Zla maćeha

Čovjeku je valjda suđeno da živi po klišeu

Piše: Vedrana Božinović

Moj sin ima spisak najboljih kuharica. Na spisku su broj jedan i broj dva.
Ja nisam na spisku. (Mada mislim da sam ipak trebala sačekati prije nego sam pitala ima li broja tri, a on rekao nema. Možda bih tako, ipak, stigla do bronze.)
Moj sin ima spisak mama. Kaže da mu je tako lakše kada treba nešto objasniti.
Na tom spisku ja sam mama dva.
Vrlo često pred ljudima iznese svoj spisak. Tada niko ne gleda u njega. Svi gledaju mene. I hoću li mu ja sve po spisku.

*****

Čovjeku je valjda suđeno da proživi sve moguće klišee.
Nekada mi se čini da sam zarobljena u neku pop pjesmu. Nešto od Dine Merlina. Kao u Zoni sumraka, objašnjavam kako bih ja da izađem ako se ikako može. A kaže mi se da ne može nikako. I stihovi se nižu dalje. Sa refrenom koji se ponavlja, baš kako treba.
Čovjeku je valjda suđeno da živi po klišeu.
Ja sam maćeha. Zla maćeha. Jer nema dobrih maćeha. Dobre su kume, tetke, bake što prodaju cvijeće na pijaci, zabavne su dadilje, psi su slatki, mačke umiljate, princeze imaju plavu kosu… Maćehe su zle. I gotovo. Džaba se boriš.
Kliše.
Ja sam, dakle, zla maćeha.
Što nema veze sa pop pjesmama. Više je braća Grim. Ali je to sve u pet deka.
Zloj maćehi, recimo, drhti ruka dok pravi punđu za balet. I proklinje vlastitu neambicioznost da joj u dvadeset godina života vlastitog ženskog djeteta nije palo na pamet da je bar dva puta odvede na balet. Pa bi znala kako se višak kose oko punđe skloni po propisu. A ne sa dvadeset šnala koje se namjerno izvlače. Čak i nakon što nad baletskom punđom, koju sam prethodno prostudirala na netu i pogledala bar dva tutorijala, provedem pola sata. I jasno mi je, mada ne razumijem jezik, mada ni riječ ne razumijem, sasvim mi je jasno da je rečeno ona ovo ne zna. Znam, znam, govorim. Biće to odlično. Samo da još ovo zakačim, i ovo da uhvatim… možda da…
I onda me ti gledaš kako gledam pramenove koji ispadaju.
I kažeš kako možda treba da se stegne.
A već se steglo. Tamo u grlu, gdje stanuju pljuskovi i oluje.
Strašno.
Kažem, kao da živim u pop pjesmi.
Kliše.

*****

Kad sam se onomad, dok smo još živjeli i putovali, vraćala sa putovanja avionom, uvijek bi nadletjela mjesto na kojem leži moj drugi otac. Avion bi obično do tada već letio dovoljno nisko da bi se jasno mogla vidjeti dva bijela nišana. I iako više ne vidim tako da ni knjigu ne čitam bez naočala, mogla sam da vidim urezana slova njegovog imena. To mi je uvijek bilo kao da me dočekao. Kao što već roditelji čekaju djecu da se vrate kući iz nekog izlaska, mada djeca sve dok ne dobiju vlastitu djecu to smatraju potpuno nepotrebnim i glupim. Mene je čekao. Nije zaspao, nego je stajao i čekao da dođem da zna da je sve u redu. Tada sam, prije nego bi točkovi dodirnuli pistu, imala osjećaj da sam stigla kući. Kažu da se daidže vole najviše. Ne znam da li je to generalno tako. Ja svog volim najviše. Svakoga dana mi nedostaje otac kojeg nemam već skoro četrdeset godina i svakoga dana mi nedostaje moj drugi otac kojeg nema osam. A ja još uvijek iz telefona ne mogu da obrišem njegov broj. I još uvijek se trznem kad me neko zovne deminutivom mog imena. A rijetko me ko zovne deminutivom. Jer, baš sam ja ovakva cinična i užasna za deminutiva.
I često mislim kako bih bila manje sama da je tu. Mada ga nikada nisam zvala kada bih imala neki problem. Nekako je on uvijek nazvao mene.
Prije mjesec dana moja je sestra, njegova kćerka, rodila sina. Moja druga sestra, njegova starija kćerka, negdje je upravo u to vrijeme svoga sina upisala u prvi razred. Stalno sam mislila, koliko ponosan bi bio. Koliko ponosan!
Jednom mi je, onako usput, rekao kako se on ne boji ničega, jer zna da ću ja biti tu za njih. Kao starija sestra.
Ne znam. Trudim se.
Na mom spisku su dva oca. I nije to isto. Znam. Nikako nije isto. Ali svako ima neki svoj spisak.
Čudni su spiskovi Gospodnji.

*****

Rođendanska torta je morala biti od malina i čokolade. Tako da maline budu i unutra i vani. Jer samo tako se pravi prava čokoladna torta od malina. Nisam pitala, ali je realno pretpostaviti da mama pravi samo tako. Tortu sam našla na internetu. Zle maćehe se dosta koriste internetom.
A da naručimo tortu u slastičarni, rekao si.
Moja mama je tvrdila da nikada kada je bilo važno da joj uspije torta ona nije uspjela. Zašto sad mislim o tome? Zla maćeha na prijemnom ispitu. Iako je ustanovljeno da ne znam napraviti ni prženice. Nerangirana kuharica bez i jednog pobjedničkog mjesta. Čovjeku je suđeno da živi po klišeu. Znaš li ti koliko stvari se meni sada sudara u glavi?
Je li znaš ti koliko torti sam ja napravila u životu?, pitala sam.
I dok si objašnjavao kako se ne radi o odbrani sujete, nego o čistoj praktičnosti, vidjela sam da ti je frka.
Jer, nećemo povlađivati djeci, ali znamo da je mirnije ako je po njihovom.
Rođendanska torta je od malina i čokolade. Maline su i unutra i vani. One unutra sam stavila ja. One vani je poredala ona. Tvoja ideja. Da je pustimo da ukrasi po svom.
Sa kalupa kašikom skidam ono što se uhvatilo nakon što sam ga odvojila nožem. Hoćeš li da probaš?, pitam. Klima glavom. Jako dobro, kaže.
I ja osjetim tvoje olakšanje.
Zla maćeha pobjedonosno ukrašenu tortu vraća u frižider.

*****

Čovjeku je valjda suđeno da živi po klišeu.
Kao u vicu, ručamo sa mojom i tvojom djecom.
Moj sin kaže kako ima novi spisak najboljih kuharica. Broj jedan i dva su konstante. Moja mama se penje na brončano postolje.
Ti si na četvrtom mjestu.
Onda me pogleda i kao da se tek tada sjetio da sam tu, kaže: Pa i mama super kuha.
Ona će biti na mjestu pet.

*****

U bajci, zla maćeha pošalje djecu u šumu.
U realnosti, zla maćeha ode u šumu sama. I dugo, dugo u tišini sluša ptice.
Je li se samo meni čini da kukavica govori jeboote, jeboote, jeboote…?

Gracija 393, 10.7.2020.