Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Belmin Islam
U zemlje zapadnog Balkana, pa tako i u Bosnu i Hercegovinu, dolaze mnogi, neki turistički, neki zbog posla, a ima i onih koji su u njima prepoznali mogućnost novog početka. Iza svake od tih odluka stoji životna priča o hrabrosti da se krene iznova, daleko od doma, i o vjeri da se i na nepoznatom mjestu može izgraditi osjećaj pripadnosti.
Mnoge od tih priča započele su upravo kroz zakonite migracijske puteve, uključujući radne dozvole i azilne procedure, kao sigurne i uređene načine dolaska i ostanka u zemlji.
„Koraci promjene – putevima koji oblikuju sigurnost“ je kampanja Hilfswerk International koja se provodi u sklopu projekta „Jačanje upravljanja migracijama, azilom i procesima povratka na Zapadnom Balkanu“ (uz podršku Fonda za azil, migracije i integraciju AMIF i Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova republike Austrije), a koja kroz stvarne, ljudske priče osoba u migraciji pokazuje koliko su migracije složen i duboko ličan proces.
Kroz iskustva ljudi koji su prošli ovaj put, kampanja otvara prostor za razumijevanje, empatiju i razgovor koji smanjuje predrasude i pojednostavljene slike o migracijama. To su priče o radu, porodici, integraciji – ali i o našem kapacitetu za razumijevanje.
Jer migracije nisu statistika. Migracije su ljudi. Ljudi koji doprinose, koji grade i koji vjeruju da pripadnost nije pitanje porijekla, nego prilike.
U saradnji s agencijom Fabrika, donosimo ispovijesti o migracijama iz perspektive samih migranata – priče o hrabrosti da se započne iznova, o svakodnevnim nastojanjima da se pronađe svoje mjesto i o ljudima koji su Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru izabrali kao prostor za novi život.
Izložba fotografija i priča o migracijama “Koraci promjene” bit će otvorena 13. i 14. marta ispred Akademije likovnih umjetnosti Sarajevo, pozivamo vas da dođete i upoznate stvarne priče ljudi koji danas žive i doprinose našim zajednicama
Raveena Raveena
Dvadesetpetogodišnja Raveena Raveena stigla je sa sjevera Indije u Bosnu i Hercegovinu prije sedam mjeseci. Danas radi u tržnom centru Penny u Sarajevu, gdje osvaja osmijehom, vedrinom i željom da u novoj zemlji izgradi svoj put.
Prvobitno zaposlena kao higijeničarka, njene su se dužnosti s vremenom proširivale jer se pokazala vrijednom, odgovornom i uvijek spremnom priskočiti u pomoć. Postala je prepoznatljivo lice kako među kolegama tako i među kupcima koji joj se rado obraćaju kada traže pomoć u prodavnici. Iako još uvijek uči bosanski jezik, Raveena se ne ustručava razgovarati s ljudima, a prva riječ koju je naučila bila je “brzo”.
Savladavši osnove jezika, potpuno se uklopila u radnu sredinu. Kolege kažu da ju je bilo nemoguće ne prihvatiti – inteligentna je, komunikativna, srdačna i uvijek raspoložena za šalu. Vegetarijanka je, pa kada naručuje hranu oni znaju da to obično znači jednostavan, ali omiljen izbor: riža, krompiruša i jogurt.
Kod kuće u Indiji čekaju je majka i dva brata te tri psa i konj. Nedostaju joj, ali kaže da se u Bosnu zaljubila. Njena mala svakodnevna radost je maca Rabija, koja “ima čast” da sluša Raveenin milozvučni glas dok u novom domu u Vogošći pjeva indijske pjesme.
Odlično govori engleski, veoma je elokventna i otvoreno govori o svojim planovima. Vjeruje da u Bosni i Hercegovini može napredovati, učiti i graditi život kakav želi.
Shirin Shahbandar
Sirijka Shirin Shahbandar došla je u Bosnu i Hercegovinu 2019. godine kao tražiteljica azila, zajedno sa sinom i majkom. Danas je vlasnica restorana “Zaataria” na Ilidži, u kojem spaja okuse svoje kulture s novim životom koji je ovdje izgradila. Osim restorana, Shirin organizuje i časove kuhanja te catering za različite događaje.
