Razgovarala: Kristina Ljevak Bajramović
Kada se čestito pristupa profesiji i životu, to publika prepoznaje i svojom pažnjom nagradi. Tako je i glumicu koja se, nakon duže pauze uzrokovane porodičnim izazovima, vraća na scenu. Tim povodom za Graciju govori o putu do predstave za koju kaže da je veća od nje same, o životu sa sinom u autističnom spektru koji je njenoj porodici promijenio prioritete, ali i razotkrio ko su ljudi koji zaista ostaju. Ovo je i razgovor o granicama koje žene rijetko sebi dozvole postaviti, i o posljedicama loše postavljenih granica za koje, da se dovedu u red, nikada nije kasno.
Kako ti iz današnje perspektive izgleda tvoj nekadašnji profesionalni put i koliko ti se on ranije podrazumijevao?
– Moj muž je uvijek govorio – čini mi se da se svi više oko tebe dive onome što si napravila nego ti. Što god dobro ja napravim, meni se podrazumijevalo. Da li je to dobro skuhan ručak ili neka velika uloga, meni se sve to podrazumijevalo. Ako nije tako, nije dovoljno dobro.
Neka mi ne zamjere muškarci, ali ako je muškarac dovoljno obrazovan, neovisno o tome da li je riječ o zanatu ili znanosti, i dovoljno uspješan u poslu, to je dovoljno. A žena, pored obrazovanja i profesionalnog uspjeha, treba roditi dijete, ako je moguće troje, imati čistu kuću… gdje je tome kraj?
Meni se dogodilo u trenutku kada imam premijeru filma u Puli, iza mene su uspješne serije, imamo dvoje djece i sve je super, i onda meni mama kaže – e da ti rodiš još jedno dijete, onda bi bila prava žena
Kod žena nema kraja očekivanjima i onda negdje i same sebi, a i drugim ženama, namećemo te standarde. I onda bude – evo ja sam s djetetom radila plakat, pa sam pisala lektiru, pa je on imao najbolju lektiru. A nije on imao najbolju, nego smo on i ja imali najbolju. Žena mora još jednom, nakon dvadeset godina, prolaziti kroz školovanje.
Ne sjećam se da je moja mater učila sa mnom. Mene bi ona ispitala kada bih naučila povijest da budem sigurna da sam to uradila dobro. Nije niko sa mnom sjedio cijele dane i nešto učio.
Ne kažem da nema tata koji su uključeni, ali puno je veći teret na ženi i nema kraja očekivanjima. I stvarno se čovjek nekada slomi pod tim svim.
Jednom prilikom si rekla kako je to u našim hercegovačkim i bosanskim sredinama dodatno naglašeno… Kako se s tim nositi u savremenom svijetu?
– Teško je. Moraš prvo naučiti da imaš pravo osjećati nešto drugo. Sjetila sam se jedne naše susjede iz Širokog, koja je cijeli život provela na relaciji Sarajevo – Zagreb i kada se vratila rekla je kako joj je puno vremena trebalo da nauči reći nekome da nema ništa osim kave i graha, ali da ga svejedno pozove u goste.
Tada sam shvatila da ljude koji neće gledati da li imam prašine ili su mi djeca zamazana trebam u životu. Ja sam bila ta. Dinstala u pet, tuširala se da se miris kuhanja ne osjeti, učila tekst, odlazila na snimanje u šest, ostavljala pripremljenu robicu za djecu i hranu, vraćala se u pauzi između snimanja od 13 sati da vidim da li sve štima. I igrala predstavu taj dan.
Lomila sam se i za šta, pitam se. Jasno je da svi radimo za plaću i da nam je potreban novac, ali trebamo imati granice. Reći – danas može biti i sendvič dan i niko neće umrijeti.
Ako ja urlam i ako sam u raspadu, šta dijete ima od mene? Možda mu mogu priuštiti nešto, a nemam vremena biti s njim normalna.
Onda sam shvatila – jesti moraju i to neka bude zdravo, operem veš, a ostalo koliko stignem. Trudimo se svakom od djece dati makar malo vremena nasamo, to mi se čini važnije od bilo čega drugog.
Dijagnoza i preseljenje u kuću poklopili su se s muževljevim odlaskom u Njemačku profesionalnim povodom. Kako si tada postavljala prioritete?
– Nismo još imali krevete i ormare, sve je bilo u kesama, a mi na madracima. U tom trenutku najstariji, koji ima ADHD, upisao je srednju školu i uopće se nije snašao. Morala sam donijeti odluku i reći – moje dijete koje je na spektru sada će morati sačekati. Znam da mu trebam, ali se moram baviti njegovim bratom jer mi je dijete potonulo.
U takvim situacijama ti je nevažno je li obrisana prašina iza kauča ili je zid prljav. Samo ti je važno da spasiš dijete i budeš tu za njega dok ga sustav stišće i govori da je „lijen“ i „da mu se ne da“. A on ima dijagnozu koja mu onemogućava korištenje inteligencije koju ima.
Kako je izgledala svakodnevica tokom godine u kojoj je suprug bio odsutan?
– Grozno. Mlađi je išao u specijalizirani vrtić dva puta tjedno, u osam ujutro, do kojeg sam vozila pola sata. Ostale budim, ali najstariji se ne želi probuditi. Mi smo svi spremni, a on još spava. Onda urlam na njega iz nemoći jer vidim da će zakasniti a ja moram ići voziti ostalu dvojicu.
Ne znaš gdje udaraš. Vraćam se po najmlađeg, zaglavim u gužvi, kasnim, a on čeka sam na igralištu dok druga djeca spavaju. I onda opet vidiš ljude koji imaju još teže situacije, koji ne mogu priuštiti terapije. Pa pomislim kako je nama zapravo dobro i trudim se biti tu i za druge.
Ali često se moram podsjetiti da sam tek izronila i da ne mogu vući druge dok i sama još grcam. Nije lako naći balans u svemu, ali je bitno nikad ne odsutati.
Šta bi konkretno u sistemu donijelo stvarne promjene za djecu i roditelje?
– Ne može se ništa preko noći. Pokušavala sam i vikati na Markovom trgu – donese to medijsku pažnju, ali se ništa suštinski ne promijeni. Najprije edukacija – odgajatelja, asistenata u nastavi. To su stvari koje nisu nedostižne, potrebna je volja.
Jakov ide na sport gdje desetoro djece, većinom iz spektra, radi s troje trenera. Ako oni mogu s njima raditi poligon, znači da je moguće. Ljudi trebaju vidjeti kako u praksi pristupiti tom djetetu. Za početak – ne bojati ga se. I to se događalo.
Ključno je i pravovremeno uključivanje u terapije. Ako imaš veze, lakše ćeš doći do njih. A to ne bi smjelo biti rješenje. Svi bi trebali dobiti barem nešto na početku. I ne moraju svi biti rehabilitatori – mogu biti pedagozi koji su prošli edukaciju.
I jako je važno uključivanje s djecom tipičnog razvoja. Od njih djeca s poteškoćama poput Jakijeve jako puno uče.
Kako je izgledao prvi susret s dijagnozom?
– Dosta rano smo saznali. Već sa godinu i pol tražila sam prve uputnice.
Koje su bile prve naznake?
– Nije se odazivao na ime, nije gledao u oči. Stariji su kasno progovorili, pa sam mislila da znam kako to izgleda. On je već govorio neke riječi, pa je odjednom prestao. Kao da se ugasio. Nije želio dodir, zagrljaj, stalno je bio u pokretu.
Sam susret s dijagnozom nije bio strašan, nekako sam i znala. Ali vrijeme te iscrpi. Ta borba sa sustavom, sa vjetrenjačama
Privatne terapije, traženje informacija kojih nema na jednom mjestu. I trenutak kada shvatiš da i drugoj djeci trebaš, a moraš ih stavljati po strani. I frustracija jer ne možeš raditi. Boriš se za svaku sitnicu – da učestvuje u aktivnosti, da ga uključe u predstavu. On ne može recitirati sam, ali može u grupi.
Kod djece urednog razvoja to se podrazumijeva. Ovdje se za sve moraš izboriti. I onda se na kraju iznenade kako je bio dobar…
Da li si se susretala s tim da svi odjednom imaju mišljenje o tvom djetetu i načinu na koji ga odgajaš?
– Svi imaju mišljenje o svemu. „Možda on samo glumi“, „ja bih njega ovako ili onako“…
Tako je bilo i s Ivanovim ADHD-om – komentari tipa „ja bih njega šarafila“. Kao da to nisam radila godinama pokušavajući ga uklopiti u kalupe jer su to od mene tražili. Nisam imala samopouzdanja da kažem – ja znam svoje dijete. Slijepo sam pratila sistem i maltretirala dijete. Dan-noć uči povijest i geografiju. I onda shvatiš da te Jakov nauči šta je važno.
Shvatiš ko su pravi ljudi. Jako puno sam se ispričavala Ivanu što sam ga pokušavala prilagoditi drugima. O tome govorim i u predstavi.
Ne umišljam da je moje dijete Ronaldo ako nije, ali sada znam da ja znam šta je najbolje za moju djecu. Krug ljudi se smanjio, ali su došli novi – pravi. I s njima nam je lijepo.
Kako si podnosila period bez profesionalne satisfakcije, posebno u trenucima kada si bila blizu dobijanja uloga?
– Na početku budeš sretna kad vidiš da te i dalje zovu, i za velike uloge. Uđeš u uži krug, pa u završni, i onda počneš razmišljati – možda ja to ipak sada ne bih radila. I ne dobiješ ulogu, a znaš da je zato nisi ni dobila. Prvi put mi je bilo užasno teško. Baš sam se raspala. To je bila velika uloga koja mi se jako svidjela.
Tada sam, nakon dugo vremena, shvatila da ja to želim i da sam taj dio sebe doslovno operirala, odvojila od sebe. Vremenom sam naučila potisnuti tu potrebu i više nisam imala ni frustraciju.
I onda se pojavi ta uloga. Kasting, prvi krug, drugi, pregovori o honoraru… i ja naglas razmišljam ko će mi čuvati dijete. Naravno da ne dobiješ ulogu. Jer niko neće razmišljati hoćeš li ti sutra doći na set.
Tada sam se stvarno raspala. Jer sam shvatila da mi to nedostaje, da je to važan dio mene. Ali sam onda odlučila biti sretna što me i dalje zovu i govorila sebi da će proći taj period. Nasreću tu je bila Nataša Janjić. Govorila mi je – napiši, napiši, završi. Godinama sam pričala o tome, ali nikako da završim. Ona je bila veliki poguranac i motivatorica. Postoje ljudi s kojima tri puta godišnje popiješ kavu, ali im je istinski stalo.
Ona je bila kao ambiciozna majka koja želi da joj dijete uspije. Svjesna sebe, svoje veličine i bez potrebe da nekoga potiskuje. To mi je bilo otkriće – da neko može biti toliko dobar i željeti da i drugi budu dobri.
Kakav je osjećaj kada se nakon svega dogodi predstava i uspjeh kakav ima Mare #ženamajkaglumica?
– Napravila sam samo jedan plakat pred premijeru, čisto da postoji. Mislila sam – ko zna hoće li se to prodati. Zakupila sam jedan jumbo plakat, da makar to ostane. Kad je došlo dogovoreno vrijeme postavljanja plakata, treća izvedba je već bila rasprodana.
Na premijeru sam išla s ogromnim teretom – ljudi su kupili tri predstave, šta ako ih razočaram.
Prolazila sam kroz faze – od toga da će biti sjajno, do pitanja šta ja uopće pričam i koga to zanima.
Oscilacije su bile užasne.
Ali kada je krenuo taj val, shvatila sam da je ta priča veća od mene. To su bili Božji prsti. Bez marketinga, bez plana – a predstave se samo pune.
Odigrala sam dvadeset predstava dva mjeseca nakon premijere. Ljudi zovu, imamo još dvadeset dogovorenih. Ne mogu ja to pripisati sebi. To je priča mnogih žena, mnogih porodica.
Svaki put kada igram, idem do kraja, budem sva mokra, ali sretna jer vidim koliko je ljudima to iscjeljujuće. I kada me nakon predstave pitaju mogu li me zagrliti – tada shvatim da se Mare morala dogoditi, radi mene ali i zbog svih drugih kojima će ona biti osmijeh, suza, zagrljaj.
