ALKA VUICA Uz Harbeta se osjećam kao Alexis iz Dinastije

Proslavljena hrvatska kantautorica Alka Vuica prije osam godina otvorila nam je dušu i ispripovijedala sve o ljubavi sa sarajevskim ugostiteljem Zlatkom Arslanagićem Harbetom, o tome kako planiraju proizvoditi maslinovo ulje te šta ih sprečava da stanu na ludi kamen

Nedavno objavljeno

O Alki Vuici (53) zna se puno toga jer ona nikad nije skrivala ništa iako joj se to umjelo i osvetiti. Mama Zdenka i tata Zvonko odgojili su osebujnu ličnost, izraslu u estradnu damu bez dlake na jeziku: kantautoricu, pjevačica, pjesnikinju, novinarku, TV voditeljicu. Ali prije svega, majku svog obožavanog sina Ariana (25), koji gradi ime u svijetu muzičke produkcije u Parizu, rođenog iz Alkine veze sa poznatim srbijanskim slikarom Vukom Veličkovićem. 

Razlog dolaska u Sarajevo najpoznatije hrvatske kantautorice bilo je gostovanje u Magacin Kabare Showu, zabavnom programu teatarske grupe Zane Marjanović. No, tu je i onaj privatni: proslavila je 21. oktobra treću godišnjicu ljubavi s poznatim sarajevskim ugostiteljem Zlatkom Arslanagićem Harbetom (59), kojeg ovom prilikom pozdravljamo iako nije želio da pozira za nas – uz svoju dragu Alku.

Kažete da vas u Sarajevo, osim poslovnih, dovode i privatni razlozi, ali mi nemamo dokaze za to…

– Naravno da nemate dokaze kad se moj Harbe ne želi slikati! Jednostavno to ne voli, tako da ni ja nemam puno fotografija s njim. Takav je tip, ne znam zašto. Zapravo, čula sam da se ne voli fotografirati otkako je oćelavio (smijeh). Šaaalim seee! Poštujem kad neko ne želi biti javan po tom pitanju, a posebno kad je u vezi s javnom osobom. To zaista treba poštivati. 

Sve poštujemo, ali i svojevrsna titula vašeg partnera je “poznati sarajevski ugostitelj”, pa bi barem zbog toga mogao da izađe u susret našoj molbi…

– U njegovom slučaju bi trebali postojati pravi paparazzi koji dežuraju ispred njegove kuće kako bi nas uhvatili zajedno. Možete nas snimiti kad budemo izlazili iz kuće – kao slučajno. Poslat ću vam poruku! (smijeh

Dogovorit ćemo se, ali prvo nam objasnite zašto se niste vjenčali s Harbetom prije dvije godine. Zar to nije bio plan nakon zaruka?

– Ništa nije bilo isplanirano, nego sam ja lajava pa kažem neke stvari, a ako se to ne dogodi, onda pregrizem jezik. Na početku veze uvijek sve krene euforično, “evo vjenčanja” i slično, a zapravo je to bila neka moja fora da mogu Harbeta dovesti tati kući. Hahahaha!

Stvarno je došao da traži vašu ruku od vašeg oca?

– Da! Sve po starinski. Ja sam malo staromodna, mada se to ne bi reklo. I stvarno je sve obavljeno, osim tog čina vjenčanja. Čak sam i ja rekla “da!” Na kraju ću se predomisliti!

Spominjala se Kuba kao destinacija za vjenčanje…

– Da. Kuba je naša ljubav, tamo smo bili na našem prvom zajedničkom putovanju, i to za Novu godinu 2012. Spremamo se ponovo ići, ali stalno imamo neka preča “državnička” posla i nikako da odemo. U početku smo, zapravo, planirali i preseliti se na Kubu. Harbe je zaljubljen u tu zemlju, a ja sam je prvi put posjetila s njim i oduševila se. Ne samo zato što je prekrasna zemlja nego i što sam se vratila u socijalističko djetinjstvo. Tamo se još osjeća duh komunizma i socijalizma: ljudi su veseli, siromašni, ali ponosni i svi raspjevani. Kao mi nekada.

Je li Harbe romantičan? Kako vas pazi?

– Harbe mi zna skuhati kalju, mahune… Romantični su potezi vezani uz ovakve poduhvate. Harbe je stvarno divan domaćin i voli me razmaziti, donijeti kafu i doručak u krevet, to stvarno volim. Osjećam se kao prava bogatašica – kao Alexis iz Dinastije

E, sad ćemo se vratiti skroz na početak priče o Alki i njenoj prvoj ljubavi iz djetinjstva – Winnetouu! Kako ste se zaljubili u indijanskog poglavicu iz slavnog romana Karla Maya?!

