Danas bi Halid slavio rođendan. 73. Ovaj dan je lijep ali i pun posebne tuge. Nema ni njegove Sejde, preminula je osam mjeseci nakon što nas je napustio Halid. I baš na dan njene dženaze Nijaz Skenderagić, jedan od Halidovih bliskih prijatelja, podijelio je dirljivo svjedočanstvo o njihovom zajedničkom životu, uspomenama i ljubavi kojoj ni vrijeme nije moglo oduzeti snagu. Njegove riječi su mi ostale u srcu, rečenice koje su podsjećale na jednu veliku ljubav, skoro pedeset godina života u kojem su dijelili sve i dobro i loše i koje su prizivale uspomenu na čovjeka koji je svoju ljubav pokazivao djelima.
![]()
„Otišla je i Sejda za svojim Halidom na vječni počinak“, napisao je Nijaz ovog ljeta, vraćajući se u sjećanjima na prošlogodišnje druženje u Dubaiju. Sedam dana i sedam noći koje su proveli zajedno ostalo mu je u posebnom sjećanju. Bilo je tu smijeha, šale, razgovora i prisjećanja na mladost, turneje i brojne zgode iz zajedničkog života.
![]()
Posebno su voljeli prepričavati kako su se upoznali, a Nijaz se prisjetio i Halidovog pitanja koje je jedne večeri, za Osmi mart, promijenilo njihove živote: „Hoćeš li se udati za mene?“
![]()
Jedna druga uspomena uvijek je iznova izazivala smijeh. Sejda je pričala o njihovom vjenčanju u selu Vrapci, u mjesnoj zajednici Knežina. Nije očekivala da će se udati u Halidovom rodnom kraju, mislila je da će svadba biti u Sarajevu. Ali Halidov otac želio je da se vjenčanje obavi upravo tamo. Na putu do sela trebalo je preći seoski potok, a Sejda nije željela da u svojim cipelama gazi kroz vodu. Halid ju je tada, kao pravi džentlmen, uzeo u naručje i prenio na drugu stranu.
„Godinama u tom potoku nema vode, a baš tog dana nadošla kao da me tjerala da pokažem svoje džentlmenske sposobnosti“, pričao je tad Halid, a njegove riječi upamtio i prenio nam Nijaz.
![]()
U toj maloj priči možda je sadržana cijela njihova ljubav. U gesti čovjeka koji ženu koju je odabrao za svog životnog saputnika nosi preko potoka, u smijehu kojim su se godinama vraćali tom trenutku, u bliskosti koja nije izgubila svoju nježnost ni nakon toliko zajedničkih godina.
Nijaz se prisjetio i Halidovog nastupa u Dubaiju, pred prepunom salom. Iako je pjevao za sve, činilo se da je svaka pjesma bila upućena samo jednoj osobi.
Pogled mu je neprestano tražio Sejdu. Svaki stih, svaka emocija bili su za nju
Kada su stigli teški dani, pregledi u Zagrebu i teške dijagnoze, Halid je požurio snimiti pjesmu „Sejda“. Kao da je želio ostaviti još jedno ljubavno pismo ženi s kojom je proveo gotovo pola stoljeća. Pjesmu koja će ostati i onda kada njih dvoje više ne budu mogli biti jedno uz drugo.
I nekako bude toplo čovjeku oko srca kad čita ove uspomene, zabilješke o čovjeku čije naslijeđe sigurno nisu samo pjesme a jesu veliki dio njega i nas. To su i dobrota, ljudskost, neposrednost i sposobnost da čovjek ostane blizak drugima, bez obzira na slavu i zvjezdani status kojeg nikad nije priznavao. A bio je istinska zvijezda.
Sjećam se danas i kako postoji inicijativa koju je nekoliko uglednih ljudi predložilo, i Nijaz to govori u svom omažu o Halidu i Sejdi, o ideji koju bi valjalo realizirati – da se po Halidu Bešliću utemelji nagrada koja bi vrednovala dobrotu. Da njegovo ime ostane povezano s onim što je i sam cijelim životom pokazivao – da veličina čovjeka nije samo u onome što stvori ili postigne nego i u onome što daje drugima, u pažnji, solidarnosti i ljudskosti.
Nagrada koja bi čuvala vrijednosti po kojima ćemo Halida pamtiti i podsjećala da dobrota zaslužuje javno priznanje, baš kao i umjetnički i profesionalni uspjesi
Halid i Sejda danas su ponovo zajedno u našim mislima. U glavi sam zamislila sliku njega kao mladoženje koji Sejdu prenosi preko potoka, i od tada sve do smrti je njegov pogled s pozornice uvijek tražio nju u publici.
Sretan ti rođendan, Halide. I hvala ti za sve ono što si nam ostavio.