IAN ANDERSON Ovdje svi puše i “vade” se da žive život punim plućima

Gost SOS Dizajn Festivala 2014., ikona britanskog grafičkog dizajna Ian Anderson, boravio je u Sarajevu te nam objasnio zbog čega mu je Željo draži od Sarajeva, a burek od ćevapa, zašto svoju djecu od milja zove “Narandžasta nacija” te zbog čega je u njegovom Sheffieldu svaki dan srijeda

Nedavno objavljeno

Napisala: Majda Balić

Na poziv SOS Dizajn Festivala, održanog od 15. do 19. oktobra 2014., u Sarajevu je, po treći put dosad, boravio čuveni britanski grafički dizajner Ian Anderson (60), vlasnik jednog od najvećih studija za grafički dizajn – The Designers Republic. Rođen u južnom dijelu Londona, u Croydonu, na Valentinovo 1961, Anderson je još išao u školu kada je dizajnirao prvi omot za ploču – i to za svoj pankerski bend Infra Red Helicopters. Godine 1979. seli u Sheffield kako bi studirao filozofiju i ubrzo postaje glavna figura gradske muzičke i klupske scene, pionir u definiranju vizuelnog jezika dance i elektronske muzike. Kao samouki grafički dizajner, 1986, na Dan pada Bastilje, osniva “Dizajnersku republiku”. Priznat širom svijeta, surađuje sa najvećim svjetskim brendovima kao što su Sony, Coca Cola, Nike, Nokia i PlayStation, ali i sa modnim dizajnerima poput Isseya Miyakeja, Hedija Slimanea i Ricka Owensa. 

Ovo nije vaša prva posjeta Sarajevu, već ste bili u BiH?

–  Prije desetak godina došao sam u Sarajevo na poziv British Councila da radimo na oživljavanju Akademije likovnih umjetnosti sa još nekoliko dizajnera. Idućih godina je trebala ići druga grupa dizajnera, ali su iz Sarajeva poručili da bi voljeli opet čuti moja predavanja i ideje pa sam ponovo došao. Još se sjećam koliko mi je traumatično bilo kada sam došao u Sarajevo prvi put i vidio oštećene zgrade, ruševine, Aleju snajpera.. Premda dolazim iz radničke klase i nisam naslijedio privilegovan život, shvatio sam kakvu sam sreću imao da moju državu nije pogodilo takvo nešto i kako se ljudi generalno brinu oko minornih stvari dok se ljudi ovdje bore da prežive posljedice rata. Moj mi se život činio tako uljuljkanim. 

Kakav utisak na vas Sarajevo ostavlja danas, deset godina poslije?

– Možda jeftino zvuči, ali volim biti u Sarajevu. Sviđaju mi se ljudi, osjećam se kao kod kuće u ovome dijelu svijeta. Arhitektura mi je fascinantna – pretapanje otomanskog, austrougarskog, socijalističkog i modernog stila. Primjećujem nove zgrade, nove stvari, a vidim da je globalizacija ušla na velika vrata: naprimjer, vidio sam Zarine trgovine… Čudesno mi je da gotovo svi puše, a mnogi se vade na to da, nakon što preživiš rat, živiš punim plućima bez da slijepo paziš na sve.

Kroz mnogo vaših radova provlači se Sheffield, grad kojeg toliko hvalite na predavanjima i u neformalnim razgovorima. Šta je tako šarmantno u Sheffieldu i zašto je tamo vama “svaki dan srijeda”?

– Rođen sam u Londonu, premda sam odrastao van Londona. Moj politički background je lijevo orijentiran, pa sam i ja bio tinejdžer buntovnik i naginjao socijalističkim idealima. Kako sam odrastao u jugoistočnom dijelu koji je vrlo konzervativan, nekako me gušilo to mjesto i htio sam otići. Sheffiled je sjevernije, privukla me njegova muzička scena, tačnije –  elektronska muzika. Zato sam se tamo i preselio, namjerno otišao tamo na studij. Sheffield je mekši, manje konzervativan, više je odgovarao mojim idealima, a i najzeleniji je grad u Velikoj Britaniji. Zvali su ga “socijalističkom republikom”, pa sam se primio na to. Sjajno je mjesto za saviti gnijezdo, što sam ja i uradio. Imamo dva nogometna tima u gradu: Sheffield United i Sheffield Wednesday, koji su kao vaši Željo i Sarajevo, a srijeda je nogometni dan. Sheffield Wednesday je moj tim, imaju plave dresove kao i vaš Željezničar, kojega jako volim. Na tekme godinama vodim i najstarijeg sina Sonnyja, i on trenira nogomet u juniorskom timu. U Engleskoj su srijedom zatvarane sve radnje u gradu jer se išlo na utakmicu, igrao se nogomet. Bio je to kao slobodan dan. Srijeda je tako bitan dan u mome životu, kao i nogomet. A u Sheffieldu je svaki dan srijeda.

