Napisao: Emir Imamović
“Pogledajte ova imena: Boro Kontić, danas urednik najboljeg medija centra na Balkanu; Senad Pećanin, osnivač i urednik Dana; Neven Anđelić, doktor nauka, radi na CNN-u u Londonu; Saša Savić, senior vice-president najmoćnije svjetske marketinške agencije; Aleksandar Hemon, jedan od najprevođenijih svjetskih književnika u posljednoj deceniji, piše na engleskom; Zoran Stevanović, producent na CNN-u u Atlanti; Lida Hujić, doktorirala u Francuskoj; Mladen Sančanin, završio još jedan fakultet u Holandiji, informatički ekspert; Senada Ćumurović, direktorica BH Radija 1…” (Senad Hadžifejzović, Dani 2002. godine)
***
Sredina je osamdesetih godina prošloga vijeka. Urednici Drugog program Radio Sarajeva organiziraju audiciju za, kako se to obično kaže, mlade novinare/saradnike, one koji imaju dara za žurnalizam, ali nemaju godina da pitaju za platu. Student prava iz Crne Gore, nesuđeni glumac, pasionirani čitatelj novina, lako prolazi testove općeg znanja i informiranosti i odlazi u studio, da u mikrofon pročita vijest o tome da će sutra u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine biti nešto. Džaba je što kandidat zna sastav “Budućnosti” iz Titograda, ime šefa kabineta SK Makedonije i premijera Zimbabvea, ako mu glas ne valja, niko ga čuti neće. Možda, je li, nije pravedno, ali u printanim medijima treba znati napisati, recimo, predsjedništvo, a u elektronskim i izgovoriti ispravno, a ne presjeništvo.
Prvotimci Omladinskog programa
“Šjutra će članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine…”, čita kandidat, dok ono š ne zvuči kao kada se kaže šamar, nego mekše, crnogorski. “Ponovi”, čuje se iz režijskih prostorija. Student-kandidat se iskašlje, uzme zraka, pa punih pluća i čista grla krene: “Šjutra će članovi Predsjedništva…” “Ponovi.” “Šjutra će članovi Predsjedništva…” “Ponovi.” “Šjutra će članovi Predsjedništva…” “Ponovi.” Da urednik nije bio Boro Kontić i da nije tražio saradnike za Omladinski program, do dana današnjeg bi zgradom RTV Sarajevo odjekivalo: “Šjutra će članovi Predsjedništva…” “Ponovi.” Ali jeste, pa je Senad Pećanin postao i ostao novinar.
Sve se ozbiljne stvari na svijetu mogu porediti s fudbalom. Boro Kontić nije mogao, ali ni htio biti Florentino Perez, kupovati Galacticose, pa se nadati da će se neko od okupljenih zvijezda smilovati i potrčati i da će ih barem polovina misliti na druge koliko i na sebe. On je radio kao, recimo, Ajax, Barcelona ili Porto: pronalazio talentirane, učio ih zanatu, kreirao atmosferu oslobođene kreativnosti, ali i znao da neko može biti i veznjak i napadač, neko samo dobar bek, a da neko mora i sjediti na klupi. Možda i zauvijek. Vrijeme mu je dalo za pravo: prvotimci Omladinskog programa i danas su među najboljima, ma šta radili – od novinarstva do marketinga – dok rezerve svakoga dana u svakom pogledu pokazuju da nikada nisu bili za devedeset minuta, osim iz nužde.
Kada su Senad Zaimović i Bojan Hadžihalilović iz marketinške agencije Fabrika odlučili napraviti radio, pa tako spasiti ono što je nekada bilo ime OUR-a, a danas se zove brand, jedino u što su bili sigurni jeste da će Bori Kontiću ponuditi da na Radio Sarajevu radi šta i kako hoće. Direktor – kako je kazao jedan od bivših Kontićevih saradnika, Senad Hadžifejzović – najboljeg medija centra na Balkanu, valjda umoran od početaka i poslova zbog kojih Media Centar Sarajevo nije ostatak donatorskih egzibicija po Bosni i Hercegovini, nego ozbiljna, nezaobilazna institucija za novinarski, ali naučno-istraživački rad, nije prihvatio ponudu. Što, je li, ne znači kako je Boro zaboravio raditi. To što on ima je kao plivanje ili vožnja bicikla: ko jednom savlada, uvijek zna. A Kontić je, makar tri puta, dokazao kako radio uopće ne mora biti sekundarni medij i da za kvalitetan program ne postoji takozvani prime time.
