Napisala Sanja Hajdukov
Snimila Imrana Kapetanović
Moje je opredjeljenje da pišem o posebnim ženama. Neke od njih zaslužuju da njihov lik bude na jubilarnim poštanskim markicama, na novčanicama, da se priče o njima nalaze i u čitankama, po njima nazivaju škole i festivali. S ponosom predstavljam one koje same ne žele ovakav publicitet i ovoliku hvalu. Ali žele oni koji čitaju. I koji možda još ne znaju. I oni koji će tek doći.
Priča je ovo o ženi kojom treba svi da se ponosimo: ona je bila gostujuća predavačica na Harvardu, a sada je na Univerzitetu Roehampton u Londonu. Ovo je priča o prof. dr. Zilki Spahić-Šiljak (52), rođenoj Zeničanki, a sada Sarajki, koja je svoj postdoktorski naučni rad provela na Univerzitetu Stanford. Doktorirala je na rodnim studijama, bavi se liderstvom, feminizmom, osnaživanjem žena i promocijom obrazovanja.
Kažu da je kraljica Katarina Kosača, kada se ju silom odvodili na konjima iz njene voljene Bosne, sa brda sa žaljenjem gledala Zenicu i, pateći za otrgnutom djecom, rekla: ostade mi zjenica oka mog, pa otud i to ime Zenica. E ta, Andrić bi rekao bosanska kasaba, nije možda vjerovala da će jedna djevojka iz njene mahale po najvećim svjetskim univerzitetima hoditi i predavati. Profesorica Spahić-Šiljak je dokaz da žena može sve što odsanja, ali radom i trudom.
Rad liječi
Niste znali Zilku? Nisam ni ja, dok mi prijateljica Mirna, oduševljena nakon povratka s predavanja, nije rekla: “Moraš upoznati Zilku, predivna je, produhovljena, tako je zanimljiva, tip žene kakvu ti voliš. Ma, moraš upoznati Zilku i vidjećeš sama.” I baš kao što se želje ispunjavaju onima koji čisto i bistro žele, tako ja nedugo zatim spontano upoznah Zilku, na II Kongresu žena vjernica BiH.
Kad upoznate Zilku, vi u njenom pogledu i nenametljivom stavu pročitate upravo sve stilove modernog liderstva o kojem predaje – liderstvo služenjem. Većina žena i danas se izvinjava za svoje uspjehe, dok se muškarci izvinjavaju zbog grešaka, što sam naučila od Zilke Spahić-Šiljak, koju sam imala zadovoljstvo slušati, ali i čitati njene tekstove. Ono što me oduševilo u knjizi Bosanski labirint: Kultura, rod i liderstvo, koju je uredila, naučila sam da postoji i liderstvo služenjem, kao način vođenja gdje lider odnosno liderica zapravo brine o onima koji ga slijede. Božije riječi: “učinili ste za mene onoliko koliko učinite za najmanjeg u svojoj zajednici” zapravo sadrže samu suštinu liderstva služenjem. Sposobnost da se uključi u istraživanja o feminizmu, rodnim razlikama, liderstvu i sličnim temama, predanost i istrajan rad, bez osvrtanja na komentare da jedna žena, Bošnjakinja, koja je završila medresu, pritom nosi hidžab, ne bi možda trebala da se bavi ovim temama, dovela ju je do vrha svijeta. Tako je autentična i spiritualna i adaptivna. Umjesto da nam svojim uspjesima prkosi, ona na svom primjeru pokazuje liderstvo služenjem i svoje resurse tiho servira za dobrobit zajednice.
“Iako sam velika sanjalica i vjerujem da se radom može postići mnogo, nisam ipak razmišljala o tome da ću jednoga dana doći do najprestižnijih univerziteta u Americi. Međutim, ono što sam naučila svih ovih godina je da uvijek treba vjerovati da je moguće, a onda tu vjeru propratiti posvećenim radom. Kada bi me moje kolege u Americi pitale kako to da imam tako razvijenu radnu etiku, šalila bih se s njima i rekla da je moja majka bila protestantska muslimanka – promicala je veberovsku etiku rada: rad liječi, u radu je selamet i radom se sve postiže.”
Naglašavajući da je dominantnu ulogu za nju u formiranju radnih i moralnih ciljeva imala majka, kaže da ju je od ranog djetinjstva naučila da je rad neodvojiv od vjere, upravo onako kako se to u Kur’anu stalno naglašava da se ljudi pozivaju da vjeruju u jednog Boga i da čine dobra djela.
