Marama

O beskućnicima, migrantima, kineskim turistima...

Nedavno objavljeno

Piše: Vedrana Božinović
Dolaze li ptice na hranilicu?, pitaš. Ovdje nema ptica, kažem. Možda ih ne vidiš, kažeš. Ne vidim ih zato što ih nema. Nema ptica. Nema ničega. Samo kiša, koja sve ofarba u nijanse blatnjave. I dok to pišem, na hranilicu koju si postavio na drvo ispod mog prozora, na hranilicu koja je putovala tri stotine kilometara u gepeku tvog auta, koju si donio zato što ti voliš ptice, na tu hranilicu – slijeće ptica.
Grudi su joj crvene.
 *****
U Budimpešti ne vidim migrante; umjesto njih, na ulicama spavaju budimpeštanski beskućnici. Djevojka godina kao moja kćerka sjedi na deki u podzemnom prolazu i u rukama drži psa. Ispred nje je konzerva sa sićom. Iza nje, strateški, da se ne vidi mnogo, konzerva nekog piva. Jeftinog, pretpostavljam. Glava joj pada na grudi. Teško ostaje budna. Pas je miran. Pogledom ispraća prolaznike. Nekoliko puta prolazim. Ne zato što imam nekog posla pa idem tamo-vamo, nego zato što se potajno nadam da će kad prođem sljedeći put to mjesto biti prazno. Da ću moći barem u glavi da napravim happy ending. I onda je otišla kući i živjela dugo i sretno i čiča miča… Nema sretnog kraja. Njena glava priljubljena na njene grudi. Pas me prati pogledom.
                                                                                  *****
Četiri stotine stepenica nadole. Spiralnih stepenica. Koje gledane odozgo izgledaju kao puževa kućica. Slikam ponor. Naginjem se da uhvatim. Hvata me panični strah da mi ne ispadne telefon i ne odleti u crnu tačku na dnu spirale. U kadru su tvoje i moje cipele. Pristao si da ideš tek kada si čuo da se penje liftom. Ja volim visinu. Nemam strah. Gledam gore. Neka žena radi isto što i ja. Shvaćam da sam joj ušla u kadar. I da je već napravila sliku. Sa mojom glavom koja izviruje u njenu fotografiju. Ponijet će me sa sobom kući u neku zemlju. Ako me ne obriše. Ponijet će sa sobom trenutak u kojem sam pomislila kako mora da je grozno biti potomak vozača tramvaja koji je udario Gaudija.
 *****
Dan nakon Dana zaljubljenih, cijene u lokalnom supermarketu su već promijenjene. Ljubav je na sniženju. U kanti polako venu crvene ruže pojedinačno umotane u celofan.
*****
U Parizu neki migranti prodaju Eiffelove tornjeve. Zveckaju ogromnim prstenovima na koje su nanizani srebreni, bakarni ili šareni simboli grada. Madam, madam… Odmahujem glavom, trudeći se da ne ispadam neljubazna. Jedan od njih stoji pored mene dok pravim sliku sa Eiffelom u pozadini. Nemaš pojma, kaže mi kroz smijeh. Daj da ti pokažem. Pružam mu telefon. Samo na tren pomislim – a šta ako…? I stidim se misli. I nadam se da u pokretu pružanja nije osjetio oklijevanje. Vješto nas namješta. Na fotografiji držimo Eiffelov toranj za vrh. Kao pravi pravcati turisti. Special price, kaže mi osmijehom punim bijelih zuba. Where are you from? Oh, more special price for my sister. U mojoj torbi dugo će živjeti tri mala i jedan Eiffel srednje veličine. Nisam pitala odakle je on. I otkud tu. I koliko već dugo. Nisam pitala gdje spava. Nisam pitala ima li planove za budućnost. Ima li možda psa…
