Napisala: Aida Delić
Snimio: Jasmin Fazlagić
Adil-beg Zulfikarpašić čovjek je iznimno bogate biografije. Rođen prije 85 godina u Foči, u znamenitoj porodici čiji je ugled prelazio okvire grada u kojima se generacijama živjelo, Adil-beg je još u djetinjstvu naučio nekoliko stvari koje će činiti osnovne smjernice njegovog budućeg života – bio je odgovoran prema svojim obavezama, slobodan u mišljenju, smjeran prema starijima i učenima, dobrohotan prema slabijima…
Mladost prekinuta ratom, onim Drugim svjetskim, članstvo u Partiji (iz koje je imao čak dva izbacivanja: prvi put kada je kao mlad revolucionar stao na stranu Miroslava Krleže u njegovom poznatom konfliktu sa KP-om), ilegalni rad, zatvori, borbe na ratištima širom nekadašnje države, visoke partijske i državne dužnosti, a onda prekid sa dotadašnjim životom i odlazak u emigraciju iz koje će se vratiti 44 godine kasnije – sve to čini život Adil-bega Zulfikarpašića. Danas, uprkos godinama iznimno vitalan, veći dio vremena živi u Sarajevu, no, redovno ide i u Zürich u kojem je živio nekoliko decenija.
Lijepi razgovori
Svaki dan, tačno u deset sati, Adil-beg je na svom “radnom mjestu” u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, koji je ustanovio po povratku u domovinu. Zajedno sa svojim saradnicima vodi ovu jedinstvenu ustanovu u BiH u kojoj su pohranjene vrijedne knjige, rijetki rukopisi, slike vrhunskih majstora. Nakon posla koji nekada traje i do kasnih poslijepodnevnih sati, Adil-beg se najbolje odmara u svom stanu smještenom u centru grada. Vrlo rado je u svoj dom poveo ekipu Gracije, poklonivši jedno poslijepodne, kako je sam rekao, lijepim razgovorima.
“Politikom se više ne bavim, iako, naravno, pratim sve što se dešava. No, lijepo je razgovarati o nekim drugim temama koje čine život”, kaže Adil-beg dok se liftom penjemo ka stanu. Njegov dom je na posljednjem spratu i zapravo je sastavljen od tri stana, pa stoga ne čudi što su u dnevni boravak bez problema stale tri garniture za sjedenje, plus trpezarijski sto sa šest stolica.
“Sve je ovo mojih ruku djelo”, kaže uz osmijeh, a nevjericu sa lica gostiju skidaju riječi Adil-begove sestrične Jasne Bešlagić, koja već 16 godina živi sa svojim daidžom: “Tačno tako, sve je ovo po daidžinoj zamisli, a nerijetko je sam prenosio i namještao slike, ukrase, birao boje…”
Fizički rad je, priznaje Adil-beg, ono što ga najbolje može opustiti ili osloboditi lošeg raspoloženja. Premda ima još jedan tajni recept za situacije u kojima mu je neophodno dizanje adrenalina: “E, onda ti izaberem nekog prijatelja sa kojim se ne slažem u nekoj stvari pa diskutujemo, i meni, bogami, bude bolje nakon toga”, smije se Adil-beg.
Dom Adil-bega Zulfikarpašića iznimno je ukusno uređen i u tome će se složiti svi koji su ga imali priliku vidjeti. No, tek će pravi poznavaoci prepoznati i visoku vrijednost svake pojedinačne stvari koje su, doznajemo, po nalogu Adil-bega donijete iz njegovih kuća koje ima diljem svijeta – od Nice, Sant Moritza, Züricha, New Yorka, Londona…
“Prodao sam neke od njih, uglavnom namještene kuće, iako sam neke drage stvari uzeo. Imam još jedan stan ovdje u Sarajevu, jedan, rekao bih, vrlo romantičan stan, na Breki, ali njega sam iznajmio strancima.”