– Svi me u Sarajevu pitaju za njega! Sa 12 godina pročitala sam tu trilogiju i zaljubila se u Winnetoua, ali i u indijanski narod. Maštala sam da ću se odseliti i živjeti u rezervatu. Uvijek sam voljela ugrožene vrste. Općenito, lik muškarca kakav je opisan kroz Winnetoua je predivan frajer koji vjerovatno ne postoji. Nisam ga nikad upoznala, ali mi je ostao kao ideal časnog, hrabrog, prezgodnog muškarca koji drži do svojih prijatelja i običaja…

I voli da se fotografiše sa svojom dragom?

– Hahaha! Ma ne vole se ni Indijanci slikati, misle da će im neko ukrasti dušu. Možda se i Harbe boji da mu se ne ukrade duša (smijeh).

A vama je dušu nekada davno osvojila muzika?

– Krenula sam pisati prvo za moju prvu ljubav Adija Karaselimovića, bubnjara Srebrnih krila, za njegov samostalni album. I tad sam slučajno upoznala Karla Metikoša u jednom zagrebačkom kafiću. Moj prijatelj Mato Došen mu je rekao kako pišem divne stihove, odrecitirala sam mu nešto, svidjelo mu se i pozvao me je da sarađujem na novom albumu Josipe Lisac. Dotad je za njih uvijek pisao Ivica Krajač.

Bila je to velika prilika za vas?

– Da, dobila sam priliku da napravim stihove za cijeli album Josipe Lisac Hoću samo tebe. Moram priznati da tada nisam ni znala kako se pišu stihovi na glazbu, a pisala sam ih. To je kao da rješavate križaljku: morate u određenim slogovima napisati nešto. Ja sam vam samouki tekstopisac, ali za to ionako ne postoji škola – ne možete to nigdje naučiti, ili znate ili ne. Kad sam počela pisati za Josipu, počeli su mi se svi javljati i stihoklepac je postalo moje zanimanje. Nije to, u ono vrijeme, bila neka velika lova, ali je bio dobar džeparac. Tad sam još studirala i svaki novac mi je bio dobrodošao. 

Kad ste odlučili da počnete pisati pjesme za sebe?

– Kada pišete za druge i kad ste stalno u glazbi, događaju se pjesme za koje zamišljate kako bi trebale izgledati, kako bi se trebale otpjevati… Radeći za druge, prilagođavate se njima. Jedna od specifičnih pjesama koju sam napisala za sebe, a poklonila je Josipi Lisac bila je Danas sam luda. Njoj je na albumu falila jedna brza pjesma i ja sam se sjetila tog teksta koji sam pripremila za svoj album. Karlu se svidio tekst, napravio je glazbu, Josipa je otpjevala i pjesma je ušla u legendu.

Jeste li ikad požalili što je niste ostavili za sebe?

– Nisam. Ona je stvarno veliki hit, a ja je uvijek mogu otpjevati i reciklirati jer sam njen autor. Možda je i otpjevam za neke nove generacije. 

Kako su izgledali vaši muzički počeci?

– Kao klinka sam išla u nižu muzičku školu, smjer klavir. I čim sam naučila note, krenula sam nešto komponirati. To je bila neka dječija furka, ali sam se uvijek vrzmala oko bine i muzičari su mi bili vrlo zanimljivi. Pišući za druge, upoznala sam većinu muzičkog svijeta.

Kao, recimo, Bajagu?

– Da, čovjeka s glasom Franka Sinatre. Bajaga je bio oduševljen mojim glasom, kao i ja njegovim. Rekao mi je da bih ja svoj glas trebala iskoristiti i nešto snimiti. On je krivac koji me je nagovorio da započnem pjevati. Bio mi je uzor sa tim svojim dubokim glasom. 

I vaš glas je vrlo neobičan.

– Ljudi su skloni da prihvataju muškarce sa dubokim glasom više nego žene, iako je 80-ih godina svjetsku karijeru napravila Amanda Lear. Ona je svoj duboki glas iskoristila u marketinške svrhe: pričala je da je zapravo operacijom postala žena. I kad sam ja zapjevala, moj glas je bio specifičan, a pjesma Laži me je bila ta koja me lansirala kao pjevačicu. Postala je popularna prije mene – ljudi nisu znali ko to pjeva, ali su je svi pjevali. Jedno vrijeme su mislili da je pjeva Loša iz Plavog orkestra… Jednom sam došla u Sloveniju, a oblačila sam se poput Cher, nosila periku, perje i svašta nešto, i DJ u Radovljici kraj Bleda, gdje sam nastupala, pitao me je: “A kad dolazi taj Alka Vuica?” Mislili su da sam, malo zbog glasa, a malo zbog neobičnog imena, muškarac! U Austriji su mi, opet, vikali “pederu!”. Svašta sam doživjela zbog svog glasa.