Dakle, plava boja je bila presudna da zdušno bodrite Želju?

– Da, moj Sheffiled Wednesday ima plave dresove, baš kao i Željezničar. A i pravi je radnički, narodni klub. Gledao sam Želju, navijam za Želju, skroz mi ima tu šefildsku vibru.

Kada ste već odabrali između Željezničara i Sarajeva, kakvi ste sa burekom i ćevapima?

– Kada sam prvi put došao, bilo mi je fascinantno da postoji buregdžinica na gotovo svakom ćošku. Kuda god se okreneš, piše “burek”. Da, probao sam burek, sviđa mi se, ukusan je, ali mi je pretežak pa ga si ne dozvoljavam često. Nije da sam ja sada na nekoj dijeti, ali primijetio sam da se kod vas baš jede teška hrana. Ćevapi me se nisu pretjerano dojmili, ali burek…  

Je li i supruga Sian Thomas dolazi iz dizajnerske branše? Učestvuje li u vašim kreativnim poduhvatima?

– Moja je Sian također umjetnički tip. Dizajnira sve i svašta, od dječije odjeće do enterijera. Trenutno je zaokupljena svojim brendom Heavens to Betsy, vintage odjećom za djevojčice. Upoznao sam je dok je vodila jedan noćni klub u Sheffildu i htjela je da napravim neke stvari za unutrašnjost kluba. I tako je sve počelo…

Nije vas zamolila da budete DJ, s obzirom da je i to jedno od vaših zanimanja?

– Sve rjeđe didžejišem. Ne radim u klubovima, više u barovima. Nekada sam radio u klubovima, sada samo u vrijeme punog mjeseca (smijeh). Ali, stvarno uživam u tome, rado puštam muziku dragim ljudima.

Ne doimate se kao obična britanska obitelj, čak ste i djeci nadjenuli grupni nadimak – Ginger Nation?

– Roditelji smo tri sjajne individue, a sve troje imaju narančastu kosu, otuda to i tepanje – Ginger Nation. Sonny je moj najstariji sin, ima deset godina. Obožava nogomet kao i ja, sjajno igra i moje je najčešće društvo na utakmicama. Kćer Marnie ima sedam godina, bavi se gimnastikom i upravo je izabrana u gradski tim. Neustrašiva je u sportu i životu, dok ja doslovno umrem od straha svaki put – pokrijem oči rukama dok ona izvodi sve te skokove na šipki, ali ona je jedno hrabro dijete kojem to sjajno ide. Herbie je najmlađi, ima pet godina, tek polazi u školu i zanimaju ga Power Rangersi više od bilo čega na svijetu. 

Znaju li klinci šta im tata radi i jesu li upućeni u vaš posao?

– Da, Sonny zna, često dolazi k meni u kancelariju, a kako u zgradi imamo i crtača stripova, najviše se interesira upravo time. Lako vizualizira i kreativan je. Ali, najviše ga zanima sve što radimo sa muzičarima, a bio je najponosniji na mene kada je otkrio da me na Twitteru prati njegov omiljeni bend. Naspram toga, sve što sam u životu napravio, nije toliko bitno. Kćer voli da crta, baš je predana, stalno radi na nekim novim likovima i moj je FB profil prepun njenih skica i crteža. Herbieja ponekad dovedem na posao, on je premali da bi sve to shvatao. 

S obzirom da često dizajnirate omote albuma za bendove, birate li klijente iz muzičkog svijeta prema ličnim ukusima ili je to samo posao?