Život je stvar mjere
Iako slovi za najimućnijeg stanovnika Bosne i Hercegovine, da se primijetiti da nema odstupanja od glavnog životnog principa – život je stvar mjere i ona se treba vidjeti u svemu što čovjek radi.
“Imućan jesam, ali ne i bogat, jer za bogatstvo mi trebaju milijarde, ali imam, hvala Bogu, dovoljno za svoj život, to je život kojim se mogu obezbijediti djeca i možda unuci. Ali, postoji pravilo koje čovjeka pravi neovisnim, a to je prilagoditi se situaciji koju živiš. Recimo, moja supruga je bila kćerka predsjednika suda, ministra i ambasadora i sigurno je naučila na jedan komotan život. Ja sam iz begovske dobrostojeće porodice, a opet, bilo je dana kada smo pojeli sendvič od putera i hljeba, a potom s novcem s kojim smo mogli otići u restoran, otišli u kazalište, na neku predstavu, balet. I vjerujte mi, tih momenata se veoma rado sjećam. Dakle, pitanje je šta smatrate da trebate imati od života”, pojašnjava Adil-beg svoju životnu filozofiju.
Nikada nije išao u krajnosti, ali je znao osjećajem mjere balansirati između potreba koje svaki čovjek ima.
“Da me je neko u vrijeme dok sam bio u emigraciji pitao kako živim, svakako da mu ne bih rekao da živim loše, da nemam šta jesti, šta obući. Čovjek može sa vrlo malo odijela izgledati pristojno obučen ako se pere, pegla… Svakako da je bilo teških momenata kada mi je puno toga nedostajalo, ali sam to nadoknađivao sadržajima. Kad sam došao u Švicarsku, sedam godina nisam išao na odmor, ali je Švicarska zemlja puna rijeka i jezera, gdje se može otići za male novce – ponesete deku i knjigu, jedan sendvič, kupate se i uživate u lijepoj prirodi. I u tome se čovjek može odmoriti. Sve se to može raditi a ne osjećati se nesretnim ako ne može sve i ako ne može dovoljno. Sve je stvar mjere.”
Jedinstven primjerak
Svoju suprugu Tanju Adil-beg je upoznao na Univerzitetu u Innsbrucku. On je želio nastaviti ratom prekinuti studij, a ona je već privodila kraju doktorsku tezu.
“Inače sam radoznao, volim filozofiju, volim umjetnost, literaturu, prosto ne mogu zamisliti moj život bez knjiga, bez tih susreta sa znanjem. Tanja je ista i to je nešto što je davalo dodatni kvalitet braku koji vrlo uspješno traje i danas.”
Poslovni uspjeh Zulfikarpašić pravi u svijetu bankarstva, kojim će se baviti čitav svoj radni vijek. No, paralelno je radio puno toga, između ostalog, ustanovio Bošnjački institut u Zürichu, čiji će jedan dio biti prenijet u Sarajevo. Uvijek je, kaže, u granicama svojih materijalnih mogućnosti, uzimao stvari koje će jednom koristiti njegovoj domovini. No, i sam njegov dom je namješten brojnim raritetima, vrhunskim slikama Mujezinovića, Berbera, Zeca, Rizvića…
Tanjina spavaća soba prekrivena je tepihom koji je svojevremeno plaćen preko sto hiljada švicarskih franaka i koji predstavlja jedinstven primjerak u svijetu. Riječ je, naime, o tepihu rađenom u vrijeme vladavine posljednje carske porodice u Kini, a koji bojama, čvorovima i simbolima govori o svojoj pripadnosti carskoj porodici.
“Prosto sam imao smisla za to i volio sam sakupljati stvari koje se više ne mogu ponavljati, jer se, jednostavno, više ne rade. Taj tepih se nikada više neće ponoviti! Kao ni ovaj sat koji se prije stotinu godina radio u Francuskoj”, pokazuje Adil-beg na sat koji svojom ljepotom nikog ne ostavlja ravnodušnim.