Otkud ime Alka?

– Mama je imala mnogo prijedloga: mogla sam biti Morana, Buga, Tuga – ovo bi mi baš pasalo (smijeh). Na kraju je odustala pa sam postala Alka. Danas mi je drago zbog toga iako kao dijete nisam voljela svoje ime. Djeca vole da se zovu kao svi drugi, ne vole biti ekscentrični i drugačiji. 

Ali ste se odužili svom imenu – stvarno ste postali drugačiji.

– Ne znam da li ime određuje tu “drugačijost” ili takav jesi, ali možda kad imaš drugačije ime i jesi drugačiji. 

Bili ste i drugačija majka, a jednom ste rekli kako je vaš sin Arian vaš najveći uspjeh u životu…

– Biti majka je nešto najdivnije što se ženi može dogoditi i što svaka žena koja ima tu priliku ne smije propustiti. Prekrasno je biti mama. Ja sam bila i jesam majka na specifičan način i na neki način samohrani roditelj. Imati dijete i odgojiti ga je prilično teško, a biti sam i odgovoran je još teže, ali je i predivno. 

U kakvim ste odnosima s Arianovim ocem Vukom Veličkovićem, beogradskim umjetnikom koji živi u Parizu?

– Danas svi imamo fantastičan odnos, moj sin sa svojim ocem i ja sa Vukom, ali on jednostavno nije bio prisutan. Živio je u Parizu, a mi u Zagrebu i naravno da ga ne možeš zvati za svaku sitnicu, odluke moraš donositi sam. Vuk je umjetnik i nije tata od zanata, što bi se reklo, čovjek je na svoju ruku. Upravo zbog toga što jesmo drugačiji, svi se dobro slažemo. Beskrajno se poštujemo i volimo i družimo se kad imamo priliku. Vuka smatram jednim od svojih najboljih prijatelja.

Kakav je Arian?

– Predivna osoba, ja ga obožavam. Jedan dečko muzičar mi je neki dan rekao: “Nikad ništa ružno nisam čuo o vašem sinu.” Rijetki su ljudi o kojima nikad niste čuli nešto ružno. Arian ima krasnu prirodu, mislim čak da je i predobar. Bavi se produkcijom u muzičkoj industriji. Ni on ne voli da se priča o njemu (smijeh). Studirao je produkciju Londonu, a sad dosta radi s momcima s evropske scene, s mladim alternativcima iz Hrvatske. To je glazba budućih generacija, a ne ono čime se ja bavim.

Je li vaše bavljenje muzikom i njega potaklo na to?

– Ne znam, ali ga jeste odredilo kad je bio klinac. Kad je htio da mu kupim motor ili gitaru, rekla sam: “Motor – ne, a gitara može.” I možda ga je to odredilo. Da sam kupila motor, možda bi danas vozio utrke. 

Imate li vi traume iz djetinjstva?

– Nisu me pustili u izviđače, a ja sam htjela biti izviđačica jer sam voljela Indijance. Mogla sam biti i skvo!

Nedavno ste iz jedne sudske bitke izašli kao pobjednica. Naime, pjevačica Vlatka Pokos treba vam platiti odštetu zbog uvreda na vaš račun koje je iznijela u svojoj knjizi…

– Ne bih niti jedan redak posvetila tome u vašim krasnim novinama. Sve šta se ima reći – reći će sud. To su ružne stvari, kad ste prema nekom fini, a onda vas neko iskoristi za svoju promociju. Haj’mo sad nešto popiti, težak je ovo intervju! (smijeh)

E, sad ćemo nešto veselije. Otkud vi u maslinarstvu?

