Napisala Živana Jovančić
Porodica Mujčin iz Bosanskog Broda imala je krupan razlog da polovinom septembra doputuje iz Bosanskog Broda u Sarajevo. Supružnici Alma (32) i Nedžad (33) čine to početkom svake školske godine kako bi sina Darisa (11) ispratili u školu, zajedno sa mlađim sinom Imranom (8). Uz želju da bude odličan učenik šestog razreda koji pohađa u osnovnoj školi Zavoda za specijalni odgoj i obrazovanje djece “Mjedenica“. Bili su radosni i roditelji i njihovi sinovi, osjećajući se raspoloženo i praznično, a tome je obol dodao plodonosan razgovor na roditeljskom sastanku sa nastavnicom Emom Aletović. “Idemo u nove đačke pobjede”, optimistično i sa smijehom poručuju Darisovi roditelji. “Nastavnica Ema uputila nas je u plan i program po kome će raditi ove godine, a ona uvijek doda i novo gradivo koje je korisno za djecu. Drago nam je da naš Daris nastavlja sa istom nastavnicom. Sva su je djeca prihvatila kao svoju drugu majku, a mi roditelji imamo samo riječi hvale za nju.”
Isključenje iz vrtića
I Alma i Nedžad zaposleni su u trgovini iako su školovanjem stekli druga zanimanja: ona je veterinarski tehničar, a on kvalifikovani bravar. U braku su dvanaest godina i ponosni su roditelji. Ipak, porodičnu sreću zasjenilo je otkriće da je njihov Daris dijete iz autističnog spektra. Alma, koja je u 21. godini postala majka, danas se sjeća da je bila presretna gledajući sinčića kako se lijepo razvija. Od trenutka kad je Daris ušao u njihov život, veli Nedžad, na svijetu nije bilo sretnijeg tate od njega. Uživao je posmatrati prve korake svog sinčića, pratiti svaku njegovu riječ i pogled. Sa četrnaest mjeseci koračao je sa sigurnošću, a onda se odjednom sve preokrenulo.
“Moj sin postaje nemiran, hiperaktivan, sve manje govori. Kad se igra, to je na drugačiji način, recimo, okrene autić naopačke i neprestano vrti točkiće. Ili satima presipa vodu iz čaše u čašu. Ako prekinemo njegovu igru, nastaje vriska. Imao je poremećaj sna, spavao je veoma malo, ali ustane odmoran kao da je spavao cijelu noć. Za nas je sve to bilo veoma iscrpljujuće, i fizički i psihički. Pitao sam se da li Daris ima neki problem i koji je, ili je to prolazna faza u odrastanju. Nikad nisam imao susret sa osobom iz autističnog spektra”, govori Nedžad.
Alma i on odlučili su zatražiti stručnu pomoć bez odlaganja. Pedijatar ih je uputio kod psihologa i logopeda. Psiholog je preporučio da se sačeka da dječak napuni tri godine i tek tada odredi dijagnoza. Logoped se, opet, nije znao suzdržati, roditeljima je grubo prigovarao da je s njihovim sinom nemoguće raditi jer je nemiran, ali je već tada ipak ustvrdio da je u pitanju autizam. Roditelji malog Darisa kažu nam da nisu znali šta je zapravo autizam, zato su zatražili stručno objašnjenje kod logopeda. “To je za nas bio logičan, civilizovan potez, ali dobili smo smiješan odgovor: ‘Potražite malo na internetu’. Zamislite da dobijete takav odgovor stručne osobe?! Dijete smo upisali u gradski vrtić, tako nam je preporučeno, radi socijalizacije i druženja sa vršnjacima. Tek tada je nastao pakao. Daris nije bio prihvaćen ni od uposlenika ni roditelja djece u grupi. Nije htio spavati pa smo ga stavili na pola radnog vremena, ali nekima ni to nije odgovaralo. Bilo je razumnih roditelja, ali, nažalost, veoma malo. Nakon tri mjeseca, našeg su sina isključili iz vrtića. Stavili su nas na listu čekanja koju nikad nismo dočekali.”
