj, došla ti je seka, bit ćeš ti meni dobro, izdrži…’ I rekla sam mu da me boli. Ljubila sam ga po rukama, po nogama, i posmatrala kako mu puls ubrzano radi, na šta mi je sestra rekla: ‘Čuje on tebe, pričaj mu…’ Voljela bih da sam tada ostala malo duže, jer kasnije kad sam htjela ići opet, nije bilo prilike…”
Tu se razgovor prekida, težina sjećanja pritišće našu priču poput nevidljivog tereta, a Arijana briše suze, tiho se izvinjavajući što ne može dalje. Nastavljamo, boreći se s osjećajem krivnje što, čini nam se, sestrin bol činimo još većim. Ne, kaže, voli ona pričati o Dženanu. To joj pruža barem trenutnu utjehu. Priča nam kako je Dženan, student druge godine prava, želio postati policijski službenik, hvatati kriminalce. “Išao je u tom smjeru da se bori protiv ovoga kroz šta sada prolazimo. Nažalost, nije mu uspjelo.”
Sa boli ustaje i liježe. Bude, veli, trenutaka kad je potiskuje, ne da želi zaboraviti, nego ponekad osjećaje jednostavno gura u stranu koliko može, jer želi biti jaka i stajati uz svog oca Muriza. “Njemu najviše trebam, zajedno trebamo ovo izgurati”, kaže. “Naravno, bude trenutaka kad se zatvaram u sobu i plačem, dušu ispuštam, a opet, bitno je da imamo jedni druge, da smo svi na istom putu. Bude trenutaka kada se raspadaš na komade, a onda otac uđe u sobu i kaže ‘skupi snage, šta smo sve prošli dosad, nećeš valjda sad posustati?’. I tako jedni druge bodrimo i ne posustajemo.”

Bojim se budućnosti

Arijanina majka Munevera je sklonjena od medijske pažnje. Ona živi sa svojim bolom, i to joj je i previše. Dosta joj je što je izgubila svoje dijete.
Arijana kaže kako ne voli pričati o tome koliko joj je teško. “Dobila sam ulogu koju nikad nisam željela. I sada kada mi je teško, preteško, često se sjetim da sam prije uvijek mislila da šta god da mi se desi u životu – brat će biti tu i bit će nam lakše. A sada kad ga nema, čudno mi je. U glavi mi se vrti još puno nekih stvari, šta ću ja sutra kada ostanem sama? Bojim se budućnosti.”
U vjeri pronalazi puno snage, da nije toga, ne zna, kaže, šta bi bilo s njom i njenim roditeljima. “To nas drži da ne skrenemo i ne poludimo.” Njihov mjesni imam efendija Asad Fočo postao je u teškim trenucima za obitelj kao član porodice, neko blizak. “Navrati, oraspoloži nas i razgovori. Ove godine planiramo izgraditi munaru u naselju Glavogodina: tu je Dženan zadnji posao završavao na dan kad su ga napali. Prevozio je neku zemlju umjesto oca, kod džamije Kovači. To je posljednje što je uradio, a mi ćemo baš zbog toga tu sagraditi munaru i nazvati je Biserna munara. U spomen na njega.”

