Piše Mersiha Drinjaković
Evo nas u martu. U kojem je, 2020. godine, sve i počelo. Suočavanje s pandemijom, “novonormalnim” okolnostima, lockdownom, maskama, testiranjem, i s onim najtežim: smrću. Mnogo, mnogo smo bližnjih, prijatelja, poznanika… izgubili u 12 mjeseci. I sve je to ostavilo traga na nama, priznali to nekome ili ne.
Evo, ja ću prva: nisam dobro, i vjerujem da nije niko. Brutalno sam iskrena sama sa sobom, nakon što sam se preispitala, čini mi se, do trećeg osnovne: sve me je ovo ostavilo ranjenom, traumatiziranom, malodušnom, depresivnom; izaberite šta god hoćete i ta sam. Usponi i padovi iz ovih 12 mjeseci dostatni su za omanjeg romana, ali ne moram ga nikad napisati. Nažalost, zaboraviti neću, sigurno.
Sve sam prošla: traženje sreće u banalnostima, gledanje light TV sadržaja, čitanje samo beletristike, šetnje pred policijski sat (od toga još ne odustajem), spas u radu, pisanje spiskova s obavezama, pa zadovoljno križanje kad se nešto uradi, jer si, eto, bio koristan taj dan. Pa bi uslijedio defetizam, poneki nerješiv problem, očaj, pa opet kupljenje djelića sebe, i novo ustajanje s tla. Tražila bih potom komadiće utjehe, nabrajala svaki dan na čemu trebam biti zahvalna, to mi i dalje ima nekog smisla.
Od strogo poštovanih mjera u prvim mjesecima pandemije odstupila sam utoliko što ne prskam dezinficijensima sve što unesem u kuću, a i Domestos je na poštedi, osim pri redovnom čišćenju.
Ne idem nikud, osim kad se mora u nabavku hrane i lijekova, ili na eventualni kratki susret s osobama iz uskog porodičnog i poslovnog kruga, što je samo po sebi dovoljno za psihozu. Život je, čini mi se, sad pauza između dva zooma.
U specifičnim sam okolnostima bila prisiljena koristiti javni prijevoz, čega se bojim zbog virusa, ali sam nekako nadvladala taj strah. Onda sam, kao slučajni prolaznik, u trolejbusu posmatrala ljude, supatnike u pandemiji, čitajući im sa zamaskiranih lica, iz očiju, emocije, slične mojima: tuga, briga… Obuzela bi me u tim trenucima i ljutnja na one koji ne nose maske. Nije lako, znam, dosta nam je svima svega, znam, ali kakvo validno objašnjenje o muci nošenja maske imam ja da ponudim prodavačici u svom supermarketu koja ne skida masku po osam sati, često i duže. Ili onima koje danas smatramo najvažnijom karikom u lancu: ljekarima i medicinskom osoblju.
Obesmišljeno je puno toga u ovih 12 mjeseci, pa čak i ovo što sad radim, pisanje; čini mi se da je tek blagi povjetarac otpora nekoj sili puno većoj od nas (shvatam ironiju, jer se radi o malešnom virusu – iako nam je on samo jedan od protivnika).
Odmaram i od društvenih mreža, ljuti me količina ispoljenih predrasuda, svih vrsta i oblika. Pa onda, kao, shvatam, frustracije, ali ih ne opravdavam. Čini mi se da će predrasude, poput žohara, preživjeti i nuklearni rat. I tabui će preživjeti. O tome da se ne može pričati o mentalnom zdravlju. Mislim, može, ali ne u prvom licu. Jer samo JA nisam taj ili ta kojem se to dešava, a jesam, jesmo, svi smo, u većoj ili manjoj mjeri zreli za psihoterapije. Priznavanje problema je prvi korak, tako nas barem uče.
Strah – to je zajednički imenitelj sadašnjice. Strah od virusa, neizvjesnosti svakog novog dana, iščekivanja vakcina kojih nema, strah od činjenice da nam sudbinama upravljaju nekompetentni ljudi, da će nam glave doći sistem koji jedino što dobro radi jeste – manipulisanje nacionalnim identitetom.
Dnevne vijesti su u ovih 12 mjeseci (i ne samo tada) bile uvredljive po logiku, omeđene kratkoročnim senzacijama, ovaj ili onaj je opet izjavio ovo ili ono pa reakcije… Pa sve ispočetka. Afere nisu afere, nego smo se samo malo zamajavali, a zapravo je sve kako treba. A ništa nije, niti će biti uskoro.
I da završim onim čime se mi ovdje bavimo: Gracijom. Naslovnice novina su odraz vremena, a kad pogledam naše u proteklih 12 mjeseci, ili su tužne ili upozoravajuće. Kao i naši životi trenutno, koji se sastoje i od rijetkih trenutaka sreće, kao i svakodnevnog nabrajanja onog zbog čega smo zahvalni. Evo, zahvalna sam i vama koji ovo čitate. I nadam se da ćete nas nastaviti čitati, jer nam tako dajete motivaciju da nastavimo dalje.