Emisija PRIMUS
Priča i muzika subotom, PRIMUS, dakle, emisija radio Sarajeva pokrenuta 1979., emitirana je u ono doba kada njena ciljna publika spava: subotom ujutro – ne ujutro u jedanaest, nego od osam – ali to ne znači kako su je slušali urednik Boro Kontić i ton majstori, nego oni koji sat nisu navijali zbog obaveza. Budili se nakon burnog petka mamurni omladinci da bi, što fakat zvuči nevjerovatno, slušali radio. Ne da bi radila nešto (krečila, vozila auto, usisavala, učila anatomiju) i slušala radio, nego samo da bi slušala program koji će otkriti one što će se kasnije zvati New Primitivs. “To nikada ne propuštam reći. Boro Kontić je bio urednik na tadašnjem Radiju Sarajevo, na drugom programu je imao svoju emisiju koja se zvala Primus.
On je od Zlaje Arslanagića, osnivača Crvene jabuke saznao šta mi radimo. Zlaja ga je doveo na jedan naš koncert. Boro je vidio šta mi radimo i ponudio nam emisiju. Tako je nastala Top-lista nadrealista. Radili smo pet godina na radiju. Postigli smo enormnu slušanost, a niko nije znao kako mi izgledamo i ko smo. To je bilo smiješno. Hodamo ulicom i čujemo kako ljudi prepričavaju neke naše skečeve. To je prijalo našoj sujeti. Poslije je došla televizija”, ispričao je Zenit Đozić.
Kao tim Želje
Nakon Primusa, Kontić postaje urednik Drugog programa Radio Sarajeva, čiji je Omladinski program i danas najbolji radijski proizvod u Bosni i Hercegovini otkako je Đorđe Lukić 1945. godine poželio smrt fašizmu i slobodu narodu. I opet nije bilo važno to što je emitiranje počinjalo u vrijeme kada omladina ili uči ili je po školama i fakultetima ili spaja ugodno s beskorisnim, odnosno dangubi. “To je bio skup ljudi koji je radio doživljavao kao zadovoljstvo, a ne kao posao. A i nije se mogao doživljavati kao posao kad smo se zvali ‘volonteri’ i dobivali honorare svaka tri mjeseca.
Ali kada nabrojiš imena iz tadašnje redakcije, to je, čovječe, ko Željin tim iz Kupa UEFA: Hadžifejzović, Pećanin, Anđelić, Savić, Sančanin, Hemon, Burić, Ćumurović, Bralo, Mančić, Bilić, Baftić, Čulić, Gušić, Zaimović, Šuvalija. Mi smo samo brinuli kako da napravimo što je moguće bolji program, a o posljedicama našeg zezanja brinuo je Boro Kontić. A još su dodatni šmek emisiji davali i muzički urednik Ilko Čulić i redovni slušaoci Gospodin Baklava, Trale, Glasačka Kutija i Mashingever”, ispričao je Zoran Zoka Stevanović i prešutio da je Saša Hemon već tada pokazivao kako je “ispred svog vremena”. Dok se ostatak redakcije zanimao samo i isključivo za datum isplate honorara, on je na svakom redakcijskom sastanku pitao: “Kada ćemo dobiti kompjutere?”
Dežurni mikrofon
Posljednji veliki projekat dobitnika najvećeg svjetskog priznanja za dokumentarac Jazztime bila je emisija Dežurni mikrofon, pokrenuta i prekinuta u vrijeme kada se nije znalo ni hoće li biti Bosne i Hercegovine, a kamoli Radio televizije BiH.
Boro Kontić, novinar, direktor i biciklista, neko kome jednako “leži” i printano i elektronsko novinarstvo, stvorio je, dakle, mnogo toga vrijednoga, nikada ne zaboravljajući osnovno pravilo: nema te tehnike ni dizajna koji mogu sakriti lošeg novinara, kao što je dobar novinar – dobar novinar, pa makar pisao kredom. E, zato ga danas uspješni profesori, producenti, novinari, direktori marketinških agencija, vlasnici medija, književnici… zovu kako i zaslužuje: Gazda.
