SRĐAN MANDIĆ I HASAN TANOVIĆ: Načelnici nove ere

Kako su ratni događaji u velikoj mjeri oblikovali ono što su danas Hasan Tanović, kandidat za načelnika Općine Novo Sarajevo, i Srđan Mandić, kandidat za načelnika Općine Centar ispred Četvorke

Nedavno objavljeno

Tog proljeća ‘92., kad je u Sarajevu sve više ličilo na rat, Hasan i Srđan se nisu poznavali. Nije čudo, Sarajevo tada biješe golem grad. Ipak, imali su dvadesetak godina, dovoljno ideala, stavova i hrabrosti da se prijave u jedinice odbrane.
Nije prošlo malo, postalo je jasno ko je gore, ko napada, a ko se brani. Od Hasana i njegovog brata Hamida se to i očekivalo. Onako stasiti i u formi, potomci inteligentnih Gačana završiše u Vikićevoj jedinici podrške.
Ni u Srđanovoj kući nije bilo dilema gdje je prava strana. Gradivo je utvrđeno u onim noćima kada bi sestra Helena i on slušali priče iz oktobra ‘43. Bilo je to u Popovom polju, kada su njoj bile četiri a živjela sa mamom i tri sestre, bez muške glave, kako kaže, i kada su došli četnici i pokazali baš na njihovu kuću rekavši da je partizanska. Sigurnim korakom njemačkog oficira došli su do ognjišta, sasuli rafal i otišli. Nije teško ubiti četiri žene, čemu osvrtanje. Srđanova mama se, bit će, onesvijestila prije rafala, pa je stric kasnije nađe živu. Srđan i Helena su još kao mali shvatili da za fašizam nema opravdanja.
“Ko god je bio spreman da me sluša, pričao sam mu svoju priču. Sve do posljednjeg detalja. Način kojim pužem kroz travu, a granate pucaju oko mene i rafali šišaju travu ko u partizanskim filmovima. Ranjen sam 17. septembra 1992. na potezu između kožare i škole u Azićima. Napad je započeo ujutro. Bili smo podrška Vikićevima. Zauzeo sam položaj kad je granata pala na kuću pored mene i prilično me odbacila. Lijevu nogu nisam osjećao, bila je prekrivena šutom i mislio sam kako sam ostao bez nje”, govori Hasan Tanović o iskustvu ranjavanja u prvim mjesecima rata.
Srđana zapade Laki artiljerijsko-raketni divizion protuvazdušne odbrane. I kao u naivnom filmskom podlošku sa epskom porukom, komandant je bio Darvin Lisica, iz Šibenika, zamjenik Danijel Bilajac, pola Makedonac, bilo je i Čehoslovaka, zatim Mirsad Imširević, koji je malo prije toga s Bosnom osvojio Ligu prvaka u odbojci, pa Almir Kurt Kugla, Damir Marjanović… “I to moje ratno okruženje s početka davalo mi je pravo za entuzijazam, bilo je u skladu sa mojim idealima”, kaže Srđan.
Hasan je ušao sam u zaklon, previo ranu, borba se nastavlja. Sad već dolaze sa tenkovima i transporterima. Našli su se na brisanom prostoru. Ispred je livada koju treba preći. Nekoliko ih je već ranjeno dok su pokušavali. Jesen je i livada nije pokošena. Otjerao je sve suborce i ubijedio ih da sigurna smrt čeka onog ko ga pokuša nositi.
“Počeo sam puzati. Bacili su bombu u kuću 50 metara od mene. Ulaze, čiste prostor. Odmakli su se i nastavio sam puzati, spazili su kretanje, rafalali nasumično. Oko mene sve praši, smrdi nagorena zemlja, a sa desne strane prodire tenk u punoj brzini. Kad je tenk 20 metara od vas, odskačete ko na trampolini. Ne znam kako me nisu vidjeli, zgazili. Jasno vidim momka na kupoli. Mlad je, plav, lijep, vjerovatno drogiran, i u ruci mu je sijač smrti. Ispaljuje nasumično na naše položaje i kreću se. I ja nastavljam puzati. Tada me pogađaju po drugi put u nogu. Nemam više zavoja, i krvi sve manje, naši su predaleko, sad mogu nastaviti puzanje na rukama. Spor sam, zastajem, volio bih da prestane po svaku cijenu, ali neću se predati. Čujem naše, dozivam.”
Dali su mu prvu pomoć, strpali u golf dvojku. Grad je gorio od granatiranja, svaka raskrsnica bila je lutrija. Ipak, stigao je do ortopedije na Kliničkom centru u Sarajevu, koja će odrediti njegov život do kraja.
Za to vrijeme u Srđanovoj jednici, pored svih jada, smrti i sve češćih, dužih i gladnijih smjena na liniji, te ‘94. održavale su se Olimpijske igre u Norveškoj. Shvatili su da je jedan njihov suborac ipak Čeh, a drugi Slovak – po navijanju, razumije se.
“Rat je prokleta stvar. U početku je to bio zanos onih koji se brane, a kasnije upoznajete i one pragmatične. Bilo je proljeće ‘95, digli su nas… Dobili smo informaciju da će jedan ‘ugledni sarajevski biznismen’, čitaj: ratni profiter, obezbijediti za našu jedinicu nove uniforme – u ratu! Kada je ratno stanje na snazi, to nije nikakva usluga, već obaveza da se sve stavi u funkciju odbrane. Ne. Zauzvrat smo cijelu noć kroz tunel za njega prebacivali robu koju je kasnije prodavao. Mi, gladni, nosili smo feta sir, ulje, puter, kafu, šećer… Njegovi ljudi su nas nadgledali lampama da šta ne ukrademo…, priča Srđan.
Kažu da je ratno iskustvo bez premca najintenzivnije iskustvo koje može zadesiti čovjeka. Kako su ovi ratni događaji u velikoj mjeri oblikovali ono što su danas Hasan Tanović, kandidat za načelnika Općine Novo Sarajevo, i Srđan Mandić, kandidat za načelnika Općine Centar ispred Četvorke.

