IFET FERAGET: Muriz i Davor će ući u anale zbog svoje borbe za istinu i pravdu

Danas se navršilo pet godina od nikad razjašnjene smrti Dženana Memića, a 24. marta bit će tri godine od pronalaska tijela Davida Dragičevića. Oba ova slučaja povezuje jedan čovjek: advokat Ifet Feraget, koji se stavio na raspolaganje Murizu Memiću i Davoru Dragičeviću, očevima koji tragaju za istinom i pravdom za svoje ubijene sinove. Ifet Feraget nema ni trunku dileme: “Odustati nećemo!”

Nedavno objavljeno

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

U ovom trenutku vjerovatno ne postoji advokat izloženiji javnosti od Ifeta Ferageta (56). Njemu su pravnu borbu za istinu i pravdu u ruke povjerili Muriz Memić i Davor Dragičević, očevi mladića Dženana i Davida, koji su, kako se to još uvijek u javnosti kvalificira, “smrtno stradali pod nerazjašnjenim okolnostima”. I plemenitiji. Jer osim znanja i iskustva, Ifet Feraget je, kada su ova dva slučaja u pitanju, pokazao da ima srce.

On kaže kako karakter čovjeku određuje sudbinu. I njemu se desilo upravo to. Rođenom Banjalučaninu, koji je kao mladi advokat napustio svoj grad 1992., te se nakon rata provedenog u Njemačkoj nastanio u Sarajevu, karakter nije dozvolio da skrštenih ruku gleda nepravdu koju trpe dva očajna oca. Znao je da ulazi u slučajeve u kojima je od početka bila umiješana politika. Da je razmišljao o vlastitom interesu, možda bi i okrenuo glavu, pustio da sve ide mimo njega. Ali nije. Bez ikakve naknade, pruža svoje pravne usluge i Murizu i Davoru, boreći se s vjetrenjačama, sa sistemom koji odbija biti servis građanima, koji, kako kaže, zataškava tragove, vodi istrage u pogrešnim pravcima, kupuje vrijeme kako bi se sve razvodnilo i otišlo u prošlost. 

Feraget se ne boji i nije zabrinut sa sebe. Ali se brine njegova supruga, s kojom dijeli svoju advokatsku kancelariju, koja je nakon prvog susreta s Davorom Dragičevićem plakala. “Pa nećeš valjda sad uzeti i Davora?”, upitala je u nevjerici, već znajući odgovor. “Naravno da ću ti pomoći”, rekao je Ifet Davoru Dragičeviću. “Ne znam dokle ćemo stići, ali stojim uz tebe.”   

Kako da se sretnu pravo i pravda, da se spoje u nekoj tački?

– Pravo i pravda se nikad nisu našli u jednoj tački. Problem je kod nas što želimo rezultat, a nećemo ni jedno sredstvo da primijenimo kako bismo došli do toga. Mi nikad nikog ne pozivamo na odgovornost, a uvijek pitamo – hoće li ta pravda? Ova dva slučaja na kojima ja radim su takav primjer. Zašto se ljudi ne pozivaju na odgovornost? Zašto vještak koji je lažno vještačio nije priveden, ispitan, saslušan? Zašto niko tužitelja nakon pet ili deset godina nekog slučaja, kad se taj predmet završi, kad nastupi zastara, kad je neko osuđen ili oslobođen, ne pita nešto? Ako je nastupila zastara zbog nemara, ili ako je “pala” optužnica, narodski rečeno, može se napraviti analiza i dubinska ekspertiza. Uvijek se može otkriti šta je problem. Ne možemo opštim diskusijama doći do konkretnih rezultata. Dakle, može se pravo dovesti u tačku gdje se nalazi pravda, ali bi trebalo postaviti pitanje odgovornosti, na prvom mjestu tužilaca, pa onda sudija. Policija je bolna tačka u našem sistemu: stranci vam to nerado priznaju. A tek kad se završi reforma pravosuđa, iako od toga nije bilo nikakvih rezultata, niti odgovornosti, onda na red dolazi reforma policije. Bez policije nema pravosuđa, oni su operativci, a tužilac vodi takozvanu kancelarijsku istragu. Od te istrage nema ništa ako na terenu nemate stručne ljude. Odnosno, imali biste, ali bi broj prijava i sankcija u odnosu na policajce trebao već biti enorman, jer pokretanjem istrage tužitelj je i ministar i komandir i komesar policajcu. To ljudi ne znaju. Međutim, stanje je ovako: tužilac mlad, ako krene sa zamjeranjem, ko zna gdje će stići. I ovdje je na vaše pitanje samo jedan odgovor: odgovornost! Ne može se reformisati pravosuđe dok se neko ne kazni zbog propusta. Kad ne znate ko je nekog ubio, onda ste u problemu generalno, tražite ubicu, dokaze… Ali kad znate da se radi o ubistvu, štitite ubicu, to je dokaz potpunog raspada jednog sistema. Onda od tog sistema ne možete očekivati ništa pozitivno.

