Razgovarala Mersiha Drinjaković
Nakon premijere na Brijunima krajem jula, predstava Na čijoj si strani je sinoć stigla pred sarajevsku publiku, u SARTR, teatar nastao iz iskustva rata i opsade. Predstava kroz proces denacifikacije njemačkog dirigenta Wilhelma Furtwänglera otvara pitanja umjetnosti, politike, odgovornosti, krivice i mogućnosti neutralnosti.
„Na čijoj strani“ u režiji Lenke Udovički je vrlo jasan statement. Predstava nas suočava s pitanjem lične odgovornosti i izbora u trenutku kada više nije moguće ostati po strani. Ne nudi jednostavne odgovore, ali vrlo jasno insistira na tome da svako od nas, prije ili kasnije, mora odgovoriti na pitanje – na čijoj je strani.
I uprvo o tome smo razgovarali sa Mateom Mavrak, mladom sarajevskom glumicom koja je profesionalno odrasla upravo u SARTR-u, teatru koji opisuje kao siguran prostor u kojem je od prvog dana osjećala da pripada. Glumicom koja danas, nekoliko godina nakon rečenice da je gluma jedini životni izbor zbog kojeg se nikad nije pokajala, govori o tome šta znači sazrijevati zajedno sa svojim ulogama – ali i naučiti sačuvati sebe, postaviti granice i ostati otvoren.
Od diplomske predstave „Gidionov čvor“ do aktuelne „Na čijoj strani“, Matea Mavrak izgradila je jak pozorišni repertoar kroz SARTR i nezavisne produkcije, igrajući u predstavama „Sarajevo Feeling“, „Moj sin samo malo sporije hoda“, „Tramvaj zvani čežnja“, „Mrav i bukva“, „Alice u krevetu“, „Još uvijek smo živi“, „Klinč“, „Mjera za mjeru“, „Njih više nema“, „Tri boje cvekle“ i „Preobrazba: geneza jednog propadanja“.
Ko je Emmi Straube u tvojoj interpretaciji? Kako si je ti razumjela?
– “Na čijoj strani” pripada onoj kategoriji dramskih tekstova koji prije svega počivaju na snažnim i sjajno napisanim muškim likovima i ulogama. Uvijek je zanimljivo istraživati te oprečnosti; na koji način, u jednom takvom tekstu, ženski likovi prave svojevrsnu ravnotežu i grade svoju putanju opstanka i preživljavanja, njegujući i dalje, uprkos svemu, vlastitu krhkost, ranjivost i nježnost. Emmi Straube upravo je jedan od takvih likova. Mlada tajnica, zapisničarka, koja radi u uredu američkog majora Arnolda, i svakodnevno svjedoči posljedicama koje su ratna razaranja iza sebe ostavila. Pored vlastitih nenadoknadivih gubitaka sa kojima se suočila, svakodnevno vodi bilješke i o tuđim, i unatoč svemu, u njoj je i dalje živa i nepokolebljiva potreba za brigom, razumijevanjem i suosjećanjem. Za Emmi Straube preživjeti znači nadrasti sve ono destruktivno i silom nametnuto. Ona je u neprestanoj potrazi za lijepim, za umjetnošću, kulturom i svim onim stvarima koje njeguju duh i čuvaju dostojanstvo. Za svim onim što čini da se osjećamo živima.
U mojoj interpretaciji, ona je svijetla tačka budućnosti koju možemo graditi samo na temeljima mira i pravde, njegujući kulturu sjećanja, ali ne prenoseći teret prošlosti onima koji nakon nje ostaju, jer preživjeti ne znači biti saučesnik.
Šta za tebe znači igrati ženu koja se nalazi između dvije strane, dvije pobjede, dvije vrste vlasti?
– Neprestanu borbu. Sa samom sobom, prije svega. Ja sam i privatno neko ko se uvijek trudi prvo razumjeti, ali razumjeti ne znači nužno i opravdavati. Razumijevam da bi mi bilo lakše shvatiti razliku između crnog i bijelog, a onda se često nađem u nekoj sivoj zoni u kojoj su mi neke stvari neshvatljivo monstruozne i užasne. Tako je i sa Emmi. Ona ne pripada. Ona se trudi razumjeti da bi preživjela, svjesna samo jedne istine – u ratu nema pobjednika. U ratu su svi gubitnici.
Da li si tokom rada na predstavi uhvatila sebe kako Emmi opravdavaš, osuđuješ, razumiješ…?
– Kad sam u procesu kreiranja bilo koje uloge, uvijek krećem od sebe. Prvo tražim sličnosti. Da se bolje razumijemo, moj lik i ja. Vjerujem da mi glumci moramo silno voljeti i braniti svoj lik da bi ga voljela i publika. Ili ga barem moramo dobro i temeljito razumjeti. I evo, opet se vraćam na taj glagol razumijevanja. Nekako je važan za opstanak uopšte, čini mi se. Sa Emmi mi to nije bilo teško. Dobro smo se razumjele, intuitivno osjetile, i podijelile smo sav njen teret, a nekako je sve lakše u dvoje.
