Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci AG
Od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, UN Women BiH u saradnji s partnerima provodi kampanju “Isključimo nasilje nad ženama i djevojčicama zajedno”. Aktivnosti su dio globalne kampanje “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, koja poziva na okončanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama. Gracija se pridružila kampanji, pa smo tim povodom kontaktirali Dariju Musu, socijalnu radnicu iz Gornjeg Vakufa / Uskoplja, Aleksandru Petrić, direktoricu Fondacije “Udružene žene” iz Banjaluke, Sabihu Husić, direktoricu organizacije “Medica” iz Zenice, te Dželilu Mulić-Čorbo porodičnu sistemsku psihoterapeutkinju iz Fondacije lokalne demokratije, koja vodi servis podrške sarajevske Sigurne kuće za žene, djecu i djevojke žrtve nasilja.
U fokusu ovogodišnje kampanje u BiH je utjecaj pandemije Covida-19 na porast nasilja nad ženama i djevojčicama. Darija Musa daje nam uvid u trenutnu situaciju: “U svim kriznim situacijama, pa tako i u vrijeme pandemije, eskaliraju uvjeti koji predstavljaju okidač za porast porodičnog nasilja. Strah, gubitak sigurnosti, finansijske poteškoće, stres, mjere distanciranja i izolacije stvaraju plodno tlo za nasilje u porodici. Dok negdje imamo povećan broj slučajeva nasilja u porodici, u nekim sredinama taj broj se znatno smanjio. To ne znači da se nasilje ne dešava, naprotiv, nasilje u porodici se zasigurno povećalo u ovim novim, stresnim okolnostima.”
Problem je u tome što, kako kaže Darija Musa, osobe izložene nasilju, u vrijeme izolacije i opterećenja servisa pomoći zbog pandemije, misle da nisu u mogućnosti da se sigurno povežu sa servisima podrške. “Zbog informacija koje svakodnevno slušaju, osobe izložene nasilju vjeruju da sistem podrške ne funkcionira adekvatno. Problem također predstavlja ograničeno kretanje i socijalna distanca zbog koje su osobe izložene nasilju pod većom kontrolom nasilnika, ne mogu se povjeriti članovima obitelji s kojima ne žive, prijateljima ili susjedima, što dodatno utiče na njihovu potpunu izolaciju.”
Sigurna riječ
Od velike je važnosti iskoristiti sve resurse kako bi zlostavljane osobe, čak i u uslovima izolacije i ograničenog kretanja, znale na koji način i kome se mogu obratiti za pomoć i zaštitu. “U nekim evropskim zemljama, za vrijeme pandemije, a zbog porasta nasilja u porodici, uvedena je sigurna riječ ‘Maska 19’. Uposlenici i uposlenice uslužnih djelatnosti, a posebno apoteka i supermarketa, koji su radili sve vrijeme pandemije, obučeni su da u slučaju kada neko kaže sigurnu riječ, odmah pozivaju pomoć. Ovo je odličan primjer solidarnosti, humanosti i podrške različitih djelatnosti sa istim ciljem – siguran i miran život za sve.”
Važno je da budemo svjesni činjenice da se nasilje u porodici dešava oko nas, ali bh. društvo još uvijek dovoljno ne prepoznaje oblike nasilja. “Prepoznati znakove nasilja i na koji način reagirati je od presudnog značaja. Osobe koje trpe nasilje ponekad prikrivaju tragove nasilja zbog straha za vlastiti život, život svoje djece, osjećaja nesigurnosti, stida itd. Trebamo pružiti razumijevanje, podršku i solidarnost kako bismo im pokazali da nisu sami i da nisu krivi za ono što im se dešava.”
Profesionalci i profesionalke u socijalnoj zaštiti u Srednjobosanskom kantonu formirali su Koordinaciono tijelo za prevenciju nasilja u porodici za SBK, a na općinskom nivou Multisektorske timove za prevenciju nasilja u porodici. “Djelovanje ovih timova se bazira na lokalnom umrežavanju, edukaciji i stalnoj saradnji i koordinaciji servisa podrške, s ciljem kvalitetnijeg i sveobuhvatnijeg odgovora na nasilje”, kaže Darija Musa.