Kako ste počeli raditi na slučaju Dženana Memića?

– Prije petnaestak godina sam imao dva predmeta na sudu, i tad sam upoznao Muriza Memića, koji je sjedio u publici. Uvijek pratim ko sjedi u sudnici, ko su ljudi koji se nađu pri ruci onima koji se nađu u problemima. Primijetio sam Muriza, na svako suđenje dolazio je na vrijeme, sjedio u prvom redu, nosio je smeđu kožnu jaknu, sve su to detalji koje sam zapazio. On je pratio te moje dvije odbrane na sudu. A onda, kad se desilo ovo sa Dženanom, Muriz je bio iziritiran postupcima tužilaštva: njega je, recimo, tužitelj Meris Ćato u kancelariji dočekao s nogama na stolu! To je disciplinski prekršaj, a da ne govorimo o kućnom odgoju i primjerenom ponašanju. Bio je to početak marta 2016. i Muriz se počeo raspitivati koga bi angažovao. Sjetio se tih mojih odbrana i kontaktirao me. 

“Ne može se reformisati pravosuđe dok se neko ne kazni zbog propusta”

Šta ste prvo zaključili nakon razgovora s Murizom Memićem?

– Sjećam se prvog sastanka: šokirale su me stvari koje mi je ispričao iako sam već imao iz medija neka početna saznanja o tom slučaju. Rekao sam mu: “Murize, zbog ovoga će se država tresti.” Bez obzira što zakoni nekad zakomplikuju određene stvari, o svemu treba razmišljati tako što ćete koristiti logiku. Dakle, Dženan Memić nije imao povrede koje bi upućivale na saobraćajnu nesreću, a već je tad počela da se širi priča da je to uzrok njegove smrti. Rekao sam odmah da preuzimam slučaj, da mora biti svjestan da će ovo trajati dugo, ali rekao sam mu da pristajem pod uslovom da mora “pobijediti sam sebe”, odnosno da ne smije napraviti nikakvu glupost. 

I naša najveća pobjeda dosad – a siguran sam da ćemo doći i do istine i pravde – jeste to da smo pobijedili nasilje. Nasilje je neprijatelj broj jedan pravdi. A oni koji ne žele da se ostvari pravda, sistem u kojem živimo, pokušavaju na hiljadu načina da vam spočitaju nasilje. Vidjeli ste šta se desilo u Banjoj Luci sa Davorom Dragičevićem iako on nikad nije nijednim postupkom pozvao niti sam primjenjivao nasilje. Njegov je otpor pravi gandijevski. Ono što meni imponuje u oba slučaja, to je da imam neograničeno povjerenje obje stranke. Suština i princip na kojem počiva advokatska profesija je odnos povjerenja. 

Kako vi gledate na proteste “Pravda za Dženana” i “Pravda za Davida”?

– Nisam pobornik tih protesta, meni treba sudnica, to je moje polje, ali ja tu priliku nemam u ova dva slučaja zato što, nažalost, prema našem Zakonu o krivičnom postupku, oštećeni nije stranka u postupku. Oštećeni je niko i ništa u ovakvim slučajevima. To je nešto što zamjeram ne samo strancima koji su koncipirali takav zakon, koji bi se trebao mijenjati, nego su sve odredbe koje se tiču oštećenog u toj legislativi – protuustavne. Oštećeni mora biti epicenter suđenja, on mora imati stolicu pored tužitelja, po potrebi i kancelariju, imati neograničeni pristup dokazima, jer njegovo je pravo da zna šta se desilo, da izvrši uvid u dokaze kako bi ostvario svoje pravo – a to je da se zadovolji istina. I to je tako logično i normalno. 

A ova dva slučaja, čini se, nemaju veze ni s logikom ni sa poimanjem normalnog?

– Ova dva slučaja najbolje su pokazala koliki je propust u samom zakonu. Te ljude niko ne poziva na suđenja: Muriz nikad nije pozvan u sudnicu; Davor još nije ni dobio tu priliku, jer poučeni iskustvom iz Sarajeva, u Banjoj Luci istraga stoji. Dakle, ovdje je podignuta lažna optužnica, za saobraćajnu nesreću, a tamo ne podižu nikakvu. 

