Piše Svetlana Peruničić
Foto Željko Đukić
Mladog bjelopoljskog pjevača Isaka Šabanovića publika je upoznala prije tri godine, kada je snimio pjesmu Moj slatki anđele. Tada osamnaestogodišnji maturant pobrao je brojne simpatije, a već naredne godine provjereni tandem Ljubiša Bulatović, tekst i muzika, i Mihailo Miha Radonjić, aranžman, snimio je novu pjesmu U meni još snage ima. Isak je nedavno snimio i treću pjesmu, Ti moja si, za koju je spot uradio Željko Đukić, čija premijera se očekuje početkom septembra.
Isakov ulazak u muzičke vode nije iznenađenje: otac Rafko je poznati bjelopoljski muzičar, pokojni djed Šabo bio je član Bjelopoljskih tamburaša, a njegov brat, takođe pokojni, Sabro, jedan od osnivača Festivala tamburaša.
Od kada se bavite muzikom i gdje ste učili prve note?
– Muzika je oduvijek bila sastavni dio naše porodice. Pored oca muzičara zavolio sam i muziku i sve ono što ide uz nju. Impresivne su bile svirke njegovog benda osamdesetih i devedesetih godina širom ondašnje zemlje, a ja sam im kasnije prisustvovao nebrojeno puta. Obožavao sam sve ono što oni sviraju i nekako sam po inerciji krenuo u muzičku školu, a kasnije, već sa desetak godina, osnivao sa drugarima bendove i svirao po garažama i podrumima. Tada su nam bake i majke bile najvjernija publika.
Koju vrstu muzike najviše volite?
– Sve opet potiče iz porodice, gdje su se najviše slušali rok i pop. Iako je moje odrastanje obilježio trend folk muzike, ja sam uživao uz pjesme Bijelog dugmeta, Parnog valjka, Tife i ostalih momaka koji su obilježili osamdesete godine prošlog vijeka, mnogo prije mog rođenja, ali to je nešto što mi je leglo. Te pjesme koje i ja danas pjevam su evergreen ex yu prostora i, uz poštovanje prema pojedinim autorima i izvođačima, teško da će se takva ekspanzija dobre domaće muzike skoro desiti. A najbolji pokazatelj je publika, mladi ljudi koji to vole i slušaju.
Ko Vam je bio najveća podrška kada ste počeli da se bavite muzikom? Koliko je Vaš otac Rafko uticao na izbor?
– Iako sam se divio njegovom radu i želio da budem dio tog svijeta, otac u početku nije bio oduševljen mojim izborom. Govorio je da je takav život težak, putovanja, odlasci od kuće, razdvajanje od porodice… Oduvijek je potencirao obrazovanje, tako da sam na trećoj godini Fakulteta vizuelnih umjetnosti u Podgorici, smjer produkcija, ali imam vremena i za muziku. Naravno, sada imam i podršku cijele porodice.
Prvu pjesmu Moj slatki anđele objavili ste sa 18 godina. Interesantno, autor Ljubiša Bulatović ju je napisao 11 godina ranije…
– Sve tri pjesme napisao je Ljubiša Bulatović, pjevač grupe Crna dama. Zanimljivo je da je ta pjesma bila na lageru tog benda i da je za 11 godina niko nije snimio, ali izgleda da je čekala baš mene. Tim Ljubiša Bulatović i Mihailo Miha Radonjić napravio je odličan projekat, pa smo nastavili saradnju i snimili još dvije pjesme.
Gdje ste imali prvi javni nastup?
– Prvi javni nastup je bio na Festivalu White Field u Bijelom Polju, kada sam osvojio prvo mjesto. To je bio vjetar u leđa da nastavim dalje.
Već neko vrijeme dva puta sedmično svirate u kafiću Cheers u Podgorici. Da li ste publici predstavili svoje pjesme i kako je reagovala?
– Prijem pjesama, i mojih i ostalih koje izvodim, je odličan. U Cheersu sam kao domaćin, jer sam tako prihvaćen od početka. Imam odličnu saradnju sa vlasnicima i osobljem, na obostrano zadovoljstvo.
Nekoliko puta ste nastupali na Festivalu tamburaša u Bijelom Polju, u čast svog pokojnog djede Šaba. Koliko je teško prilagoditi se toj vrsti muzike?
– Moj pokojni djed je bio član Bjelopoljskih tamburaša, kao i njegov brat, koji je utemeljio taj festival prije 14 godina. I moj otac je bio solista, a prethodne dvije godine, na poziv članova tog tamburaškog sastava, gostovao sam i ja. Kako nam je to porodična strast, osjetio sam potrebu da se oprobam i u toj vrsti muzike. Bilo je dobro iskustvo, ali ljubav je ipak na strani roka i zabavne muzike.
Planirate li da u bliskoj budućnosti izdate album?
– Planova, snova i želja ima mnogo, a izdavanje albuma je jedan od njih. Ali, sve u svoje vrijeme. Volim da citiram Tifu: Živimo u Diznilendu, nadamo se hepiendu.
Gracija CG br. 86. 19.08.2016.