Dr. sci. Sabiha Husić, direktorica zeničke “Medice”, obrazlaže kako je u Centru za terapiju žena i djece “Medica”, koji pruža specijalizirane usluge žrtvama nasilja skoro tri decenije, u periodu pandemije pruženo skoro 4500 različitih specijaliziranih usluga, za više od 1200 žena i djece, žrtava nasilja uglavnom s područja Federacije BiH. “Bilo je poziva i iz Republike Srpske i Brčko distrika, te je pozivateljicama pružena stručna podrška i savjetovanje. Radeći sa žrtvama rodno zasnovanog nasilja, primjetno je da obitelj nije uvijek podržavajuća, stan nije najsigurnije mjesto, ali i da partner najčešće svoj bijes, nezadovoljstvo i probleme te demonstraciju moći i kontrole pokazuje prema partnerici, ženi, a direktno i indirektno i prema djeci. To je primjetno i tokom pandemije, a određene epidemiološke mjere, odnosno lockdown, išao je naruku muškarcima nasilnog ponašanja da pokažu svoju dominaciju i bespomoćnost žene, da mora šutjeti, trpjeti, pokoravati se svim zahtjevima partnera i da je upravo on gospodar žene i njenog života, što je zasigurno dovelo do porasta slučajeva nasilja nad ženama.”
U Centru za terapiju žena “Medica” iz Zenice svi servisi i specijalizirane usluge bili su dostupni i na raspolaganju žrtvama rodno zasnovanog nasilja uz određenu reorganizaciju rada shodno preporukama i naredbama nadležnih kriznih štabova. “Servis sigurne kuće je bio otvoren 24 sata i dostupan za zbrinjavanje žena i djece žrtava nasilja. Pored servisa sigurne kuće, ‘Medica‘ je usluge psihološkog i pravnog savjetovanja i psihosocijalne podrške za žrtve nasilja nastavila pružati putem telefonskih linija SOS telefona 1265, posredstvom centrale (032 463 920) te koristeći i online mogućnosti, kao što su e-mail, Facebook itd. S obzirom da je ‘Medica’ prije sedam godina otvorila besplatnu jedinstvenu telefonsku liniju koja pokriva cijelu teritoriju BiH, žene su pozivale i tražile podršku, informacije i savjete s područja cijele BiH.”
Nedostatak zaštitne opreme
Ipak, otežavajuća okolnost u radu, napominje Sabiha Husić, bila je nedovoljna briga i finansijska podrška iz javnih budžeta posebno za sigurnu kuću, kao i nedostatak adekvatne zaštitne opreme. “‘Medica Zenica’ je pokrenula i kampanju ‘Solidarnost za zdravlje’ u okviru koje je, uz vlastite resurse i u saradnji sa ženama iz neformalne mreže ruralnih sredina Zeničko-dobojskog kantona, proizvela preko 40.000 zaštitnih maski, koje su donirane za osam sigurnih kuća u BiH, udruženjima, građankama i građanima te zdravstvenim ustanovama i bolnicama.”
Istovremeno, “Medica” iz Zenice je za žrtve rodno zasnovanog nasilja i druge marginalizirane skupine žena i djece koje su pogođene posljedicama pandemije obezbjeđivala pakete hrane, higijenskih potrepština urgentne pomoći za socioekonomske individualne potrebe žena zahvaljujući međunarodnim donatorima.
Osigurati institucionaliziranu i rodno osjetljivu podršku, pomoć i zbrinjavanje žrtava rodno zasnovanog nasilja bi trebao biti prioritet svih prioriteta. “Iznad svega, osigurati finansijsku sigurnost sigurnih kuća i stručnjakinja kako bi žrtve nasilja dobile sveobuhvatnu individualiziranu podršku, a dugogodišnji stručni rad i ekspertiza ženskih nevladinih organizacija bili prepoznati i priznati sa konkretnim postignućima. Pandemija je pokazala, kao i ranije krizne situacije, da su ženske nevladine organizacije uvijek na prvoj liniji zaštite i borbe za pravo žena i djece.”