I šta onda možete raditi u takvoj situaciji?

– Došli smo do ogromnog broja dokaza i danas znamo sve što se desilo sa Dženanom. Ali, Muriz je, prema zakonu, ikebana u ovom slučaju, a njega se sve ovo najviše tiče. Kad imate argumentaciju a ne možete pokrenuti neke procese, to je problem. O ovom slučaju, kao i o slučaju Dragičević, javnost puno zna, upoznata je i Generalna skupština UN-a, ambasadorski kor u BiH. To su dva slučaja organiziranog kriminala u tužilaštvu i policiji. I još uvijek nemamo adekvatne reakcije! To je zastrašujuće. Pitamo se ko ima toliku moć, a to više nije pojedinac, da i dalje sprečava adekvatne istrage, ne samo ubistva Dženana i Davida, nego ko je taj koji štiti ljude zbog toliko očiglednih propusta u ova dva slučaja. To je, ipak, sistem. A stranci kad to vide, izraze zabrinutost i razgule preko vrata. Njima je to nevjerovatno. Pa i u susjedstvu, da ne idemo dalje, već bi bilo reakcija, hapšenja tužilaca. A u BiH – ništa. Nikakve reakcije sistema. I zato je ovo što sam ja postigao u ova dva slučaja trenutno maksimum, jer je zakonski okvir takav.

“Očekujem, i čvrsto vjerujem, da će doći do pokretanja pravih, odgovarajućih istraga, jer opštepoznato je da Dženan nije stradao u saobraćajnoj nesreći, kao što se ni David nije utopio u potoku”

A šta očekujete u nastavku vaše borbe u okviru zakona?

– Očekujem, i čvrsto vjerujem, da će doći do pokretanja pravih, odgovarajućih istraga, jer opštepoznato je da Dženan nije stradao u saobraćajnoj nesreći, kao što se ni David nije utopio u potoku. Posjedujem o tome sve dokaze, ali nisam u stanju da natjeram tužilaštvo da provede odgovarajuće istrage. Tužioci se štite tako što izjave “Istraga je u toku”. Te četiri riječi za tužioca, ili bilo kojeg glasnogovornika u tužilaštvu, mogu značiti i optužnicu protiv samog sebe. Kad saopštite javnosti da je istraga u toku, vi ste za onoga ko se bavi pravom dali do znanja da se bavi blagovremena istraga, da su svi tragovi koji su mogli biti prikupljeni – i prikupljeni. Da se oni objektivno analiziraju, da su svi zaključci izvedeni na objektivan, profesionalan i stručan način i da se vodi istraga koja u skladu s tim tragovima i tim okolnostima. Kad kažete da je istraga u toku, a istražujete saobraćajnu nesreću koja se nije desila, ili u slučajevima ubistva vodite neadekvatnu istragu, onda ste sami protiv sebe napisali optužnicu.

Jesu li tužitelji nedodirljivi?

– E, to je ključno pitanje: odgovornost tužitelja. Zakon je propisao da sudija i tužitelj moraju imati određenu autonomnost u donošenju odluka i to uopšte nije sporno. Ali ta slobodna ocjena koju je zakon kao alat stavio na raspolaganje sudijama nije vezana formalizmima, uvijek je sudija taj koji to procjenjuje. U ova dva slučaja, ponajviše u predmetu Dženan Memić, vidimo koliko se to izvrgava ruglu. Logika je okvir koji ne možete preskočiti, a to se izvrgava ruglu. Postavlja se pitanje da li tužitelj, koji je završio pravni fakultet, položio pravosudni ispit, ima određeno iskustvo u struci, je li on to ne vidi ono što vidi svaka budala, ono što bode oči? Kako je to moguće? Da ne vidi ono što je logično?! I to sad imamo u ova dva slučaja. 

I gdje je tu odgovornost?

– Tužitelj ne odgovara ukoliko postupa u granicama svojih službenih ovlaštenja. On nije službeno ovlašten da u situacijama kad mu istražitelj kaže  ovo nije saobraćajna nesreća, a to se desilo u ovom slučaju, a da tužitelj odgovori: “Neka sada bude tako.” To je strašno! Ovdje imate svjesno vođenje istrage u neodgovarajućem pravcu, to se zove zataškavanje ubistva. Jedini cilj, i u tome su uspjeli, a mi nemamo adekvatna sredstva da se protiv toga borimo, jeste da ukradu vrijeme. Nije isto istraživati ubistvo sad i prije tri godine. Ali, u oba slučaja postoji još dovoljno dokaza koji govore sasvim jasno da se radi o ubistvima i sasvim jasno govore ko su potencijalne ubice. Ali, nažalost, još nema adekvatne reakcije.

