Piše: Vedrana Božinović
Uhvatila sam sebe kako ljude pozdravljam sa – čuvaj se.
Zadnji put sam tako prije više od dvadeset pet godina.
Vrtimo se u krugovima.
*****
Tačan datum kad je potpisan Dejtonski mirovni sporazum znam od prije nekoliko nedjelja. Učila sam sa sinom lekciju iz Društva. Tad sam naučila i to da je onda kad sam ja mislila da je potpisan zapravo samo parafiran. Morala sam objasniti šta znači biti parafiran. I da nema nikakve veze sa parom.
Lekcije iz Društva obično oplačemo: ili on, ili ja. Nad Bosnom u doba Rimskog carstva smo plakali oboje. Dejtonski mirovni sporazum je izmakao kontroli kada je trebalo naučiti da se radi o Općem okvirnom sporazumu za mir u BiH. Nikako da upamti redoslijed riječi. Na kraju se naljutio i odbio da bilo šta ponavlja. Sjedili smo tako. On ljut. I ja, kao, strpljiva mama. I čekali da se steknu uslovi za nastavak. Kad me iznenada pitao: A gdje si ti bila tada, kad se potpisivao… ovaj… mir?
Na koncertu Leibacha.
U Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Negdje u parteru.
Da je sporazum potpisan i da je rat gotov saznala sam usput, nakon što sam izašla iz pozorišta, od prevodioca ekipe CNN-a koja je od građana uzimala izjave. Kako se osjećate sada kada je rat gotov?, pitala me je i gurnula mi mikrofon pod nos. Kako – rat gotov?! Pa, potpisan je mir. Čekaj, kako – potpisan mir? Gotov rat? Da, kako se osjećate? Osjećam se… Super.
Nisam gledala, ali čisto sumnjam da je moja izjava ikada emitovana. Četiri godine života. Četiri nenormalne, mračne godine vječne zime (ko se sjeća ljeta u ratu?) i stalno prisutnog straha, i stalnog opraštanja sa ljudima za koje ne znaš hoćeš li ih više ikada vidjeti. Četiri godine i šta sad? Gotovo. Sva nenormalnost tek tako završena, tako da mi neko gurne mikrofon pod nos i pita me kako se osjećam? Gdje je cvijeće koje se baca po ulicama, vatrometi, opšta radost, gdje su mladi vojnici i cure koje se sa njima ljube iz istorijskih udžbenika? Gdje je…? Nešto. Neki osjećaj. Eksplozija sreće. Olakšanje. Nešto. Bilo šta.
Tada sam shvatila užasnu stvar. I tada sam ja oplakala Opći okvirni sporazum za mir u BiH.
Nema katarze.
*****
U februaru, dok se još činilo kako će to biti sasvim pristojna godina, letjela sam za Barcelonu: iz Sarajeva za Budimpeštu jeftinim letom, pa onda nekim suludo ranojutarnjim i jednako jeftinim za Španiju. Na sarajevski aerodrom došla sam taman na vrijeme da čekiram kartu. Ušla i na vratima stala kao ukopana. Osoblje aerodroma, obezbjeđenje, svi koje sam mogla da vidim, nosili su maske i gumene rukavice. Da mi se nije tako strašno išlo da vidim more, okrenula bih se i pobjegla glavom bez obzira od scene iz američkog filma katastrofe, u kojem prvo svi izgledaju tako, a onda u vazduh odleti Eiffelov toranj. Dok mi je uzimao pasoš, uposlenik kompanije kojom sam letjela pitao me je, sa osmijehom koji se naslućivao ispod medicinske maske: da li stvarno izgledamo tako strašno? Da, rekla sam. Izgledate kao kraj svijeta.
Sjetila sam se ovoga danas kada sam se osvrnula po prodavnici tražeći policu sa konzerviranim kukuruzom. I umjesto toga vidjela ljude. I nasmijala se. Ispod maske. Kraj svijeta – koja glupost.
Ne pamćenje zlatnih ribica. Ipak je čovjekovo pamćenje najkraće na svijetu.
*****
Nakon mjeseci i mjeseci srećem na ulici prijateljicu, sasvim slučajno. Krećemo jedna prema drugoj, a onda se na nekoliko metara ukopavamo u mjestu. Gledamo se u užasnoj nelagodi. Pomjeramo tijela u mjestu naprijed-nazad, dižemo i spuštamo ruke bez riječi kao u nekom ritualnom plesu. Sve traje samo nekoliko sekundi, ali se čini mnogo duže. Neugodnost susreta. Ona prva prekida tišinu.
Grliš li se?
*****
Počela sam razmišljati sa “ako”. Donedavno sam još razmišljala sa “kad”. I onda se to preko noći, neprimjetno, promijenilo. Ako se ikada završi. Ako se ikada vratimo tamo gdje smo bili. Ako ikada više bude normalno. Mada je ovo zadnje i najopasnije. Jer – šta je normalno? Valjda ono na šta se navikneš. A mi se na sve tako brzo i tako lako naviknemo. Šta god da se dogodi, život se nastavi. U suštini, to bi trebalo da raduje.
Jebiga, malo me toga raduje u posljednje vrijeme.
Danas mi je palo na pamet da ću trebati vrijeme da se naviknem da opet na ulici pokrijem usta rukom kad zijevam – ako ikada prestanemo nositi maske.
Da.
O tempora, o mores.
*****
Dolazi mi poruka. Dijeliš tekst nekog medicinskog stručnjaka koji upozorava kako seks nakon korone ne smije da traje duže od deset minuta. Onda mi zvoni telefon i znam da si ti. Javljam se i onda se dugo, baš dugo smijemo preko Vibera.
*****
Ne sjećam se kada sam posljednji put bila toliko prazna. Toliko prazna da imam osjećaj da dok hodam zvoni šupljina. Nemam riječi. Čak ni misli. Desi mi se da naglas kažem neku rečenicu kao direktni prijenos iz mozga i prepadnem se, jer kad se izgovori naglas, onda se tek vidi koliko ni o čemu ni ne mislim. Dan usitnjavam kao krupnu novčanicu da je prije potrošim. Neprekidno se krećem u lavirintu nepotrebnih poslova. Izmišljam stvari koje će me zadržati u stanu. Slažem ormare. Brišem prašinu koja je pala od maloprije. Izmičem namještaj da vidim šta se dešava sa druge strane. Guram kamen uzbrdo kao samokaznu i samozabavu i samopronalazak načina da ne mislim o tome šta će biti sutra ili za pet dana ili, ne daj Bože, za mjesec. Ne mogu da čitam. Televizijski program mi je besmislen. Umaraju me društvene mreže. Nedostaje mi posao, moj posao, pravi posao. Učim lekcije. Oprašivanje biljaka. I parnu mašinu. I Opći okvirni sporazum za mir u BiH. Stalno se smiješim i govorim da je sve okej, da sam ja okej, da će sve biti okej i svi smo okej. Svi smo… super. (Kako se osjećate sada kada je…)
I zvonim prazninom.
I ne smijem da mislim o tome, a možda je sada to – to. Možda nema ništa dalje. Možda nema čarobnog štapića koji će sve popraviti.
Zato se grlim, ako neko pita. Zato.
Jer ne smijem baš sve da izgubim.
*****
Nema katarze.
Ponovim to sebi svakoga dana.
Čisto da se ne razočaram.
Mada znam da je zapravo sve vrijeme očekujem
Dan kada ćemo se ljubiti sa potpunim strancima.