“Moja vjera oblikuje moj etički i moralni okvir i velika mi je motivacija i izvor iz kojeg crpim energiju i kreativnost i u kojoj nalazim smiraj. Vjera je također stalni korektiv za sve moje aktivnosti. Nastojim se pridržavati osnovnih postulata islama, ali tako da vjeru doživljavam kao nešto što oplemenjuje i što olakšava život, a ne kao teret krutih pravila koja treba slijepo slijediti bez razumijevanja, jer su pravila tu zbog čovjeka da mu pomognu i budu putokaz, a ne da ga porobljavaju. Sloboda je jedan od ključnih darova koje je Bog dao prvim ljudima u dženetu, i istinska vjera ide ruku pod ruku sa slobodom. Na koncu, samo se iz slobode može vjerovati jer silom i zakonom se ne može uređivati stanje srca i duše.”
Žene moraju biti obrazovane
Tražila sam potvrdu u mom mišljenju da je obrazovanje jedini izlaz, svjetlo i neophodnost za bolji položaj žene u društvu. Pitala sam to našu Bosanku svjetskog glasa i blistave karijere. Šta savjetuje druge žene, kako uči svoje studentice, kakve smjernice postavlja pred svoju kćerku?
“Da bi žene u bilo kojem društvu, pa i ovom našem bosanskohercegovačkom, popravile svoj položaj i ravnopravnije participirale u politici i na mjestima odlučivanja, trebaju prije svega biti obrazovane i imati razvijenu svijest o važnosti sudjelovanja žena u kreiranju i provedbi politika. Ako se žene uključuju u politiku a nisu rodno osviještene, onda će one biti marionete u rukama partijskih lidera. Ispunit će kvotu, a u suštini ne samo da neće doprinijeti većem uključenju žena, već će često biti prepreka drugim ženama da se odvaže na aktivan politički angažman. To ne znači da sam protiv kvota, jer su kvote jedan od načina da se osigura kvantitet iz kojeg se onda može filtrirati kvalitet.”
“Nastojim se pridržavati osnovnih postulata islama, ali tako da vjeru doživljavam kao nešto što oplemenjuje i što olakšava život, a ne kao teret krutih pravila koja treba slijepo slijediti bez razumijevanja”
Liderstvo predstavlja pasivnu komponentu poduzetništva, a toliko je bitno u boljem pozicioniranju žena u svijetu. U toku prvog talasa pandemije, pisali su mnogi mediji da su se sa izazovima ovako velike, neočekivane i nepredvidive krize bolje nosile zemlje kojima upravljaju žene, kao što su Njemačka i Novi Zeland, naprimjer. Kako bi obrazovala mlade ljude, stvarala buduće lidere i osnaživala mlade po svim osnovama, profesorica Spahić-Šiljak osnovala je 2006. godine Transkulturnu psihosocijalnu obrazovnu fondaciju (TPO), koja je postala prepoznatljiva u javnosti po svojim obrazovnim programima učenja o univerzalnim etičkim vrijednostima, kritičkom mišljenju i liderstvu žena i mladih.
“Ono po čemu se TPO fondacija izdvaja je to što nastoji povezivati akademski i aktivistički rad, vladine i nevladine institucije i organizacije, te religijske i nereligijske svjetonazore. Nastojimo biti most i dijaloški pristupati svim pitanjima, promovirati politike uključivanja, ali i prihvaćati različitosti koje su bogatstvo ove zemlje i ovih prostora. U narednim godinama planiramo nastaviti raditi na integriranju metoda kritičkog mišljenja u nastavi i više se baviti pitanjima integriranja rodne ravnopravnosti u visoko obrazovanje.”
Vjera i feminizam
Mnogi bi rekli da feminizam i vjera ne idu zajedno. Profesorica Spahić-Šiljak to objašnjava ovako: “Feminizam je za mene borba protiv svih oblika diskriminacije, opresije i seksizma i to ne samo protiv žena nego i svih marginaliziranih grupa. Na koncu, sva važna društvena pitanja su i feministička pitanja. Bez feminističke borbe žene ne bi danas uživale temeljna građanska i politička prava, uključujući i pravo na angažiranost u politici. O tome često govorim svojim studenticama koje uopće ne shvaćaju koliko su privilegirane, jer već imaju izborena temeljna prava, ali da je sada na njima da u mozaik rodne ravnopravnosti dodaju jednu kockicu i ostave nešto u zalog novim generacijama kao što su to za nas učinile naše pretkinje.”
Ostavlja me bez riječi Zilka, kao prvog dana kad sam je upoznala. Možda bih samo mogla na kraju citirati Abrahama Lincolna: Ne moramo biti uspješni, ali je važno da budemo dostojni svjetlosti koju posjedujemo.
Koliko ovakvih žena poznajete?
Malo ili ni jednu?
Zato je savjet koji mi je dala Mirna s početka priče zapravo odličan zaključak: Moraš upoznati Zilku!