Jeste li optimista?

– Jesam. Ne bih se bavio ovim poslom da nisam optimista. Mi ćemo kad-tad doći do neke odluke, kakva god ona bila. Evo, u predmetu Memić se čeka odluka Vrhovnog suda BiH, kojem je tužilaštvo uložilo žalbu na oslobađajući presudu Seferovićima,  a ne bi se trebala čekati. I to je sad jedna igra, koja mene već zabrinjava. Recimo, u susjednoj Hrvatskoj i novinari i akademska zajednica vrlo oštro reaguju na neke slučajeve, poput, recimo, premlaćivanja djevojke u Zadru, pa su bila velika suđenja poput onog bivšem premijeru Sanaderu, pa sad Todoriću. I tu imate itekako suvisle komentare u medijima i stručne i novinarske i one iz akademske zajednice. U BiH toga nema. Ovdje postoji strah. 

Ali, Davor Dragičević je pokazao snagu pojedinca da pokrene mase. 

– Neki dan je danska televizija napravila dokumentarac o Davoru. Nije ovo u rangu holokausta, nije ovo Kristalna noć, ali ova dva predmeta će kad-tad ući u anale zbog borbe dva oca za istinu i pravdu. Da Muriz, snajperista Armije BiH, i David Dragičević, vojnik Republike Srpske, postanu dva brata. I time smo pokazali da mi ovdje u BiH nemamo problema, osim politike. 

Na kraju, možete li prokomentarisati imenovanje Dalide Burzić sa sutkinju Suda BiH, koja je donedavno bila glavna kantonalna tužiteljica, zadužena za slučaj Dženana Memića.  

– Pored više nego dovoljno dokaza da se radi o ubistvu u predmetu Dženana Memića, optužnica je podignuta zbog saobraćajne nesreće. Nakon toga, u presudi Kantonalnog suda u Sarajevu je navedeno da Sud zbog količine nelogičnosti i nepovezanosti nije mogao potvrditi da se desila saobraćajna nesreća. Poznato je da je Ured disciplinskog tužioca VSTV-a protiv iste podnio disciplinsku prijavu zbog komunikacije s porodicom Memić i istupa u javnosti o tom predmetu jer je prije okončanja postupka javno komentarisala da se radi o saobraćajnoj nesreći.

Upravo to su razlozi zbog kojih sam iznenađen izborom Dalide Burzić za sutkinju Suda BiH! Predsjednik VSTV-a je rekao da ne postoji ništa što bi dovelo u pitanje izbor ovog kandidata, te da prilikom izbora sudija i tužilaca VSTV nema pravo da se rukovodi osjećanjima ili empatijom, nego isključivo dokazanim činjenicama. Pitam ga javno da li me je pažljivo slušao kada sam prije izvjesnog vremena predsjedništvo VSTV-a u detaljno upoznao upravo sa činjenicama iz predmeta Dženan Memić, a sve to što sam govorio je kasnije i potvrđeno u presudi Kantonalnog suda u Sarajevu.

Dakle, osnovna obaveza tužilaštava je ne samo da provodi pravdu već i da se vidi da se pravda provodi. S obzirom da je od značaja i utisak koji tužilac ostavlja u javnosti, poštujući pretpostavku nevinosti, nikako se ne bih složio da ne postoji ništa što bi dovelo u pitanje izbor Dalide Burzić za sutkinju Suda BiH. Prema zakonu za tužica ili sudiju može izabrati samo kandidat visokih moralnih kvaliteta.

Dok je bila na poziciji glavne kantonalne tužiteljice, Dalida Burzić je protiv vas podnijela tri disciplinske prijave navodeći da ste počinili “teže povrede bavljenja advokatskom djelatnošću” te da narušavate ugled advokature u slučaju u kojem zastupate Muriza Memića. 

– Sve tri prijave su bile potpuno neutemeljene, na kraju je disciplinski tužilac sve tri prijave odbacio. Taj napad je bio sračunat da se uplašim, da se povučem sa slučaja. Komentar većine advokata u to vrijeme bio je “ma ne možeš ti tu ništa”. Nisam se mirio s tim, a ne mirim se pogotovu danas kad znam o čemu se radi, i imam sve dokaze.

Gracija 362, 22.2.2019.

Pročitaj još
Related

Kako do zakona o istospolnim zajednicama a protiv govora mržnje i diskriminacije?

Napisala Mersiha Drinjaković Glavni grad BiH danas je domaćin trećoj...

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...