Zakoni trebaju, napominje direktorica “Medice”, prepoznati sigurne kuće kao posebno osjetljivu specijaliziranu mjeru zaštite uz adekvatna i kontinuirana finansijska sredstva. “U svim budućim zakonskim rješenjima, sigurne kuće moraju sačuvati svoju autonomiju u okrilju ženskih nevladinih organizacija sa dugogodišnjim iskustvom rada sa žrtvama nasilja i traume, kako bi zaštitile žene od patrijarhalnih utjecaja tipa šuti, trpi, ne govori, ne sramoti obraz i porodicu. A ja smatram da činiti nasilje, gledati ga i ne zaštititi žrtve nasilja je najveća sramota.”
Aleksandra Petrić, direktorica Fondacije “Udružene žene” iz Banjaluke, kaže nam kako su organizacije civilnog društva u BiH koje pružaju direktnu podršku i pomoć ženama i djeci žrtvama nasilja u prvim mjesecima pandemije Covida-19 registrovale porast prijava nasilja i potreba za podrškom za 20%. “Fondacija ‘Udružene žene’ je u drugoj polovini aprila zabilježila porast poziva na SOS telefon za žrtve nasilja za 20% u odnosu na isti period prethodne godine. Samo tokom aprila došlo je do povećanja zahtjeva za zbrinjavanje žrtava u Sigurnu kuću za žene i djecu žrtve nasilja u Banjaluci koju vodi Fondacija ‘Udružene žene’. Centri za socijalni rad iz Banjaluke, Prnjavora, Ribnika i Srpca su u pet slučajeva tražili hitnu mjeru podrške za Sigurnu kuću za 11 žrtava. Uočili smo da je došlo do porasta svih oblika nasilja u porodici, koje je i prije pandemije bilo najzastupljeniji oblik rodno zasnovanog nasilja nad ženama.”
Porast broja poziva i zahtjeva za pravnom, psihološkom i socijalnom podrškom i pomoći ženama se nastavio tokom narednih mjeseci i u velikoj mjeri je uzrokovan restriktivnim mjerama koje su uveli krizni štabovi širom BiH. “U ovom periodu, žene su više izložene nasilju u porodici jer su naročito na početku pandemije, kada su bile uvedene i zabrane kretanja, bile zatvorene u kućama sa počiniocima nasilja, koji su vršili pojačano nasilje i kontrolisali žene koje u većini slučajeva nisu mogle potražiti pomoć. Rizik od izloženosti nasilju je za žene time bio povećan, kao i dodatni psihološki pritisak kroz osjećaj straha od neizvjesnosti.”
Polovinom marta, dio tima Fondacije “Udružene žene” je prešao na rad od kuće kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri spriječila mogućnost infekcije, naročito imajući u vidu da u ovoj fondaciji rade žene koje pripadaju rizičnim grupama po više osnova. “Osoblje Sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja u porodici, odnosno, psihološkinja, socijalne radnice i medicinske sestre radile su i dalje rade po principu dežurstava kako bi nastavile pružati podršku i pomoć ženama i djeci koji koriste ovu specijalizovanu podršku.”
Nasilje nije privatni problem
Odgovarajući na prepoznate potrebe, Fondacija “Udružene žene” je uz podršku donatora obezbijedila pomoć za 105 žena i 188 djece kroz 326 usluga, koje su uključivale novčane bonove za nabavku hrane, podršku u plaćanju stanarine, režijskih troškova i lijekova, te podijelila 95 paketa korisnicama specijalizovanih servisa podrške i pomoći za žene žrtve nasilja koji postoje u okviru Fondacije.