Može li umjetnik zaista biti apolitičan? Ili je i odluka da šutiš već neka vrsta političkog stava?
– Umjetnosti nema bez umjetnika, a umjetnik nikada ne može biti do kraja apolitičan. Odluka da se nešto odšuti također je validna, ali treba biti svjestan toga da je i tišina eho nekog stava. Ponekad jasniji i glasniji od bilo čega izgovorenog.
Smatram da je umjetnost, posebno pozorište, jedan od najdostojanstvenijih i najmoćnijih načina da se govori o važnim temama. Ona prava, istinska umjetnost nikoga ni na šta ne prisiljava.
Istovremeno je dovoljno glasna i snažna da podigne svijest onima koji su voljni gledati, slušati i čuti, a opet dovoljno tiha i nenametljiva da ostavlja mogućnost izbora za preusmjeravanje čula drugdje.
Furtwängler u predstavi pokušava braniti ideju da umjetnost može postojati izvan politike. Kako ti danas zvuči ta ideja?
– Moram priznati da donekle razumijem tu tezu, pa ću je sad pokušati opravdati, znajući unaprijed da ću je na kraju sama pobiti. Ukoliko se bavimo samo estetikom, onim što je oku lijepo i ugodno, mozak se nekako selektivno prilagodi i fokusira samo na vanjske podražaje, i prestane razmišljati o kontekstu u kojem je neka umjetnost nastala. To je slučaj sa svim vrstama umjetnosti, sa pozorištem, filmom, fotografijom, slikarstvom, muzikom… Ali ukoliko zagrebemo ispod površine, i počnemo istraživati okolnosti i historijski kontekst u kojem je neka umjetnost ili umjetnina nastala, počinjemo shvatati da je zapravo uveliko uvjetovana svim spoljašnjim faktorima, nerijetko i političkim. Dakle, rekla bih da umjetnost može postojati izvan politike samo ukoliko svjesno odlučimo baviti se samo njenom spoljašnjom, čulnom dimenzijom.
Ova predstava dolazi u Sarajevo, grad koji ima vlastito iskustvo opsade, rata, pitanja kako umjetnost preživljava u takvim okolnostima. Da li ti je zbog toga sarajevsko izvođenje drugačije od brijunskog?
– Drugačije je po mnogo čemu. Brijunsko iskustvo bilo je zaista posebno zbog ambijenta i cjelokupnog stvaralačkog iskustva pod otvorenim nebom, ali je i bilo sjajno vidjeti koliko se sama tematika predstave zaista tiče publike vrlo širokog spektra. Zasigurno će u Sarajevu ova predstava imati poseban odjek, i na poseban će način rezonirati sa publikom. Dirljiva mi je i sama pomisao na to da baš na scenu SARTR-a, u ovoj glumačkoj postavi, donosimo jedan tako važan i u svakom vremenu aktuelan pozorišni komad.
Rekla si jednom da je gluma jedini životni izbor zbog kojeg se nikad nisi pokajala. Da li danas ta rečenica i dalje stoji?
– Toliko me razveseli pitanje koje ima veze sa nekim od mojih prethodnih intervjua. Uvijek mi je dirljivo vidjeti da neko prati moj glumački rad, rast i razvoj, i zato Vam posebno hvala na ovome. Ta rečenica neuništivo opstaje i ostaje sa mnom kroz sve moje razvojne faze, privatne i poslovne. Kako sazrijevam, tako raste i broj izazova sa kojima se svakodnevno susrećem u ovom poslu, ali moju ljubav prema glumačkom pozivu još nikad ništa nije pokolebalo ni umanjilo, i nadam se da će tako i ostati.
Šta danas znaš o glumi što nisi znala kada si diplomirala?
– Imala sam sreću da studiram na sarajevskoj akademiji, na kojoj sam izgradila čvrste temelje, koji su mi do danas uvijek podloga od koje krećem. Gluma je, između ostalog, zanatska vještina, a za bilo koji zanat su vam, uz znanje, potrebni i dobri alati. Upravo to je najdragocjenije što su mi moji profesori dali. Naučili su me kako da te alate koristim tako da u konačnici dobijem čvrst i kvalitetan proizvod – ulogu. I na tome sam im vječno i beskrajno zahvalna.
Što se glumačkog poziva tiče, suština uvijek ostaje ista, kako prije 7 godina, tako i danas. Red, rad, disciplina i posvećenost, kao i to da je sam proces uvijek dragocjeniji od finalnog rezultata. Ono što sam vremenom spoznala je da je proces rada na ulozi, paralelno i proces rada na samoj sebi, prilika za rast, napredovanje i sazrijevanje. Najveći je izazov naučiti sačuvati sebe u tom procesu i postaviti vlastite granice. To je nešto što i ja savladavam svakodnevno, korak po korak, dan po dan.