Samo sam, dok su svi gledali Eiffelov toranj, gledala njega kako podučava slikanju druge ljude.
*****
Na aerodromu svi imaju maske i gumene rukavice. Prizor je zastrašujući. Prilazim šalteru. Službenik koji mi gleda pasoš i kartu pita – zar zaista izgledamo toliko strašno? Da, kažem. Izgledate užasno. Jezivo. Kao u nekom filmu katastrofe. Izgledate tako da samo čekam kada će se vrata zatvoriti i kada će mi neko reći da više ne mogu izaći. Osjećam potpunu paniku. Mirno mi vraća čekiranu kartu i pasoš. Možda vi griješite što ne izgledate kao mi, kaže. Avion vam je pun Kineza.
U autobusu koji vozi putnike od zgrade do aviona, za ruku me, misleći da sam joj mama, hvata djevojčica. Čak i kad shvati grešku, ne zbuni se i ne počinje da plače. Smiješi mi se. Pomažem joj da siđe. Držimo se za ruke. Ja i mala Kineskinja. Sve dok je mama ne odvede.
Bez osmijeha.
*****
U Barceloni migranti prodaju replike Sagrada Familije. Na dugoj plaži skidam cipele i zavrćem farmerke. Uzalud. Valovi mi kvase nogavice. Pijesak mi ugodno grebe stopala. Voda hladi umor klasičnog putnika koji u dva dana želi da vidi sve što se može vidjeti. Bride mi stopala, čiji tragovi ostaju u pijesku. Dok ih ne pokrije val. Dvjestotinjak metara od mene, na prostrtoj marami, u žutoj štepanoj jakni, muškarac obavlja molitvu. Gledamo ga. Plažom trče muškarci u tajicama; neka djeca se dodaju loptom. Kad završi, dohvaća naslagane marame; jednu razlaže i pušta da vijori na vjetru. Kupit ću maramu, kažem. Kupit ću ti maramu, kažeš. Gledam te kako mu prilaziš. Uskoro ste okruženi drugim prodavačima sa plaže. Nude ti sok u čaši, male srebrene replike nezavršene crkve, Gaudijevog remek-djela, vožnju rikšom… Ti se ne snalaziš u iznenadnoj gužvi. Kupuješ maramu, ljubazno odmahuješ glavom, jedva se izvlačiš. Evo, kažeš. Hvala, kažem. On već maše drugom maramom. Ja se ne znam cjenkati, kažeš. Ni ja, kažem. Samo mi reci: da li ti se sviđa ili si samo željela…? Sviđa mi se, kažem. Osim toga, kad god budem sjedala na svoj kauč, koji ću pokriti baš tom maramom, mislit ću na to kako smo je na plaži kupili od nekog migranta koji je prije toga na njoj obavljao molitvu. To je trivija. Ja volim stvari sa trivijom.
Misliš li da je napravljena u Kini?, pitaš me.
*****
Svih šest kučića uspio si udomiti. Jednog po jednog, odnio si ih novim vlasnicima. Nakon dva dana, jedno kuče su vratili. Onog za kojeg smo govorili kako je najslađi – kao plišana igračka. Dječak za kojeg su ga uzeli je alergičan na pseću dlaku. Imam rezervni dom, rekao si. Već su ga tražili. Odnijet ću ga… sutra. Sigurno sutra. Sutra. Nisam stigao. Sutra ću. Sigurno sutra. Da, sutra…
Svakoga dana dobijem novu fotografiju plišane igračke.
*****
Dok prostirem maramu po kauču shvatam da sam je okrenula naopako. Viri etiketa.
Made in India.
Gracija 388, 21.2.2020.

Pročitaj još
Related

Kapitulacija

Piše: Vedrana Božinović Naslov u novinama kaže: Naučili smo živjeti...

Zazvonit će sat

Piše: Vedrana Božinović Odlučujem se na potpuno nerazumnu stvar: za...

Sreća je apsolutni “must”

Piše: Vedrana Božinović I život se nastavio. U dvorištu je kao...

Starenje

Piše: Vedrana Božinović Automobilom sam prošla pored poznanika iz djetinjstva...