“Bosnu i Hercegovinu sam posjetila 2014., svidjela mi se i rekla sam sebi: jednog dana, ako bih morala izabrati neku zemlju, došla bih ovdje jer je slična mojoj kulturi”, kaže nam. Shirin ima bh. ličnu kartu, zdravstveno osiguranje, a sanja da u budućnosti otvori i restorančić u centru Sarajeva. U njenoj priči važnu ulogu ima i prijateljica Betül Perço iz Turske, koja je u Bosnu došla na studij i ostala živjeti. Za Shirin kaže da je puna pozitivne energije, kreativnosti i da je sjajna kuharica.
Iryna Aniechkina
Ukrajinka Iryna Aniechkina broji desetu godinu života u Sarajevu. Dovela ju je ljubav, brak sa Bosancem kojeg je upoznala na radu i inozemstvu, ali i njena strast za otkrivanjem novih kultura. Kad je sa tada trogodišnjom kćerkicom, nakon razvoda, postala samohrana majka, Iryni nije bila opcija povratak u domovinu, a svakako je imala dozvolu za stalni boravak u BiH. Poduzetničkog duha i sa temeljnim medicinskim znanjem, sticanim na Institutu fizičke kulture, sporta i turizma, na studiju rehabilitacije u matičnoj zemlji, te na Medicinskoj akademiji gdje je stekla zvanje kliničkog farmakologa, uporedo je završavala različite kurseve za masažu. Nakon početnih koraka kao radnica u spa centrima, otvorila je vlastiti kozmetički studio.
“Žena kod koje sam radila rekla mi je da sam spremna da se osamostalim, što mi je dalo vjetar u leđa. Sada kad sam potpuno dijelom bosanskog društva, kad vidim kakav terapeutski efekat ima ono što radim, posebno limfna drenaža, spremna sam da radim edukacije, da dovodim predavače koji će svima onima koji su u ovom poslu poput mene dati dodatna znanja i vještine”, govori Iryna na gotovo tečnom bosanskom.
Kaže kako odustajanje nikada nije bilo opcija. Jer: “Sve što radim, radim zbog Daše, moje kćerke.” Ulažući u vlastito usavršavanje, nedavno se vratila s takmičenja u Istanbulu gdje je pred sudijama demonstrirala različite tehnike masaže. “Došla sam ovdje da pronađem sebe, i zaljubila se u Bosnu. Imam velike planove: širenje posla, novi prostor, zapošljavanje radnika i edukacije.”
Leena Reetoo i Jashvin Ramchurn
Leena Reetoo s Mauricijusa radi kao sobarica u hotelu Pino na Trebevići, gdje se marljivošću brzo izdvojila kao jedna od najpouzdanijih članica tima. Ali iza svakodnevnog posla krije se priča o hrabrosti da zakorači u nepoznato i započne novo poglavlje života. Kaže da je u Bosni i Hercegovini pronašla nešto što nije očekivala – toplinu ljudi i osjećaj pripadnosti.
“Sretna sam jer su ljudi ovdje ljubazni i rado provode vrijeme sa mnom. Zemlja je prelijepa i zaista sam zahvalna što sam ovdje”, govori Leena, dodajući da je oduvijek maštala o tome da upozna drugačiji svijet i novu kulturu.
Sličnu priču nosi i njen sunarodnjak Jashvin Ramchurn, pomoćni kuhar u istom hotelu. I on je, poput mnogih mladih ljudi, dugo sanjao o prilici da radi izvan svoje zemlje. “Oduvijek sam želio iskusiti život negdje drugdje. Kada mi se ukazala prilika, izabrao sam Bosnu”, kaže Jashvin, koji se brzo uklopio u tim hotelske kuhinje.
Direktorica hotela Aida Terzić ističe da je riječ o izuzetno vrijednom radniku koji je imao veliku podršku kolega, koji ga opisuju kao stidljivog, ali izuzetno posvećenog poslu, a njegove pizze i druga jela brzo su pronašli put do gostiju.
„Ljudi u Bosni su jako dragi i šefovi me tretiraju kao dio porodice”, kaže Jashvin s osmijehom koji pokazuje koliko mu to znači.
Buddhi Tamang i Mahmoud Masoud
Na gradilištu Olimpijskog muzeja u Mostaru miješaju se jezici, akcenti i sudbine. Među 24 radnika, samo su trojica bh. državljani. Ostali dolaze iz Nepala, Bangladeša i Egipta – zemalja iz kojih Bosna i Hercegovina posljednjih godina bilježi sve veći priliv radne snage.
Buddhi Tamang, 36-godišnji armirač iz Nepala, došao je u našu zemlju prije godinu dana i već dosta dobro govori bosanski. U Nepalu ga čekaju supruga, dvoje djece i otac, a dvojica braće su također radnici u BiH: jedan je u Sarajevu, a drugi u Tešnju. I oni su armirači. „Sljedećeg mjeseca idem u Nepal na mjesec dana, na odmor”, kaže nam Buddhi uz osmijeh koji jasno pokazuje koliko mu znači odlazak kući.
Njegov 24-godišnji kolega Mahmoud Masoud je iz Egipta. Tesarski posao, hvale ga kolege, radi precizno i mirno. “Iz Egipta su nam prije godinu dana stigla četvorica radnika, a Mahmoud je najbolji među njima”, govori poslovođa Mirzet s dozom ponosa. Mahmoud kaže da se osjeća sigurno i poštovano, plata je redovna, smještaj uredan, a kolege korektne. I upravo zato je Mahmoud na dobrom putu da i svojoj dvojici braće pomogne da dođu u BiH, u kompaniju u kojoj i sam radi. Kaže nam kako je njemu i njegovim kolegama lijepo, imaju automobil, pa s vremena na vrijeme dođu u Sarajevo u turistički obilazak. “Volimo prošetati Baščaršijom”, kaže smiješeći se.
Ostavljamo ih njihovim zadacima, a za nama ostaju smijeh, ritmično kuckanje čekića, brujanje mašina… I dok Mostar gradi Olimpijski muzej, oni grade svoju budućnost – kilometrima daleko od kuće. Sretni što imaju priliku skrbiti o svojim porodicama.
Erdem Uğuz
Erdem Uğuz (41) stigao je iz Turske u Crnu Goru vođen jednostavnom željom – da pronađe mirniji ritam života. Profesionalni je muzičar i profesor muzike, a danas je i vlasnik male prodavnice vafli koja je brzo postala omiljeno mjesto mnogih sugrađana.
“Crnu Goru sam prvi put posjetio prije dvije godine i odmah me osvojila. Priroda, mir i atmosfera ove zemlje učinili su da se osjećam kao kod kuće. Zaljubio sam se u nju i odlučio preseliti se. Želio sam živjeti jednostavnije i smirenije”, kaže, dodavši da je pronašao upravo ono čemu se nadao.
Njegov život sada spaja dvije velike ljubavi – muziku i rad s djecom. Putem društvenih mreža ponudio je časove muzike, a ubrzo su mu se počeli javljati roditelji čija djeca žele naučiti svirati. “Najveća radost mi je prenositi znanje i gledati kako djeca otkrivaju muziku”, govori Erdem.
Majka jednog dječaka koji pohađa časove muzike kod Erdema kaže kako joj je drago što je odlučio ostati u Crnoj Gori: “Svojim trudom, talentom i posvećenošću, ljudi poput Erdema obogaćuju našu zajednicu. U njegovom slučaju to je posebno vidljivo kroz rad s djecom i doprinos razvoju kulture.”
Za Erdema, život u Crnoj Gori danas je upravo ono što je tražio – spoj muzike, rada, jednostavnih radosti i osjećaja pripadnosti novoj zajednici.
Chandrasekaran Perumal
Chandrasekaran Perumal došao je iz Indije u potrazi za poslom i prilikom da porodici osigura bolji život. Radi u kompaniji Wood Team, gdje kao stolar izrađuje stolice. Njegove ruke svakodnevno oblikuju komade drveta, ali iza tog posla stoji i važna lična priča o upornosti i nadi. “Ovdje sam pronašao priliku da unaprijedim svoj život. U Indiji nisam imao vlastitu kuću, ali vjerujem da ću, zahvaljujući sadašnjem poslu, uspjeti izgraditi dom za sebe i svoju porodicu.”
Iz kompanije Wood Team ističu da su strani radnici poput Chandrasekarana veoma motivisani i predani. Kažu da se među radnicima brzo stvorila dobra atmosfera – saradnja između lokalnih i stranih kolega odvija se prirodno, uz međusobno poštovanje i razumijevanje, jer ih, bez obzira na to odakle dolaze, povezuje isti cilj: dostojanstven rad i bolja budućnost.