GODINE NADE

HASAN: Nakon ranjavanja sam mjesec dana ležao na ortopediji. Bolnice su bile pune, povezao sam se s tim ranjenicima, ljekarima. Ostao sam 60 posto invalid na živcu noge. Nastavio sam studij medicine, a onda je mog oca Uzeira ranila mina iza rata, ostao je amputirac. Zanimala me je i psihijatrija jer sam sebi htio pomoći, osjećao sam PTSP; ipak, na kraju sam rekao ili ortopedija ili ništa. Nikad se nisam pokajao. Imao sam sreću učiti od najboljih ortopeda, bili smo kolege koji su skupljali znanja ratne ortopedije, dešavala se smjena generacija, puno smo radili i na kraju bili prepoznati kao veoma sposobni.
SRĐAN: Kada sam razdužio uniformu, prvi put cijelu noć nisam spavao. Znao sam da sad preuzimam odgovornost za svoj život. Mislio sam kako je lakše bilo biti vojnik. Nelagodno je bilo i u amfiteatru Ekonomskog fakulteta: među tinejdžerima, a ja načet na sve strane. Ipak uspješno sam završio fakultet, i dok se većina kolega koncentrisala na banke, tek su ulazile one strane, plate sjajne, ja sam bio presretan što sam kao najbolji student dobio ponudu da radim za Klas. Presretan – jer je domaća firma. Proveo sam tamo 14 godina, mislio da nikad neću otići, prošao sve – od pripravnika, preko člana Uprave, do direktora Sprinda, ali najljepše mi je uvijek bilo sa radnicima. Ubrzo sam shvatio da je i to vrsta prve linije. Sjećam se sastanka sa stranim partnerima i uobičajenog pitanja o najvećim prijetnjama na tržištu, a direktor ko iz topa ispali: država! I to je zaista tako bilo tada, a danas još gore.