– Moja draga prijateljica Saša Vekić naslijedila je prekrasna polja maslenika u Istri i radi odlično maslinovo ulje. Kako smo sestra i ja naslijedile neku zemlju u Barbanu i Ližnjanu u Istri, i ne znamo šta bismo s njom, palo mi je napamet da bi bilo lijepo proizvoditi maslinovo ulje, jer ga imam gdje i obraditi s obzirom da Saša ima pogon za proizvodnju. Maslina je najljepše drvo na svijetu. Ja sve u kuhinji radim na maslinovom ulju, nema lošeg – ima dobro i bolje. A i Harbe je jako zaljubljen u Istru i volio bi da se nečim tamo bavimo i kombiniramo život u tom dijelu Hrvatske. I to se poklopilo. Maslina je kao majka: uvijek daje plodove bez obzira koliko se bavili njome, dok je vinova loza uvijek kao žena – morate se stalno truditi. Kako smo Harbe i ja u godinama, najbolje je da uzgajamo masline. Zasad je sve to u povojima, još učimo od stručnjaka, ali plan postoji. 

Gdje Harbe i vi najviše vremena provodite zajedno?

– U Istri, jer je oboje jako volimo i svaki slobodan trenutak bježimo tamo. Zapravo, on me je i vratio Istri. Otkad smo zajedno, tamo smo najčešće. 

A jeste li sad u ovoj kratkoj posjeti Sarajevu uspjeli vidjeti svog prijatelja Halida Bešlića?

– Halidži je smršao! Vidjela sam to u Graciji! Trebam se vidjeti s njim ovih dana. Kaže mi da me ne viđa otkad sam s Harbetom (smijeh). Drago mi je da je smršao jer sam mu stalno govorila da se ostavi raznih pita i pituša i, eto, poslušao me je. 

S Halidom ste sarađivali, kao i sa Hankom Paldum i Harijem Varešanovićem, imate li želju s još nekim iz BiH napraviti muzički posao?

– Velika mi je želja da napravim nešto s Dinom Merlinom. Prijatelji smo još iz osamdesetih, ali nikad nam se nije dalo da sarađujemo. Željela sam s njim snimiti duet, i kad sam ga zvala – on je već snimao s Ninom Badrić. Ali, sigurno ćemo nešto jednom napraviti. 

Koja vam je vaša pjesma najdraža?

– Sve su one djeca mojih ljubavi i sve ih jednako volim, ne mogu razmišljati o najdražoj, ali pjesma koja mi je promijenila život je Laži me. Znači, to je pjesma koja me je označila, kupila kuću, automobil, moju budućnost. Njoj život dugujem, bila mi je nafakali – kako vi to kažete (smijeh). 

Je li ijedna pjesma nastala motivirana vašom i Harbetovom ljubavlju?

– Kako da ne! Sve pjesme na budućem albumu su inspirirane Harbetom, a naročito Alkina kafana. Ta je pjesma nastala jednom kad smo se nas dvoje posvađali, pa riječi kažu: prijatelji stari čekaju, a tvoje mjesto prazno, ne znam da l’ ćeš doći, al’ otvorena je za tebe Alkina kafana. To je simbolično: otvorena je za tebe moja kuća. 

I stvarno se posvađate?

– Daaa… I kad se posvađate, mi žene iz neke starije generacije uvijek čekamo da on povuče prvi potez, što bi bilo pristojno, a oni su nekako stidni… Ja sam uvijek maštala o tim velikim gestama, i kad se pojavi – sve mu je oprošteno. Ja puno opraštam, nisam zlopamtilo, jednostavno zaboravim loše stvari koje mi je neko učinio. To nije dobro jer dam priliku za novu povredu, ali volim što sam takva. Griješiti je ljudski, a praštati božanski. Puno se bolje osjećam kad praštam nego kad se svađam.  

I znate priznati da ste u krivu čak i kad niste?

– Da! Zapravo, volim zadržati prijateljstvo, ljubav, ljude koje si volio u životu, čak i kad strast prođe. Nelogično je da si nekoga volio do boli a na kraju s njim ne pričaš. To je suludo! A to se zapravo dešava jer ljudi drže više do svog ega nego do pravih vrijednosti. 

I na kraju, moramo se vratiti na početak priče: hoće li se Harbetu i vama “desiti brak”?

– Harbe i ja smo već u braku bez obzira što on nije potpisan. Bili smo u Visokom, ma šta to značilo! Duhovno smo vjenčani. (smijeh) Zasad nismo opterećeni papirom. Mislim da je to na neki način puno teže Harbetu nego meni – samac je dugo vremena, nikad se nije ženio. Dovoljno je za njega i ovo što je toliko dugo u vezi. Mislim, nisam ni ja nikad bila u braku… Ko zna, možda se Harbe nada nekoj mlađoj, hahaha… 

Pročitaj još
Related

Sarajevski kiseljak za 130. godišnjicu građanima daruje besplatni koncert Petra Graše

Na ovaj slavljenički događaj, koji će značajno obogatiti ljetnu...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...