“Isplakali smo rijeku suza”
Darisova mama ni do danas nije zaboravila duševnu bol koju su izazvale žalbe i grubi prigovori kako roditelja tako i osoblja u vrtiću, u kome je njen sin nakratko boravio. “Tu se vidjelo kako su djeca iz autističnog spektra prihvaćena u društvu, kako roditelji tipične djece reaguju, kako osoblje traži dlaku u jajetu djetetu kao što je moje, kako drugi roditelji postupaju prema netipičnoj djeci kao što je moje, a kako odgajaju svoju djecu. Sve to licemjerje teško mi je palo, žena sam, usto mnogo osjetljivija zbog bebe koju sam nosila.”
Muški izdržljiv i jači, Nedžad je više strepio za suprugu, za njeno zdravlje i zdravlje bebe koju nosi. Srećom, sve se završilo dobro. Alma se porodila 30. januara 2012., dobili su opet sina, dali su mu ime Imran, radost je ispunila njihov dom. Daris se lijepo ponašao prema malom braci, brinuo je o njemu tako da je oduševljavao roditelje. Polako je stasavao za školu: roditelji su ga upisali u Zavod za specijalni odgoj i obrazovanje djece “Mjedenica”. Ne baš lakog srca, priznaju oboje. “Našeg sina ostavili smo sa šest godina u Sarajevu. To je za nas bio najteži trenutak. Isplakali smo rijeku suza.”
Ali, već nakon mjesec dana napredak je bio vidljiv. “Krenuo je naš Daris laganim koracima u svoje pobjede, nizao je uspjeh za uspjehom, i sve ih je više danas. Radujemo se vikendima kad smo zajedno. Daris je moj heroj, moj drug, moj ponos”, razdragano priča tata Nedžad. Sa svoje strane, Alma priznaje da je razdvojenost od sina mogla podnositi jedino uz lijekove za smirenje, a tih 250 kilometara udaljenosti od Bosanskog Broda do Sarajeva činilo se kao udaljenost do svemira.
Darisov govor se postepeno razvijao i danas je postao veliki brbljivac. Njegova mama ističe da ima neko spontano interesovanje za džamije, voli otići u džamiju, a kako ga krasi smisao za likovnost, često ih crta ili pravi od plastelina. Oni, roditelji, presretni su što su na Darisu i njegovom ponašanju evidentni rezultati pažljivog i upornog rada u “Mjedenici”. Dokaz sam po sebi je činjenica da je njihov sin završio peti razred kao najbolji učenik odjeljenja, što ih je beskrajno obradovalo. Zahvalni su što im je sin napokon u stručnim rukama iako je razdvojenost od njega velika žrtva na koju su teška srca pristali. Zajedničko vrijeme provode vikendom, ali su tokom raspusta skupa, uživaju, vesele se. Bilo je u Bosanskom Brodu ljudi koji su im zamjerali što su sina poslali u Sarajevo, uprkos svima znanoj činjenici da su se na takav korak odlučili radi zdravlja svog djeteta. Lično iskustvo uvjerilo ih je da se male sredine, kao što je njihova, loše ophode prema djeci iz autističnog spektra, općenito prema djeci s razvojnim poteškoćama.
“Jednom nam je medicinska sestra Doma zdravlja rekla da joj smeta vriska našeg sina, da će ga istjerati napolje i razgovarati samo s njegovom mamom. I kad smo bili u Banjaluci, jedna sestra rekla nam je da naš mali nije vaspitan jer stalno plače i kako bi ga ona namlatila da je njen. Sve to čovjek guta, nekad odgovori, nekad zanemari, ali to je jako teško podnositi. To govori o odnosu našeg društva prema djeci iz autističnog spektra, o djeci s posebnim poteškoćama uopšte, ali i tome kakvi nam ljudi rade u zdravstvenim ustanovama. U našem društvu ljudi malo znaju o autizmu; zbog toga nismo ni mi roditelji prihvaćeni, često nas u tom svom neznanju neki i osuđuju”, govore Alma i Nedžad, hrabri i odani roditelji koji nastoje da sinovima pruže ljubav i pažnju, i da im ostvare želje.