Aleksandra Petrić nam govori kako je važno da svi razumijemo kako nasilje nije privatni problem žrtve, već problem društva i zajednice. Svi se moramo boriti protiv predrasuda koje se vezuju za nasilje i žene koje su mu izložene. “Često možemo čuti da sama žrtva ne želi da prijavljuje nasilje i da ga je svojim ponašanjem uzrokovala ili ‘zaslužila’. Niti jedna žena ne ‘zaslužuje’ da bude izložena nasilju, i za svako nasilje je uvijek i prvenstveno odgovoran onaj ko ga čini.”
U Bosni i Hercegovini još ne postoji ujednačen okvir zakona i javnih politika u vezi sa rodno zasnovanim nasiljem, što u velikoj mjeri utiče na odgovor javnih institucija. “Mi nemamo ujednačene statističke podatke o svim oblicima rodno zasnovanog nasilja na osnovu kojih bi se mogle planirati jasne i efikasne mjere prevencije i zaštite od nasilja. U kontekstu krizne situacije uzrokovane Covidom-19, smatram da je nužno da postoje sistemske mjere koje će brigu za potrebe žena i djece žrtava nasilja u kriznim situacijama staviti kao prioritet”, kaže Aleksandra Petrić.
“U nekim evropskim zemljama, za vrijeme pandemije, a zbog porasta nasilja u porodici, uvedena je sigurna riječ ‘Maska 19’. Uposlenici i uposlenice uslužnih djelatnosti, a posebno apoteka i supermarketa, koji su radili sve vrijeme pandemije, obučeni su da u slučaju kada neko kaže sigurnu riječ, odmah pozivaju pomoć”
Dželila Mulić-Čorbo, porodična sistemska psihoterapeutkinja, vodi servis podrške sarajevske Sigurne kuće za žene, djecu i djevojke žrtve nasilja. “Od početka pandemije i restriktivnih mjera, Centar za žene je preusmjerio sve svoje aktivnosti na telefonske i online platforme kako bi nastavio da pruža psihološku podršku, posebno jako važno za vrijeme kriznog perioda kroz krizne intervencije. Cilj nam je bio da budemo dostupni svim ženama i porodicama kojima je takva vrsta podrške neophodna.”
Nasilje u porodici je, napominje, veliki problem društva i bez pandemije, a trenutna situacija samo još više doprinosi riziku i teškoćama, ali u isto vrijeme i stavlja u fokus problematiku koja se odnosi na to da sve žene koje su pretrpjele nasilje imaju istu podršku i pomoć. “Nažalost, u urbanim sredinama žene imaju veći pristup servisima podrške, dok je za manja mjesta i ruralne sredine to još uvijek prilično nedostupno. Nas posebno brine činjenica da žene koje su zatvorene sa nasilnicima, koje su pod punom kontrolom nasilnika, nemaju pristup podršci, telefonu ni drugim sistemima podrške kao što su prijatelji i/ili porodica, komšije, a posebno nemaju pristup SOS telefonima ili policiji. U situacijama kada su nasilnici odsutni, kada rade, žene žrtve nasilja imaju mogućnost da potraže pomoć i podršku, što se sada, sa krizom i restriktivnim mjerama, mijenja, i postaju takoreći zatočenice nasilnika, kao i njihova djeca. Rizik postaje veći ukoliko nasilnik ostaje bez posla i finansijskih primanja”, govori Dželila Mulić-Čorbo.
Pružanje psihološke podrške u ovom periodu pokazalo se jako značajnim, posebno jer je većina žena koje su zvale bile zatvorene, izolovane i često bez ikakve vanjske podrške. “Iskazale su zahvalnost”, kaže Dželila Mulić-Čorbo, “što ima neko da ih sasluša i pruži neophodne dodatne informacije, ali i konkretne tehnike za prevazilaženje kriznih stanja i vrlo jasne smjernice kako da se zaštite u nemogućnosti da napuste nasilnog partnera. Osnaživale su se tokom ovog procesa, a samo saznanje da nisu same pokazalo se jako važnim, kao i spoznaja da tačno znaju šta treba da urade ukoliko nasilje eskalira.”