Sjećanje na Dženana ne čuvaju samo Memići: pjevač Eldin Huseinbegović napisao je kasidu Voljeni posvetivši je stradalom mladiću. “Kasida je jako emotivna, tekst je izvrstan. Lamija Kadić je snimila žensku verziju, a Armin Muzaferija bi trebao otpjevati mušku. Kasida je o voljenom, kakav je Dženan – čije ime na arapskom znači ‘voljen’.” U kasidi se, govori Arijana, spominje i svila, a to je bio i Dženanov nadimak – Svila. “Nana ga je tako nazvala jer ga je često milovala po kosi, plavoj, a mekanoj kao svila.”
Dženan je više ličio na oca, a Arijana, s kosom crnom kao gavran, liči na mamu. Karakterom su bili slični, iako je, veli Arijana, Dženan bio “sto puta bolji od nje”. Oboje su završili Četvrtu gimnaziju na Ilidži. Dženan je upisao pravo, a Arijana godinu poslije studij razredne nastave na Pedagoškoj akademiji, na kojoj je trenutno druga godina. “Sada kada pogledam kompletnu sliku, drago mi je što je u svakom bitnom trenutku u mom životu on bio tu. Vozio me na maturu, naučio me da vozim auto, javio mi je da sam primljena na fakultet. Često je govorio: ‘Joj, sestro, jedva čekam da se udaš, svaku pločicu ispred kuće ću da ti pozlatim’”, s blagim osmijehom na usnama se prisjeća.
Uz obaveze na studiju, vrijedni mladić pokrenuo je privatni biznis sa ocem, radili su na formiranju travnjaka, busenovanju. “Pokrenuo je sadnju, zasadili su travu, kupili sve mašine. Otac se i dan-danas time bavi, to je ostalo iza njega.” A Dženan je bio svestran, volio je prirodu, planinario, išao u ribolov, trčao, vozio bicikl, trenirao razne sportove. On i Arijana su zajedno puno vremena provodili s prijateljima, išli na izlete… “Otkako ga nema, sve se promijenilo. Svi ti prijatelji su tu, ali nema te volje da se družimo kao prije. I ako se nekad i okupimo u kući, primijeti se da ga nema, ogromna je razlika otkako nije tu.”
U njenoj djevojačkoj sobi, u porodičnoj kući u naselju Sokolović Kolonija, zidove krase Dženanove slike. “Dženan živi kroz moju uspomenu na njega.”

Ranjeni kamen

U Velikoj aleji na Ilidži, 8. februara ove godine, na godišnjicu njegove smrti, porodica i prijatelji Dženana Memića postavili su spomen-obilježje ovom mladiću koji jedva da je imao 22 godine kada je preminuo od povreda koje je, prema Tužilaštvu KS, zadobio u saobraćajnoj nesreći. Njegova porodica tvrdi da je umro od brutalnog premlaćivanja. I već dvije i po godine traži istinu i pravdu. Spomenik, Ranjeni kamen, kako kaže Arijana, postavljen je tačno na mjestu gdje je Dženan pao nakon što je zadobio povrede glave. Na jednoj strani kamena je udubljenje, koje predstavlja simbol ranjenog Dženana. “Više volim otići na mezarje nego na spomen-obilježje: tamo odem, ispričam se s njim, osjećam kao da sam otišla negdje na drugi svijet, gdje je tiše i gdje me može čuti. Na spomenik sam otišla noć prije nego što ćemo ga postaviti, to je prvi put da sam išla u tu aleju. Bilo mi je teško. To pamtim kao jako težak momenat. Međutim, znala sam da, ako ne odem odmah, s vremenom će biti samo teže. Sve vrijeme sam razmišljala o tome kako mu je bilo tu večer kada su ga napali, šta se tu sve desilo i nakon toga sam otišla još nekoliko puta, zadnji put sa ocem. Ne volim biti u Aleji…”

Arijana na spomen-obilježju Ranjeni kamen podignutom u Velikoj aleji na Ilidži

I posljednje noći, prije tragičnog događaja, Dženan je stao na vrata Arijanine sobe gledajući je: “Sjećam se da sam ga kroz šalu tjerala da ide po mamu na posao, ali je ipak ostao i rekao ‘neka me samo još malo’.”
Dešavalo joj se, priznaje, da pomisli ponekad kako ne može dalje. Zamišljala je život bez ročišta, sudskih procesa, okupljanja… svih stvari koje nanose dodatnu bol. “Ali onda, kao od Boga, pojavi mi se njegova slika pred očima i sebi kažem: ‘Šta je s tobom, nema šanse da odustaneš, znaš za koga se sve ovo radi’. Sada sam već navikla na borbu i više mi ne pada na pamet odustajanje.”

Gracija 346, 13.7.2018.

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno