Nekadašnji učenici Druge gimnazije okupili su se nakon četiri decenije ponovo u školskim klupama. U istom dvorištu, u istoj učionici u kojoj su nekada sjedili, ponovo su bili zajedno oni koji su se razišli na sve četiri strane svijeta.
Život je neke od njih odveo daleko, donio nove ljude, gradove, poslove, ljubavi, brige i pobjede, ali našli su se ponovno – i shvatili da je nešto važno cijelo vrijeme ostalo na istom mjestu.
Neki su došli iz drugih gradova, neki iz drugih zemalja. Neki su doslovno doletjeli samo na jedan dan, kako bi vidjeli svoje školske drugove i drugarice, a već sutradan ponovo krenuli svojim putem.
A kada su se ponovo našli jedni pored drugih, godine kao da su nakratko nestale. „Isto dvorište, ista učionica u kojoj smo nekad sjedili – ali sad gledamo jedni druge očima koje su vidjele mnogo više svijeta nego tada“, kaže Enisa Kulašin, direktorica Osnovne škole „Ćamil Sijarić“, magistrica geografije i autorica knjiga za nastavu iz geografije.
Svi su na ovo okupljanje donijeli svoje priče. Pričali su o životu, poslovima, porodicama, putovanjima, uspjesima i izazovima. O onome što ih je radovalo, ali i o onome što ih je lomilo. Razmjenjivali su iskustva kao ljudi koji se poznaju mnogo duže nego što bi se to moglo izmjeriti godinama.
Bilo je i onih priča koje se pričaju uz osmijeh, onih koje počinju sa „Sjećaš li se…“, a završavaju smijehom koji odjednom vrati čitavu jednu mladost.
Prisjetili su se omiljenih profesora i profesorica, školskih dogodovština, malih nestašluka i velikih planova koje su nekada pravili kao tinejdžeri, kako samo može mladost kad je cijeli život tek pred njima.
A između smijeha i zagrljaja, bilo je mjesta i za tišinu. Sjetili su se onih koji danas nisu među njima. Četiri decenije nisu samo vrijeme koje je prošlo – to su i ljudi koje smo putem izgubili, uspomene koje ostaju i imena koja se izgovaraju s posebnom nježnošću.
Škola ih je spojila prije četrdeset godina. Život ih je testirao i oblikovao. Neko je ostao u Sarajevu, neko otišao daleko, a neko izgradio sasvim drugačiji život od onog koji je zamišljao u školskim klupama.
Ovaj susret podsjetio ih je na nešto važno: prijateljstva iz školskih klupa ne blijede. One samo sazrijevaju.
Nije se radilo samo o prisjećanju na prošlost. Bio je to susret ljudi koji danas znaju koliko život može biti nepredvidiv i koliko je dragocjeno imati nekoga s kim možete podijeliti rečenicu koja počinje sa: „Sjećaš li se kada smo…“
A rastanak? Bio je malo teži nego što su mislili da će biti. „Hvala svima koji su došli, koji su putovali, koji su pamtili i koji su, i pored svega, ostali – u srcu, ako ne uvijek u blizini“, kaže Enisa. Ali ostala je želja za novim susretom. Do sljedećeg susreta, u još većem broju – zdravi, veseli i jednako nasmijani ostanite. Sretna vam proslava godišnjice mature, dragi gimnazijalci!
