HELENA CHRISTENSEN Ne mogu ni zamisliti kako izgleda po treći put započinjati život

U novembru 2018. objavili smo dirljivu priču o Heleni Christensen. Slavna danska manekenka koja je devedesetih dominirala svjetskim modnim pistama, danas se bavi fotografijom i angažirana je u mnogim humanitarnim akcijama i organizacijama. Pružajući podršku UNHCR-u, prije skoro tri godine je obišla izbjeglice u Ukrajini te napisala i snimila reportažu koju čitate u nastavku

Nedavno objavljeno

Napisala i snimila Helena Christensen

(Ostale fotografije: UNHCR/Hector Perez)

U vozu sam koji se polako kreće kroz seoske predjele Ukrajine. Dan je siv, napolju nema ni vegetacije, ali moje misli su još uvijek žive nakon što sam provela neko vrijeme s babuškama (ili bakama) na istoku zemlje, u kojem sukobi još uvijek traju. Još jednom putujem s UNHCR-om, agencijom UN-a za pomoć izbjeglicama, ovaj put da se susretnem i fotografišem ranjivu populaciju, starije ljude, koji su postali beskućnici nakon što su im u sukobima uništeni domovi.

Ovo putovanje za mene je izuzetno dirljivo, jer moja baka slavi 100. rođendan u julu. Starije ljude tako lako zaboravimo i zanemarimo, posebno za vrijeme vanrednih situacija. Moja misija je da podsjetim svijet da starci i starice, koji se mogu brzo oporaviti, hitno trebaju i zaslužuju našu pomoć kako bi ponovo izgradili svoje domove.

Ukrajina je dominirala našim TV ekranima prije nekoliko godina, nakon sukoba koji je natjerao stanovništvo da napusti svoje domove u Krimu i istočnom dijelu zemlje. U valu borbi i nasilja ubijeno je skoro 10.000 ljudi, a više od dva miliona raseljeno širom Ukrajine, ali i svijeta. Većina njih su ranjive kategorije: djeca, osobe s poteškoćama i starci. Život je za ove ljude ionako bio težak, jer se radi o jednoj od siromašnijih nacija unutar evropske porodice. Starije osobe preživljavale su od 40 do 50 dolara penzije mjesečno. Kad je počeo sukob u regijama Luhansk i Donjeck, njihove penzije su obustavljene, ostavljajući ih, ionako ranjive i siromašne, u nemogućnosti da spoje kraj s krajem.

Ninina priča

Moje putovanje u Ukrajinu imalo je za cilj da ove zaboravljene ljude vrati u centar pažnje i pokaže kako im se, kroz aktivnosti UNHCR-a i njegovih partnera, pruža podrška i pomaže u obnovi uništenih života. UNHCR obnavlja domove u područjima zahvaćenim sukobom za 22.000 porodica te im dostavlja važne potrepštine, poput deka, odjeće, posuđa te kreveta. 

Upoznala sam neke simpatične starce i starice, napravila njihove portrete te provela vrijeme slušajući njihove priče i svjedočenja. Ubijeđena sam kako mnogi od njih pate od traume, koja je rezultat činjenice da su prošli kroz užasna ratna iskustva tokom kojih su u konstantnim granatiranjima najvećim dijelom uništeni njihovi gradovi i sela. 

Pomislila sam na svoju baku kad sam upoznala Ninu. Ona je sjajna razgovorljiva 86-godišnjakinja širokog osmijeha. Njezin je život, priča mi, bio težak. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je bila djevojčica, vojnici su upali u njezinu kuću i natjerali nju i njenu porodicu da je napuste. Uzeli su im sve: krevete, odjeću, dragocjenosti njenih roditelja, pa čak i Nininu igračku – medvjedića. Nina je s roditeljima bila primorana pobjeći, a i danas se sjeća oca koji kopa veliku rupu u zemlji i pokriva je drvetom. U toj su nastambi provodili zimu za zimom prije negoli su našli krov nad glavom. Nina je ponovo postala raseljeno lice krajem sedamdesetih, a onda još jednom 2014. Sad je izbjeglica i živi u Kijevu.

Ne mogu ni zamisliti kako izgleda započinjati život iznova, po treći put, i to kad ste već zagazili u osamdesete godine. Ali Ninina čvrstina izbija na površinu: kroz šal živih boja, omotan oko njenog nježnog lica, koje je ukrašeno osmijehom i toplim, ljubaznim očima.  Najvažnija stvar koju sam čula od mnogih starijih raseljenih osoba koje sam upoznala i fotografirala je ta koliko su im njihovi domovi značili i koliko sanjaju o povratku kući jednog dana, kako bi nastavili živjeti dostojanstveno, u udobnosti i sigurnosti pod vlastitim krovom.

Verina priča 

Bila mi je velika čast putovati na istok i posjetiti neke od njih koji su se uspjeli vratiti kući. U Slovjansku sam upoznala Veru, 80-godišnju  učiteljicu u penziji, koja nakon muževljeve smrti živi sama. Prije tri godine je, nasreću, uspjela izbjeći smrt kad joj je jednog ranog jutra raketa eksplodirala iznad krova, uništivši gelerima krevet iz kojeg samo što je ustala. Bila je neutješna kad je saznala da više ne može živjeti u svom domu u kojem je provela najbolje trenutke svog života, zajedno sa suprugom, i u kojem su stanovale brojne lijepe uspomene, uključujući i vjenčanja njena dva sina – obojica su se oženila u bašti porodične kuće. Bez novca da plati popravak krova, odnosno novi krov, bila je prisiljena preseliti se u zapadni dio Ukrajine, kod svoje sestre. Sve se odigralo munjevitom brzinom, pa je Vera otišla bez ičega, samo s odjećom na sebi kao jedinom imovinom. Plakala je, priča mi, dugo, dugo… 

Zahvaljujući UNHCR-u Verina kuća je sada popravljena i ona je bila u mogućnosti vratiti se domu punom fotografija, drangulija i sretnih uspomena na život pun ljubavi. Za Veru to je značilo sve u životu.

Stalno sam susretala ljude u Slovjansku kojima je pomognuto da se vrate kući i koji su beskrajno zahvalni za svu podršku koju su dobili, ali još uvijek je puno njih koji trebaju pomoć da se vrate. Košta svega 800 dolara da se jednoj kući obnove krov, prozori i izolacija koja štiti od ledenih zima. Zahvaljujući UNHCR-ovom programu, hiljade porodica koje su ostale bez krova nad glavom uspjele su se vratiti kućama i nastaviti život dostojan čovjeka. Još važnije, imaju osjećaj sigurnosti – što je neprocjenjivo za sve starije ljude.

Kada padaju granate, mlađi ljudi mogu otići, ali koliko često u tim trenucima pomislimo na one starije, osobe s poteškoćama, slabije…? Takvi najčešće bivaju ostavljeni i zanemareni u vremenima sukoba i nasilja. Kad sam se oprostila s Verom, imala sam samo jednu misao u glavi: koliko je važno ne samo pružiti pomoć u spašavanju života starijih osoba već i osigurati da se njihovi glasovi čuju. Ne smijemo dopustiti da budu zaboravljeni. Oni zaslužuju poštovanje i pažnju.

Molim vas, donirajte novac za UNHCR-ov program “Nobody Left Outside” kako biste pomogli starijim ljudima raseljenim zbog konflikta, poput Vere, da se vrate kući. 

Pročitaj još
Related

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...