Napisao: Emir Imamović
BH Fanaticosi, navijači sportskih selekcija ove države, a fudbalske reprezentacije posebno (atletika jeste možda kraljica sportova, ali za navijača je nogomet neupitni vladar: kralj i još malo), često pjevaju Merlinove stihove: Bosnom behar probeharao, mene život razočarao. Da Fanaticosi nisu čudna skupina, da među njima nema onih koji zapadnoevropsku mirnoću napuštaju da bi pratili jedan tim “i kod kuće i na strani”, mogli bi iz odabira pjesme izvući dijagnozu. Ali…
Razočarenje je sastavni dio navijanja. U našem slučaju mnogo je češća pojava od radosti zbog pobjede. I tada su, zaista, dok se stadion napušta s nemjerljivim osjećajem praznine i tuge, behar i život sjajna zvučna kulisa. No, ta se pjesma pjeva u petoj minuti, dok dresovi igrača još mirišu na čisto i na njima nema znoja!? Da Fanaticosi dijelom nisu posvećenici jedne ideje odgojeni u drugom, uređenijem svijetu od Austrije do Skandinavije, nego da su iz okruženja u kojem se unaprijed pristaje na poraz, još bi, dakle, i bilo razumljivo veličanje razočarenja.
Kako volimo pjevati
Jednostavno, postoje svugdje, a među nama posebno, ljudi koji ne misle da nije važno pobijediti. Djeca odgajana tamo gdje je poraz drugo ime neuspjeha, a predana Bosni makar kao ideji, ne bi trebali ili smjeli, barem na stadionu, pjevati o razočarenju. Jer tamo, na tribinama, pjeva se o snazi i moći, i to glasno. Ili o odanosti, ali kada vaš tim ima crvene dresove, na njima reklamu za Carlsberg, stadion mu se zove Anfield, a grad Liverpool.
I da se razumijemo, nemam ja ništa protiv pjesme Dine Dervišhalidovića, nego samo protiv mjesta izvedbe.
Zamislimo, uostalom, kako hrvatski navijači pjevaju Moj galebe umjesto, evo, tek snimljenog Vatrenog ludila by Slaven Bilić i Raw Bau. To, jednostavno, ne bi ličilo na navijanje.
Imala je ova zemlja mnogo velikih igrača. I još ih ima. U nepostojećem hall of fameu domaće lopte mogu zajedno biti Fuad Mulahasanović, Ivica Osim, BMV, Baka Slišković, Pape Sušić, Meša Baždarević, Škija Katalinski, Vahid Halilhodžić, ali i Hasan Salihamidžić, Elvir Bolić, Meho Kodro, Saša Papac, Elvir Rahimić… i, naročito, Sergej Barbarez.
Navijanje je pitanje čiste emocije i tu racionalnosti nije mjesto. Baš kao što je i igranje za nacionalni tim pitanje srca. Ni tu racionalnosti nije mjesto
Sergej Barbarez, recimo, nije imao nikakav razlog da igra za BiH. Dobro, rođen je u Mostaru 1971. godine, ali je karijeru napravio u Njemačkoj. I mogao je, realno, biti njihov reprezentativac. Ne samo zato što je davno ispunio uslove za državljanstvo, nego i zato što u Elfu na Barbinoj poziciji nema igrača za kojeg onaj ko nešto zna o nogometu može reći da je bolji.
Razgovor s Benjom
Jednom su se u istom avionu sreli i upoznali Sergej i rano preminuli reditelj Benjamin Filipović. Benja je prišao prvi, pružio ruku, predstavio se i započeo razgovor koji je, da nije riječ o dva divna čovjeka, mogao završiti i svađom. Reditelj je pitao kapitena zašto, zaboga, igra za BiH, za tim u kojem vazda nešto škripi, oko kojeg je – u to vrijeme – sve škripalo i kojem se za pobjedu moraju poklopiti sve kosmičke sile.
Barba se malo namrštio i rekao, malo oštrije, da on igra za Bosnu i Hercegovinu zato što je to njegova domovina, što ima fudbalsku reprezentaciju i što nema ništa prirodnije nego da dođe kada ga se pozove, obuče dres, zategne pertle na kopačkama, stavi kapitensku traku na ruku i… Da sve od sebe da ne razočara navijače koji o razočarenju, rekosmo, pjevaju.
Ovdašnja fudbalska škola i ona njemačka nemaju dodirnih tačaka. Jedna od definicija nogometa je i ona da je to igra u kojoj uvijek pobijede Nijemci. Druga bi mogla biti: to je igra u kojoj Bosanci, i kada igraju dobro, ne uspiju. Kao onda u Španiji, na utakmici koja bi trajala i danas da Furija nije izjednačila na asistenciju sudije Beneta.
Fudbal u dvije zemlje koje se nikako porediti ne mogu obilježio je, u posljednjih nekoliko decenija, Sergej Barbarez. On je tamo bio stranac s najviše nastupa u historiji Bundes lige! Prije njega, bio je to danski igrač Ole Björnmose, koji je za Werder igrao, što nije nevažno, prije skoro 60 godina. Uz to, Sergej je na pragu postizanja svog stotog gola u istoj toj Bundes ligi. On je, jednostavno, dio historije njemačkog klupskog nogometa i ko misli da to nije veliko da veće biti ne može, taj se ili u fudbal ne razumije ili ima ozbiljnih zdravstvenih problema.
Kult reprezentacije
Među onima što istovremeno navijaju i teoretiziraju postoji konsenzus oko ocjene da je jedan od najvećih, možda čak i najveći problem našeg državnog tima, nedostatak kulta reprezentacije. Ako je iko zalijevao terene znojem i suzama, pokazujući kako se igra kada si sljedbenik baš tog kulta, onda je to Sergej Barbarez. On je bio i bek, i zadnji vezni, i krilo, i napadač, i neko ko će na Marakani prići sudiji i objasniti mu da BH Fanaticosi na izolovanoj tribini nisu još pogođeni bojevom municijom, što ne znači da neće.
Zbog Sergeja se vjerovalo da naš tim može pobijediti, a ta je vjera trećina pobjede i barem pola urađenog u izgradnji kulta reprezentacije
Sergej Barbarez više ne igra za bh. tim. S trideset i šest godina, on je na kraju karijere. I bit će ružno ako se mi od njega oprostimo kao od bivšeg centarfora Barcelone Mehe Kodre, najuspješnijeg stranca u Turskoj i najboljeg strijelca u povijesti bh. reprezentacije Elvira Bolića, nekadašnjeg kapitena Atletica iz Madrida Mirsada Hibića, svojevremeno najskupljeg odbrambenog igrača u Evropi Muhameda Konjića… Tiho i nikako.
Kada je s loptom završavao Zvonimir Boban, ispratio ga je i pozdravio Milan. Kada su košarku ostavljali Saša Đorđević i Vlade Divac, tu je bila elita svjetskog basketa. Sergej Barbarez, jednostavno, ne smije otići nikako drugačije nego kao heroj. Jer nije dovoljno to što se, kažu, u Mostaru jedna ulica zove po njemu. I nije važno što još uvijek igra za Bayer a ne igra za reprezentaciju. Važno je samo to što je igrao punim srcem. I što bi bez njegovog imena pobuna reprezentativaca – za sada najuspješniji štrajk u savremenoj BiH – lako mogla završiti drugačije. Razočarenjem, kako to već pjesma kaže.
Sergej Barbarez je jedan od najvećih bh. fudbalera svih vremena. On nas nikada nije razočarao. Ne bismo ni mi smjeli njega! Mi, dakle oni što sada igraju za BiH, kao i oni što za nju navijaju.
