Razgovarala: Dženita Vilajet Avdičević
Osam decenija postojanja Opere Narodnog pozorišta Sarajevo veliki je jubilej za kulturnu scenu Bosne i Hercegovine, ali i prilika da se prisjetimo generacija umjetnika koji su svojim talentom, radom i predanošću gradili njenu historiju.
Među njima je i sopranistica Melisa Hajrulahović-Tomić, koja već dvije decenije djeluje kao solistica Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Njen umjetnički put vodio ju je od muzičkog obrazovanja u Zenici i Sarajevu, preko usavršavanja u Njemačkoj, do nastupa na prestižnoj bečkoj Staatsoperi.
Povodom obilježavanja 80 godina Opere NPS-a, razgovarali smo s Melisom o njenom profesionalnom putu, ljubavi prema operi, ulogama koje su obilježile njenu karijeru, ali i položaju umjetnika i odnosu društva prema kulturi. Osvrnula se i na dvije decenije provedene na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, izazove s kojima se susreću operski umjetnici te značaj očuvanja umjetnosti koja, kako sama ističe, objedinjuje muziku, književnost, psihologiju i historiju.
Vaš profesionalni put vodio Vas je od muzičkog obrazovanja u Zenici i Sarajevu do usavršavanja u Njemačkoj i nastupa u bečkoj Staatsoperi. Kada ste prvi put shvatili da je opera Vaš životni poziv?
Iskreno, ne sjećam se da je postojao neki određeni trenutak u kojem sam sebi rekla: „Bavit ću se operom.“ To se desilo postepeno, kroz školovanje i rad na glasu. Moja prva i velika ljubav su, zapravo, mjuzikli, a Odsjek za solo pjevanje upisala sam s namjerom da svoj glas istreniram i pripremim se za taj muzički pravac.
Vremenom sam shvatila da me ne privlači samo ljepota pjevanja nego cijeli jedan svijet koji sam otkrila istražujući operu. Opera je način razmišljanja.
U njoj se prepliću muzika, književnost, ljudska psihologija i historija, a mi umjetnici imamo privilegiju da to sve pretočimo u živu emociju. Od nas se zahtijevaju disciplina, znanje, ali i strpljenje u neprestanom traganju za istinom u interpretaciji.
![]()
Narodno pozorište Sarajevo obilježava 80 godina postojanja Opere. Šta za Vas lično predstavlja ovaj jubilej i koliko je važno biti dio institucije koja iza sebe ima tako bogatu historiju?
Ja spadam u prvu poslijeratnu generaciju umjetnika Opere NPS-a i mnogo sam ponosna na tu činjenicu. Smatram da smo moje kolege i ja svojim djelovanjem uspjeli očuvati instituciju u umjetničkom smislu, uprkos velikom broju ozbiljnih izazova s kojima se, naročito danas, susrećemo.
Za mene je pripadnost ovoj kući istovremeno čast i odgovornost. Iz naše kuće potekli su umjetnici svjetskog renomea i kada radite u instituciji s takvom tradicijom, postajete svjesni da ne predstavljate samo sebe nego i sve ono što ste naslijedili od generacija prije, umjetnost koju treba čuvati i dalje razvijati.
Dvadeset godina ste dio Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Sjećate li se svog prvog nastupa i emocija koje su Vas tada pratile? Koliko se Melisa s početka karijere razlikuje od umjetnice kakva ste danas?
Taj osjećaj uzbuđenja, odgovornosti i želje da opravdate povjerenje koje vam je ukazano ostaje duboko urezan u pamćenju. Razmišljate kako ćete zvučati, hoćete li iznijeti sve onako kako ste zamislili… Jednostavno, preplavi vas koktel emocija i najčudnijih misli.
Kada ste na početku karijere, imate više onog mladalačkog nestrpljenja i zanosa i želite da što prije dosegnете neke ciljeve. Danas imam mnogo više iskustva i drugačiji odnos prema umjetnosti, ali i prema sebi kao umjetnici.
Naučila sam da se umjetnički razvoj ne mjeri brojem otpjevanih uloga ili nastupa nego sposobnošću da svaki put budete drugačiji.
Mislim da sam s godinama naučila da budem slobodnija u interpretaciji i da mnogo više uživam u samom procesu stvaranja. Naravno, životno iskustvo je ono što na kraju unosim u svaku ulogu koju tumačim.
Da li je opera u Bosni i Hercegovini umjetnost koju društvo dovoljno cijeni ili se od umjetnika očekuje da stvaraju uprkos nedostatku podrške?
Mislim da opera ima svoje mjesto u našem društvu, ali da podrška često nije na nivou koji ova umjetnost zahtijeva i zaslužuje. Imamo publiku koja voli operu, redovno dolazi na predstave i zna prepoznati kvalitet. Međutim, za opstanak i razvoj Opere nije dovoljna ljubav umjetnika i publike.
Opera je izuzetno zahtjevan i skup umjetnički oblik. Iza jedne predstave stoji ogroman broj ljudi, mnogo rada, vremena, znanja, organizacije… Potrebni su nam dobri uslovi, kontinuirano ulaganje i ozbiljniji odnos prema kulturi.
Naravno, umjetnici su navikli na odricanja i često pronalaze način da rade i onda kada uslovi baš i nisu onakvi kakvi bi trebali biti. Iskreno, ne mislim da bi požrtvovanost umjetnika trebala biti zamjena za sistemsku podršku.
Tokom karijere tumačili ste brojne kompleksne uloge. Postoji li lik koji Vam je posebno blizak i u kojem ste možda prepoznali dio vlastite ličnosti?
Moram priznati da mi je teško izdvojiti neku od uloga jer svaka na svoj način ostavi trag. Mislim da se s vremenom i naš odnos prema ulogama mijenja. Ono što ste prije deset, petnaest godina doživljavali na jedan način, sada, s više životnog iskustva, možete razumjeti drugačije, mnogo dublje. U tome i jeste ljepota ovog posla.
Najljepše je kada kroz ulogu uspijete razumjeti nekoga ko je totalno drugačiji od vas. To vas i kao čovjeka i kao umjetnika čini bogatijim.
Vjerujem da je suština umjetnosti upravo u tome da nas, kroz sve uloge koje živimo na sceni, učini bogatijim i boljim ljudima.
Na kraju, iza svake uloge, svake predstave, aplauza, ostaje čovjek sa svojim osjećanjima i onim što nosi u sebi.