– Neke od njih stvarno slušam, a neke uopće ne. Zapravo, kada treba da radim omot nekog albuma, više volim razgovarati sa autorima nego slušati album. Nekako mi je to korisnije. Pokušavam da spoznam korijene njihove inspiracije, da pronađen vizuelni jezik  kojim će komunicirati sa publikom. Ali, da naglasim, posebno volim elektronsku muziku.

Šta najčešće slušate privatno, recimo, dok se vozite u autu?

– Šta god moj Sonny poželi. Došla su takva vremena da ja ne biram ni šta ćemo gledati na televiziji ni šta ćemo slušati. Nemam pravo glasa (smijeh). Nemam ni auto, zapravo imamo porodični auto, ali ga vozi moja supruga, ona nas tako skuplja okolo. No, kada su muzika i zvukovi u pitanju, nerijetko odjednom imam upaljen TV, radio, kompjuter, dok čitam knjigu ili časopis. Fokusiram se na ono što radim u tom trenu, mogu izolirati sve ostalo, ali supruga je na rubu ludila od kombinacije zvukova koju si stvorim za štimung. No, takav sam, funkcioniram u haosu, kao da u glavi imam filter koji sve to preradi. 

Studirali ste filozofiju. Kako se probudio vaš interes za grafičkim dizajnom s obzirom da niste formalni školovani grafički dizajner?

– Uvijek sam bio lijevo orijentiran, zanimale su me psihologija, filozofija i sociologija. Preporučeno mi je da studiram književnost jer sam dobro pisao, ali kada sam stigao na upis, već sam kasnio na izlazak sa tadašnjom djevojkom pa sam se prijavio na filozofiju jer je proces apliciranja bio najmanje kompliciran. Nisam se pokajao, svidjelo mi se. Sociologija je bila malo dosadna, a psihologija je povezana sa biologijom koju sam oduvijek mrzio – još sam u srednjoj školi za vrijeme pokusa na laboratorijskim štakorima uvijek puštao svoje da pobjegnu… Egzaktno me nije interesiralo, niti fakti, više ono “šta ako” i “kako bi bilo da”, ta vrsta problema me zaokupljala. Kako me je muzička scena i dovela u Sheffield, osim fakultetskih novina, DJ-inga, pomagao sam i kolegama muzičarima sa flyerima, idejnim rješenjima za postere… I bilo mi je super. Pomagao sam jednom lokalnom bendu oko potpisivanja ugovora i izrade naslovnice albuma, i onda sam nekako u cijelom procesu izrade shvatio da trebam probati i sam realizirati svoje ideje, umjesto samo objašnjavati ljudima kako želim da to izgleda. Počeo sam učiti o grafičkom dizajnu, slovo po slovo. I odjednom sam imao gomilu posla! Nisam znao da ću se time dugoročno baviti, ali mi se zaista svidjelo. Nisam imao tačnu predodžbu to želim raditi u životu, kao mali sam htio biti nogometaš, ili tako nešto, ali sam otkrio da mi dobro ide govorenje pred publikom isto kao i grafički dizajn (smijeh).

Već 25 godina putujete svijetom i predajete o grafičkom dizajnu, a vaša je predavanja čulo preko 70 hiljada ljudi. Koje biste gostovanje mogli izdvojiti kao najčudnije u karijeri?

– Jednom sam zakazao predavanje u Veneciji sat i po nakon odlaska zadnjeg vodenog autobusa, pa možete pretpostaviti kako je to izgledalo! Drugi put se ispostavilo da sam letio 20 sati do Buenos Airesa na Coca Colinu prezentaciju radi efektivnog posla od minutu i po – to sam saznao tek kada sam tamo stigao; u svijetu globalnog marketinga, gdje moja predavanja traju po sat-sat i po, Coca Cola me poslala biznis klasom u Argentinu da doslovno samo mahnem okupljenima, a onda su me počastili sa tri slobodna dana koje smo proveli u partijanju! U Edmontonu, u Kanadi, otišao sam da održim radionicu i nisam odmah shvatio da sam došao na Katolički bogoslovni fakultet – bilo je pomalo čudno pričati hipotetički o Bogu nekome ko će se ostatak života baviti Božjom rječju…

Gracija 249., oktobar 2014.

Pročitaj još
Related

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

Sarajevski kiseljak za 130. godišnjicu građanima daruje besplatni koncert Petra Graše

Na ovaj slavljenički događaj, koji će značajno obogatiti ljetnu...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...