I NAKON RATA, RAT

HASAN: Otac me naučio da ne savijam kičmu, ličnim primjerom pokazao kako se boriti za stavove. U protivnom ne vrijede. I kad ti borba ne donosi ništa dobra. Tako je bilo i tih godina na KCUS-u kada je postalo jasno da će direktorica Izetbegović neutralisati svakog ko misli drugačije. Tri godine smo se borili i nedostajalo je još malo: grupa kolega i imali bismo kritičnu masu. Ko zna kako bi sve danas izgledalo.
To je jedna od najneobjašnjivijih pojava koje me okupiraju posljednjih godina: kako ljudi koji su uložili veliki trud, novac i strpljenje u svoje obrazovanje se prodaju za tako malo, brinu za mizerne ucjene. Ne znam gdje je greška…
Ipak, vrijedilo je. Kada smo odlazili sa KCUS-a napravili smo press-konferenciju i po prvi put javno kazali šta se tamo dešava i upozorili do čega će nas dovesti ta politika ako ne bude zaustavljena. Sarajevo do tada nije vidjelo takvo što.
SRĐAN: Stalno imam potrebu da pričam o toj Vladi Kantona Sarajevo, šestorki, pa četvorki kojoj sam pripadao. Govorim subjektivno i vidim da su to ljudi osjetili, možda će biti boljih i uspješnijih vlada, ali više nijedna kao ta naša. Djelovali smo kao jedno operativno tijelo, na našim sjednicama se nije moglo osjetiti da dolazimo iz šest stranaka. Brzo smo definisali ciljeve, politike su nekada htjele drugačije, pa bi Kovačević nas “branio” od NiP-a, a mi njega od Naše stranke.
Bilo nas je školskih drugara, vjenčanih kumova, svi smo obožavali Mirvada Kurića, Rileta naše mladosti… Desila se magija. Stalno osoblje Vlade KS je svjedočilo da nikada nije bilo takve vlade. Ismir Jusko je moj autoritet iz ratnih dana, Lejla Brčić je možda ponajbolji primjer kako je važna struka, kako dobar pravnik mora biti ministar pravde. Ona nam je svima bila autoritet. E, sad, znamo kako je macolom srušena ta vlada, prodana za sitan groš. Kad se sjetimo Juskovih suza na opraštanju… Promjena je pokrenuta.

POLITIKA

HASAN: Politika je častan posao ako se njome bave časni ljudi. Kako se gradila u staroj Grčkoj? Šta ima časnije od toga da vas ljudi izaberu zbog toga kakav jeste i da zastupate njihove interese! Iz razloga zbog kojeg sam izabrao medicinu, izabrao sam i politiku. Volim da pomažem, liječim, u tome pronalazim smisao života.
SRĐAN: Kada sam tokom mandata ministra Komunalne privrede u Vladi KS najprije isposlovao da se počisti spomen-park Vraca, a potom zapalili još jednu vječnu vatru zajedno sa Raifom Dizdarevićem u Sarajevu, osjećao sam se moćno. Gorio sam od uzbuđenja. I kad smo osvijetlili Hum. To svjetlo me simbolički oduševljava. To je moje svjetlo na kraju tunela kada sam ukrao fetu.

A GDJE JE LJUBAV?

HASAN: Tu kraj mene, rodila mi sina Fatiha. Moja Samina će reći da nisam romantik i ne znam kako sam se zaljubio baš u nju, ali ona je ostvarena, samosvjesna. Iako ne dozvoljavam dominaciju, uvijek sam volio snažne žene. Privlače me jaki ljudi. To što znam da, ako se desi da me sutra nema, ona će naš roditeljski zadatak i svako obećanje obaviti perfektno. Mogu biti siguran da sam napravio dobar izbor.
SRĐAN: Sjećate se scene iz serije Moj brat Aleksa kada je došao pred mater da kaže da voli Hrvaticu Anku, koja je, eto, spremna i vjeru promijeniti, a ona ga pogleda i reče kako mati nema ništa protiv. Ovaj se načas ozari. “Ali, ima Bog” – reče tada Nada Đurevska. Tako je i meni bilo. Volio sam tu ženu godinama poskrivečki. Njeni nisu dali. Ne znam šta smo mislili da će se desiti, ali… prestalo je. Danas je udata i sretna. I ja sam sretan zbog toga. Ne krivim je, ni njene roditelje, sebe malo, a svijet najviše. Ova priča je obilježila moj život, ali nisam izgubio vjeru u ljubav.n

(Tekst je nastao u okviru predizborne kampanje za Lokalne izbore u BiH)

Pročitaj još
Related

Kako do zakona o istospolnim zajednicama a protiv govora mržnje i diskriminacije?

Napisala Mersiha Drinjaković Glavni grad BiH danas je domaćin trećoj...

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...