Zbog neke slike starih majstora, Adil-beg i Tanja su znali napraviti kilometarske puteve, i takvih putovanja, prema vlastitom priznanju, bilo je preko stotinu. Dovoljno je bilo čuti da se u Parizu, Beču ili Amsterdamu postavlja svjetska izložba, pa da se krene na put.
Najskuplja kupovina
“To čovjek radi zbog osobnog interesa, vlastitog veselja i radosti. I nikada nisam neku stvar uzeo da bi neko rekao da je to vrijedno toliko i toliko, nego sam uzimao stvari koje su me zainteresirale, čiju sam historiju poznavao. Ali, nisam dopustio da to postane pasija kojoj bih robovao. Upravo sam najdraže stvari poklanjao prijateljima, svojoj supruzi ili sada Bošnjačkom institutu…”
To da Adil-beg voli lijepe komode, ručno rađene stolove i stolice od engleskog i francuskog mebla, primjetno je i ovom sarajevskom stanu. Cijena je, kaže, nevažna, koliko je važna ljepota i ugođaj koji ti predmeti pružaju.
Do svega onoga što voli i cijeni, Adil-beg je uglavnom dolazio na aukcijama koje se na Zapadu tretiraju društvenim događajem. I nije mu se jednom desilo da potroši više novaca nego je prvobitno mislio.
“Najskuplja stvar koju sam kupio jeste Modiglianijeva slika koju sam platio devet miliona dolara. Imam tako puno tih stvari koje se čuvaju u trezoru – tepiha, slika, satova, knjiga i rukopisa. Sve to traži posebno obezbjeđenje. Jednom me je švicarska policija zvala jer su se na nekoj aukciji prodavale dvije vrijedne knjige u vlasništvu Bošnjačkog instituta koje su nekoliko mjeseci ranije bile ukradene. Utvrdili su da postoji pečat Instituta, da su katalogizarane i odmah su nazvali da se to vrati”, priča Adil-beg Zulfikarpašić.
Sva imovina je, naglašava Adil-beg, uredno popisana i katalogizirana. Svjestan godina i onoga što one nose, želio je maksimalno zaštititi sve što posjeduje, a što će velikim dijelom ostaviti državi i narodu BiH.
Kur’an iz Banje Luke
U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Adil-beg nije, iako je bio u prilici, kupovao ništa što je dolazilo iz naše zemlje. Ponajprije zbog toga što, kaže, nije mogao znati porijeklo onoga što su mu nudili, odnosno, nije mogao znati da li je to ukradeno ili, još gore, plaćeno nečijim životom.
“Napravio sam samo jedan izuzetak kada mi je došao čovjek i ponudio Kur’an, čiju sam ogromnu vrijednost odmah uočio, ali ga nisam zbog toga kupio, nego da ga sačuvam, da mu se ne izgubi trag. Čovjek je rekao da je Kur’an iz Banje Luke, da ga je – on je bio Srbin – uzeo da ga sačuva i da ga je donio meni. Kupio sam ga za tri hiljade franaka, a ispostavilo se da je riječ o jednom od tri raritetna primjerka sa područja Balkana i da vrijedi preko dvije stotine hiljada franaka! Kasnije smo istraživali kojoj porodici je Kur’an mogao pripadati, no nismo mogli ustanoviti, ali, vjerujte, kada bi se neko pojavio iz te porodice, ja bih mu ga dao, jer to je, prije svega, jedno porodično blago.”
Neprocjenjive stvari
“Družio sam se sa sjajnim ljudima, poput Meštrovića, Kljakovića, Torbara, koji su nadasve bili humanisti. S njima sam u Rimu provodio duge mediteranske noći u razgovorima, u diskusijama o općim stvarima, vrijednostima, i to su za mene neprocjenjive stvari.”
Gracija 12, 23.9.2005.