Imaš iskustvo rada u SARTR-u od samog početka profesionalne karijere. Šta ti je taj teatar dao kao glumici?
– Nerijetko je moj odgovor na ovo pitanje – SVE. SARTR ima posebno mjesto u mom životu i profesionalnom razvoju. U ovih nekoliko godina, koliko sam tu, imala sam priliku susresti se sa različitim roditeljima, raznovrsnim rediteljskim poetikama i načinima rada, uz ansambl koji odiše zajedništvom i predanošću, zajedno sa vanjskim saradnicima koje uvijek dočekuju otvorenog srca. Od svojih kolega naučila sam mnogo, i učim i dalje. Uvijek su mi bili vjetar u leđa, podrška, savjetnici, i prijatelji. Za mene, mladu glumicu, bilo je veoma važno dobiti priliku za prve profesionalne angažmane u prostoru u kojem sam se od prvog dana osjećala kao kod kuće. Dobrodošlo, sigurno i prihvaćeno, bez ikakve potrebe za dokazivanjem i nadmetanjem. Taj sigurni prostor bio mi je, i još uvijek je, dodatni poticaj da uvijek dajem svoj maksimum, onoliko koliko je SARTR dao meni, zajedno sa svim ljudima koji ga čine.
U kratkom periodu radiš s različitim generacijama i velikim imenima regionalnog teatra. Šta od starijih kolega najviše „kradeš“ – u najboljem mogućem smislu?
– Baš imam veliku sreću i privilegiju da me ovaj posao spaja sa različitim generacijama glumaca, ali i reditelja, iz regiona. Ono što je meni posebno važno je što na mene gledaju kao na ravnopravnu. I to stvara poseban osjećaj sigurnosti i slobode, da mogu da budem i ostanem ranjiva i otvorena u vlastitoj promjeni. To je za glumački posao posebno važno. Trudim se od svakoga od njih “ukrasti” ponešto za svoj budući glumački rad, ali najviše od svega promatram to kako se čuvaju. Kako i koliko paze na sebe, i na koji način postavljaju granice u tom samoočuvanju. To je nešto u čemu mi se posebno ogleda njihovo mentorstvo.
Kako izgleda kada mlada glumica dobije priliku raditi s Lenkom Udovički, Svetozarom Cvetkovićem, Ozrenom Grabarićem, Albanom Ukajem…?
– Raditi pod rediteljskom palicom Lenke Udovički sa ovom glumačkom postavom za mene je bilo jedno poučavajuće, intenzivno i inspirativno iskustvo. Prvi put sam imala priliku sresti se sa Lenkom, Svetozarom i Ozrenom, ali sam već na prvoj čitaćoj probi imala osjećaj kao da se već od ranije poznajemo. Svi su toliko topli, otvoreni, pristupačni, i uz Albana, Davora i Džanu, sjajni, beskrajno posvećeni umjetnici. U pravom smislu te riječi. Mogu biti samo sretna što sam imala privilegiju raditi sa svim ovim ljudima i učiti od njih.
Jesi li privatno osoba koja lako zauzme stranu ili ti treba vrijeme da razumiješ sve strane priče?
– Po prirodi sam veliki borac za pravdu. I mnogo lakše podnosim kad neka nepravda biva nanesena meni, nego drugima. Uvijek mi se lakše boriti za druge, nego zauzeti se za samu sebe. To su, valjda, i recidivi mojih ženskih pretkinja, neki naučeni obrasci koji su u mene duboko ukorijenjeni i u neprestanoj sam borbi sa samom sobom u promjeni istih. Na teži sam način u životu naučila da svaka priča ima dvije strane, iako nam se ponekad čini da odmah na prvi pogled znamo šta je ispravno. Vratit ću se opet onom razumijevanju.
Vrijedi saslušati da bi razumjeli, iako vjerujem da nas intuicija skoro nikad ne vara. Barem mene moja još nikad nije prevarila.
I konačno – kada bi te neko danas pitao: „Matea, na čijoj si ti strani?“, šta bi mu odgovorila?
– Matea je uvijek na strani ljudskosti, iskrenosti, dobrote, pravednosti i nježnosti. Na strani ljubavi. Na strani svega onoga što je sušta suprotnost bilo kojoj vrsti sile, nepravde i destrukcije. Ne želim nikada prestati vjerovati da ćemo, unatoč svemu, jednom uspjeti izgraditi svijet koji počiva na temeljima dobrote i plemenitosti. Ne želim nikad izgubiti nadu u bolje sutra, jer vjerujem da je svijet bez nade svijet na pragu nestanka i propasti.
