Napisala Mersiha Drinjaković
Godinama sam pratila Edina Džeku, njegov odnos prema reprezentaciji, prema igri, prema dresu čije boje brani na terenu. I možda malo više njegovu ljudsku stranu, onu koja mi je, uz sve sportske trijumfe, važnija. Džeko je briljirao; on je mjera umjerenosti, nikad bučan i s gardom zvijezde, koja realno jeste, a opet tako nevjerovatno prisutan tamo gdje je važno biti, u sferi dobrote, da pomaže i kad neko ne traži pomoć. Nisam nikad radila intervju s njim, jedan na jedan, ali toliko sam se naslušala priča o njemu, da kao da i jesam. On je, kako rekoh, mjera, kapiten, onaj koji je sve mlađe učio kako se voli reprezentacija.
Glavaš o Džeki
I ovo njegovo obraćanje jučer i molba navijačima da otvorenih srca i sa navijanjem dočekamo Italijane i njihovu himnu je baš – Džeko. Vlatko Glavaš, prvi poslijeratni kapiten naše nogometne selekcije je, jutros gostujući u Jutarnjem programu BHT-a, rekao jednu tako lijepu rečenicu, parafraziram:
“Mlađi igrači žele pobijediti i za Džeku, žele da jedna sjajna karijera završi tamo gdje i treba – na Svjetskom prvenstvu”
Divna konstrukcija dodatne motivacije za novu generaciju fudbalera. Onih koji su rođeni ovdje ili su im roditelji rasijani po bijelom svijetu pa im je u dokumentima upisano ime neke druge zemlje.
I evo dođoh do Kerima Alajbegovića, rođen u Kölnu, Njemačka. Dijete dijaspore, odrastao između dva svijeta – njemačke discipline i bosanske emocije. Iako rođen i odrastao u Njemačkoj, odlučio je igrati za Bosnu i Hercegovinu. Lična odluka mladog igrača iz dijaspore (Kerim je u septembru napunio 18 godina) vođena je identitetom, porijeklom i, naravno, emocijom. “Bio sam mali dječak kojem je jedina igračka bila lopta. Radovao se utakmicama reprezentacije i sanjao da jednom sretnem Edina Džeku i druge reprezentativce naše domovine. Sinoć je ostvaren jedan veliki san, sinoć je bila utakmica za koju sam se spremao i o kojoj sam maštao godinama. Sinoć je ispisana historija i ogromna je čast, obaveza i odgovornost biti dio toga! Veliko hvala svima koji su bili dio moga puta, mojim roditeljima, porodici, selektoru i njegovom stručnom štabu, mojim saigračima i na kraju veliko hvala našim navijačima koji su i ovoga puta sve nas ostavili bez teksta i napravili nevjerovatnu atmosferu.”
Ovo je na Instagramu napisao debitovavši u dresu nogometne reprezentacije u septembru prošle godine u utakmici protiv San Marina i odmah postigao gol, postavši najmlađi strijelac u historiji reprezentacije. Tad je imao 17 godina.
Kerim nije proizvod sistema
Njemački mediji o njemu pišu kao o “talentu koji se razvija brzo, ali ostaje prizemljen”. A meni to zvuči kao da ima porodicu koja ga drži čvrsto na zemlji. I nije proizvod sistema, nego je nečiji sin, neko ga je odgajao da bude dobar, da zna šta je ispravno, da se uspjeh postiže trudom i požrtvovanošću. I ljubavlju prema igri. Počeo je igrati kao dječak, prošao sve korake kako treba, bez preskakanja. Nije “eksplodirao preko noći”. Nego je rastao, i to se vidi po načinu na koji igra.
I ne, nije stvar samo u talentu, ni u statistici, to je onaj osjećaj kad gledaš igrača i pomisliš: “E, ovaj bi mogao biti naš.” Ne po dresu, nego po karakteru. Kerim je nama već priuštio ono što niti jedan političar vjerovatno nikad neće, čistu radost što pripadamo Bosni i Hercegovini. Meni je dovoljno to što se ne trudi da impresionira – a ipak to radi.
I ne, niko neće biti novi Džeko. Niti treba. Ali možda je Kerim Alajbegović dio generacije koja će nas naučiti da volimo reprezentaciju na neki novi način
S više vjere nego očekivanja. I kako sam uvijek na Džekinoj strani, sad sam i na Kerimovoj. Na strani onih kojima tako malo treba da budu ponosni i da radosnih srca, nadam se, dočekamo odlazak na Svjetsko prvenstvo. Džeko to zaslužuje, i Kerim i cijela nova generacija, a bogme i svi mi.
